Kada govorimo o zlatnom dobu srpske književnosti i diplomatije između dva svetska rata, oči javnosti najčešće su uprte u olujni nemir Miloša Crnjanskog ili raskošni, aristokratski sjaj Jovana Dučića. Međutim, temelje onoga što će postati prepoznatljivi stil jugoslovenske diplomatije u Večnom gradu postavio je čovek koji je bio sušta suprotnost salonskoj pompi i političkoj galami – Milan Rakić. Dok je Dučić šarmirao dvorove, a Crnjanski iz senke beležio propast Evrope, Rakić je u Rimu vodio tihu, duboko dostojanstvenu i nadasve tešku diplomatsku borbu. Sa diplomatskim frakom koji mu je stajao prirodno, kao nasledni deo porodičnog identiteta, i sa pesničkom dušom duboke misaonosti, on je u samom praskozorju Musolinijeve diktature pokazao kako se kulturom i intelektom brani integritet sopstvene zemlje. Za razliku od mnogih svojih savremenika koji su do diplomatskih visina morali da se probijaju kroz balkansko blato i političke kul...
Vreme priče I razonode