Skip to main content

U potrazi za Riberom - 33.

U potrazi za Riberom


    Sigurno je koračao Širokim sokakom, glavnom ulicom i za njega jedinom u Bitolju. Nije planirao previše da se zadržava, ali morao je da upozna lokalne ljude. Znao je da jedan dan razgovora sa nekoliko uglednijih građana, već sledećeg jutra znači da svi znaju da se nalazi u ovom gradu. Šetajući samim srcem varoši, imao je priliku da vidi kako sa jedne strane raste civilizacija. Ali istovremeno da bude svestan da je tako opasno blizu nepreglednog istočnog vilajeta. Fine i uređene zgrade su odavale određenu gospodstvenost ovoj varošici. Međutim, Ajdar-kadi, Jeni i Isakova džamija su ga upozoravale da se ipak nalazi na krajnjem zapadu Orijenta. 
    Sve je bilo lepo ukomponovano. Drvoredi su se pružali korzoom, porodice su šetale njime. Čak i velika reklama za fotografsku radnju, nova konkurencija 20. veka, ovom čoveku staroga kova. Ispred radnje je stajao muškarac sa gustim negovanim brkovima, koji kad ga je primetio, počeo je da maše rukom i da ga priziva: - Gospodine grofe, Gospodine grofe!
    Podigao je glavu i s blagim osmehom na licu počeo da prilazi razdraganom fotografu.
    - Kakva čast, grofe De Kolo. Zaista je čast da jedan aristokrata poseti naš mali grad i uveliča današnji dan. Grofe De Kolo, dozvolite da se predstavim, Janaki Manaki.
    - Izvinite, ponovite.
    - Janaki Manaki, lako se pamti, pevljivo je i rimuje se.
    - Janaki Manaki, zaista u isto vreme čudno i lepo.
    - Grofe De Kolo, dozvolite da predstavim i svoga brata, Milton Manaki.
    - Milton, poput engleskog pesnika, tvorca Izgubljenog raja.
    - Vrlo slično, samo što je Milton njemu prezime, a moje je ime.
    - Gospodo, drago mi je da sam vas upoznao, kako vam mogu pomoći?
    - Grofe De Kolo bila bi nam čast kad bi ste hteli da se fotografišete u ateljeu Manaki. To bi bila zaista velika radost, kako za našu porodicu, tako i za ceo grad.
    Dosad se nikad nije fotografisao. Koliko je sa jedne strane prezirao tu novotariju, za koju se plašio da će uništiti njegovu profesiju, toliko se i bojao ostavljanja tragova za sobom. Međutim, ova dva veseljaka jednostavno mu nisu dozvoljavali da ih odbije. Široki osmesi i još čvršći zagrljaj ugurali su grofa u fotografsku radnju i posadili ga na stolicu.
    Na kraju je popustio. Pomislio je: “Na kraju sveta sam, što da ne, neka ostane nešto i za mnom”. Taj trag na papiru, svakako mu neće uzeti dušu. Ko će ga znati, možda jednoga dana neko nepoznat i pogleda tu fotografiju i zamisli se nad sudbinom tog lica koje je zurilo u objektiv kamere.
    - Grofe, mali smešak, samo jedan mali smešak.
    - Gospodine Janaki, da li je dovoljno?
    - Prelepo, prelepo. Samo trenutak. Tri, dva, jedan, sad. De Kolo je ostao smrznut. Braća Manaki su značajno gledala u njega.
    - Sad ćete ostati večno zapisani u istoriji našeg grada, zaista smo privilegovani.
    Trebao mu je još koji sekund da dođe k sebi, a onda je ustao. - Gospodo, vrlo sam vam zahvalan, ali morao bih da krenem svojim poslom, još neki ljudi me očekuju.
    - Da, da, Vaš dolazak je obradovao kako domaće stanovništvo, tako i naše inostrane prijatelje.
    - Da li ste vi zainteresovani za prelepa barokna i renesansna platna?
    - Grofe De Kolo, i mi se trudimo da napravimo novu umetnost. Tako da, veliko hvala, mada možda jednog dana, Vi kupite nešto od nas.
    Ponovo se blago nasmejao, sad skoro pa cinično, uhvatio je kraj svog šešira i otpozdravio: - Gospodo Manaki, Miltone, Janaki, prijatan dan.
    - Prijatan dan, grofe, i želimo Vam puno uspeha.
    Pozdravivši braću nastavio je svoj put Širokim sokakom. Imao je još sedam - osam minuta do zakazanog sastanka. Prošao je pored bele građevine, bila je opasana skelama i u fazi restauracije. To je bila crkva koja je izgorela u požaru pre nekoliko godina. Starešina nije bio u njoj, već ga je čekao u župskom uredu koji se nalazio nedaleko od crkve.
    Lagano je prilazio. Pokušavao je da povrati koncentraciju, koja mu je razgovorom sa veselom braćom bila prekinuta i morao je ponovo sve niti da poveže. Znao je da ima predivno platno iz sedamnaestog veka, rađeno u Napulju u trenutku najvećeg uspona Đuzepea Ribere. Sve je bilo na mestu, jedino nije mogao dokazati da je to zaista bio Ribera. Verovatnoća je bila pola-pola da je to zaista naslikao čuveni Španac iz Napulja ili bar neko od njegovih učenika, kojih je ovaj daroviti slikar imao na pretek.
    Približio se lepoj zgradi, popeo stepeništem i počeo da osluškuje tišinu koja ga je okruživala. Stigao je do velikih vrata i pokucao. Čuo se veseli pevljivi francuski glas koji ga je pozvao: - Uđite, očekujemo Vas.
    Otvorio je vrata, unutrašnjost nimalo nije sličila jednostavnoj spoljašnjosti zgrade. Udoban stilski nameštaj, skupocene crkvene relikvije, sve se presijavalo. U tom celokupnom sjaju u levom, osunčanom delu sobe stajala je i ikona Svetog Andreja Prvozvanog.
    - Poštovani oče, nadam se da je momak na vreme došao. Da ste imali vremena da uživate u ovoj lepoti, koja je preplivala ceo Mediteran i došla u Vaše krajeve.
    - Grofe De Kolo, najpre da kažem da je izuzetna čast što možemo da Vas ugostimo. Znate, mi Francuzi sa radošću očekujemo naše sunarodnike, pogotovo kad smo čuli da nam dolazi neko plave krvi, prosto, zadovoljstvo je.
    - Da, kao što sigurno znate, dosta nas i dan-danas živi u Napulju, Amalfiju, Salernu i Sorentu. Još uvek su francuske kolonije mnogobrojne i drže do ugleda. Poštovani oče, po naglasku rekao bih da ste Vi takođe iz južnih krajeva. Mada, ne sa Apeninina, pre sa Pirineja.
    - Da, svaka Vam čast grofe, možda ste čuli za Aston, ispod Tuluza, sa pogledom na prelepe Pirineje. Moja celokupna familija je i dalje tamo, a ja eto Gospodnjim promislom završio sam ovde među šizmaticima i nevernicima.
    - Poštovani oče, to je nekad i prednost. Vaša vera na ovom mestu je sigurno jača nego kod Vaših srodnika, koji žive u mirnom i urođenom okruženju katoličkog sveta.
    - Upravo tako, grofe De Kolo. Drago mi je što jedan školovan čovek razume napore našeg Svetog oca da nas šalje na razne strane sveta da utvrđujemo veru i da svetu podarimo što više dobrih katolika, upravo poput Vas.
    - Hvala Vam, dragi oče, staram se. U ovim turobnim i nesretnim vremenima samo vera može da nas održi. To i jeste cilj mog dolaska. Dok sam bio u Saloniki, čuo sam za nesrećni, tužni slučaj koji Vas je zadesio. Iskreno, nisam imao nameru da putujem previše daleko na sever, ali izgleda da me je prst sudbine doveo na ovo mesto.
    - Tako je, moj dragi brate, dobri Gospod nas uvek usmerava u pravcu najboljem za sve nas. Upravo i ova prelepa ikona Svetog Andreja je i trebalo da stigne do Bitolja, da nam podari novu nadu i udahne novi život hramu Svetog srca Isusovog. Mnogi dobri ljudi su nas darovali i poslali prilične svote novca da pomognu što bržu obnovu rada našeg bratstva. Ne možemo tražiti od Vas da nam darujete ikonu, ali nadamo se nevelikoj svoti novca koju ćete tražiti od nas.
    - Naravno, poštovani oče. Svrha mog dolaska je da pomognem svojim sunarodnicima. Svestan sam teškoća življenja među nepoznatim ljudima u ne baš prijateljskom okruženju. Ipak Đuzepe Ribera ima svoju vrednost. Mogu Vam obećati da ću ponuditi cenu za koju sam ja otkupio ovo remek-delo, dodajući samo moje osnovne troškove za put, prenoćište i za mog slugu.
    - Radujem se tome, grofe De Kolo. Večeras dolazi naš sabrat iz Sera, on je umetnički prilično potkovan. Dozvolićete da on pogleda ikonu, pa da se vidimo sutra.
    - Naravno. Biće mi čast da je ostavim da prenoći na ovom svetom mestu, obojica se slažemo da tu i pripada. Vaš brat neka je slobodno dobro analizira. Ostao sam Vam dužan i potvrdu o autentičnosti, koju nosim sa sobom iz Italije. Donosim i nju sutra, pa nastavljamo naš razgovor.
    - Grofe, hvala Vam na poverenju. Onda, sutra nakon mise. Da li Vas možemo očekivati na misi, da učestvujete u zajednici sa nama?
    - Rad sam doći. Sve ostalo završavamo nakon službe.
    - Hvala Vam puno. Onda do sutra.
    Spustio se stepenicama, ponovo je bio na gradskom korzou. Nije očekivao ovu nenajavljenu posetu iz Sera. Bio je svestan vrednosti dela koje je ponudio, ali bez dokaza o autentičnosti ovi lukavi sveštenici mogli su mu prilično spustiti cenu. Imao je celu noć, bilo je potrebno napraviti dobar sertifikat, koji bi bio dokaz o autentičnosti. Smisliti zvrčku, koju nije moguće lako razotkriti. Počeo je da smišlja. Mora biti dobar. Znao je da će biti.
    Nastaviće se


Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3. i 4. deo

  3.      Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga.      Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko ...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

U potrazi za Riberom - 23.

     - Voroncevič je.      - Da čujem Vas. Da li je sve u redu? Da li je prtljag stigao u Moskvu?      - Vasiljev, da li Vi to mene zajebavate? Da li smatrate da sam toliki magarac?      - Ništa Vas ne razumem, nemate razloga da tako pričate sa mnom.      - Pričaću kako mi se hoće, ili ste kvarni ili ste kompletan idiot.      - Sve sam uradio kako ste tražili. U čemu je sad problem?      - Paket nije stigao, u tome je problem. Da li sad razumete?      - Kako nije stigao? Kupljena je karta za danas, let iz Beča na njegovo ime, na njegov pasoš. Proverena informacija, garantujem Vam.      - Ta osoba za koju garantujete ili Vas je izigrala ili je otkrivena. Armenski se danas nije pojavio na Puškinu. Pratili smo sve letove iz zapadne Evrope, nije ga bilo, ali zato se naš istoričar umetnosti pojavio na Domodedovu. Šta imate na to da kažete?     ...