Uzeo je kašiku slatkog od šljiva i popio gutljaj vode. Leglo mu je, baš-baš. Otvorio je fioku i uzeo još jednu kašičicu i ponovo zahvatio u teglu. Šljiva se presijavala, a šećerni soft se lagano slivao u sudoperu. Jako je otvorio usta i smazao je. Okrenuo se u pravcu frižidera, pozivnica je i dalje stajala prikačena magnetom i bez prestanka mu se obraćala, ajde, ajde. Bio je spreman da krene, ali nekako mu je bilo mrsko. Sama pomisao povratka i viđanje znanih i neznanih ljudi, dragih i manje dragih, sve to mu je izazivalo neku nelagodu. Zanimalo ga je, zašto su ga pobogu zvali. Sa Ljubomirom je ostao u dobrim odnosima, ali ga je viđao kad bi sa porodicom dolazio za Beograd. To bi bili srdačni, mada kratki trenuci, tokom kojih bi se poigrao malo sa decom, sa Svetlanom bi pričao o pravljenju vina i Ljuba bi ga zasmejavao. Čak se nije ni trudio da bude blizak sa njima, ali oni su ga kroz sve te godine jed...
Vreme priče I razonode