Imao je osećaj da je ponovo lagao. Nije bilo namerno, jednostavno desilo se. Nije sad baš bila griža savesti, ali mogao je biti iskreniji. Ustao je iz kreveta i otišao na terasu. U neka ranija i sretnija vremena zapalio bi cigaru, ali nisu mu mnogo falile, jednostavno samo je duboko uzdahnuo i gledao u pravcu reke. Svetla velegrada su se ogledala u reci, a on je i dalje razmišljao da li je bio samo neiskren ili je bio lažov. Zašto je morao da kaže da mu se dopada njen tekst i zašto joj je rekao da ga slobodno objavi. Znao je da je to težak bofl, ali kako joj reći da je netalentovana. U tom prvom trenutku mu je izgledalo mnogo lakše, praktičnije da ne koristi energiju na razmišljanje i slaganje misli koje bi bile adekvatne, iskrene i možda bolne. Udahnuo je duboko i dok je izdisaj uzlazio iz njegovih pluća, prelazeći preko resice i izlazeći kroz usta začuo je dubok gromki glas. - Pretoplo je noćas u Beogra...
Vreme priče I razonode