Skip to main content

U potrazi za Riberom - 34.

U potrazi za Riberom

    - Dugo već nisam bio u Moskvi. Čovek se uželi ukusne čorbe.
    - Čudno, proveli ste toliko vremena u Makedoniji. Ako je neko majstor kuhinje, to su oni.
    - Gospodine Armenski, apsolutna istina i nemam šta dodati. Ali njihova kuhinja sadrži dosta začina, prilično je pikantna, u skladu sa njihovom temperamentom. Iskreno, za mene trunku više Orjentalna, teško da bi se moj stomak ikad navikao.
    - Možda ste u pravu. Očekivao sam, kad ste naručivali čorbu da ćemo jesti boršč. Malo ste me iznenadili izborom. Kako ste rekli da se ova kisela čorba zove.
    - Da, ja sam redak Rus koji baš ne preferira cveklu. Ovo vam je rasolnik. Puno kiselog kupusa i kiselih krastavaca i naravno goveđe meso. Posle ovako jake čorbe, dovoljni su nam peljmeni i možda pirožki, ipak ne treba se prejesti. Ne smemo dozvoliti stomaku da gospodari.
    - Gospodine Kurbanov, poslušaćemo Vas, ali radije bismo čuli šta imate da nam kažete o Dušanovom poslu, koji je još uvek nedovršen. Moskva nije mala da bismo gledali ispod svakog kamena.
    - Gospodine Kovačeviću, Vi ste pravi rečni vuk. Da ste mornar sa slanih voda, naučili biste da je nekad bolje pričekati da oluja prođe. Vi ste navikli da se provlačite kroz sprudove i hridi. Nekad ta energija i nije loša, treba čoveku pokretačke snage. Armenski, da li može po još jedna votka, da nazdravimo.
    - Naravno, ali onda ipak morate da podelite informacije sa nama.
    Uputio je strog pogled ka konobaru i pokazao mu da donese tri votke, a onda još jednom da donese isto.
    - Gospodo, na iskap!
    - Na iskap - ponovila su obojica.
    - Vaša današnja akcija je namerno odložena za koji dan.
    - Kako to mislite? Zar nije bilo sve spremno za danas? Pukovnik Antonov je bio spreman, ceo upad je bio do tančina pripremljen.
    - Upravo tako, ali morali smo našim protivnicima dati mogućnost da se pokaju i isprave svoje greške
    - Hoćete da kažete da ih je neko upozorio - prigušenim tonom mu se obratio Dušan Armenski.
    - Nije bilo upozorenje, gospodine Armenski, bio je pokušaj da jednog visokog oficira iz službe vratimo na pravi put. Ne brinite se, svakako smo na dobitku.
    Stigle su još tri votke. - Gospodo, na iskap - ponovo su se čule čašice i sva trojica su nakon ispijene votke naglo spustili čaše na sto.
    - Nego, da nastavim. Strani ste državljani, razumećete što nisam u mogućnosti da podelim sve informacije sa vama.
    - Naravno, nastavite.
    - Da su te vaše dragocene slike ostale u galeriji išli bismo jednostavnijim putem. Naša visoko rangirana krtica bi, zbog dobrog vladanja, možda bila pomilovana. Vi biste imali svog Riberu i bili biste na putu za Beograd ili možda Pariz.
    - Dobro, ali šta smo sad dobili? Pukovnik Antonov je bio prilično miran kad je video ispražnjenu galeriju.
    - Dobili smo više posla. Što uglavnom nije dobro, složićemo se, zar ne!? S druge strane, dobili smo priliku da srušimo celu mrežu.
    - To sve razumem, ali ko je javio za upad, Antonov sigurno ne. Vi?
    - Morate razumeti, radi se o nacionalnoj bezbednosti. Moji pretpostavljeni su želeli da sve prođe u rukavicama. Međutim, strah je surov pokretač.
    - Neko koga Vi poznajete
    - Da, čovek koji je pokušao da me uništi. Igrom sudbine ja sam bio taj koji je morao da mu pruži ruku
    - Zar to nije suludo?
    - Setite se Duška Popova! On je plesao špijunsku igru. Radio je za Ujedinjeno Kraljevstvo, ali toliko dobro da su mu Nemci skoro do kraja verovali. Morali smo pokušati.
    - To razumem, ali zar ovaj beg ne ide na vašu štetu.
    - Samo trenutno. Amerikanci su se pravili nevešti kad im je taj isti Tricikl najavio napad na Perl Harbur. Razlog je bio jednostavan, morao si dati neprijatelju prednost da bi ga posle lakše mogao matirati.
    - Morate nam pojasniti – umešao se i kapetan Siniša.
    - Služba je pukovnika Voronceviča isprobavala, pao je na testu.
    - I Vi ste zadovoljni zbog toga?
    - Kako ne bih bio. Njegovo mesto u Moskvi ostaje upražnjeno. Prelepu kancelariju je imao, očekujem da je nasledim.
    - Ko mu je bio kontakt u Beogradu?
    - Njega nećemo dirati. Armenski, znate mi sa Vašom bivšom državom održavamo prijateljske kontakte, čak je vrlo lako i ispeglati dati nesporazum. Ostaje pitanje krtice koja radi kod Vašeg prijatelja Alekse Perovića.
    - Morate pojasniti?
    - Nisam stigao da u Beogradu sve ispitam. Prvo moramo velikog igrača srediti, a posle idu i sitniji trkači.
    - Ne smete nam ostati sad tajanstveni.
    - Prilično sam siguran da će Vaš prijatelj morati da menja trenutnu asistentkinju. Stari ljudi nekad iz najbolje namere se zaigraju. Znate, zaposliti unuku bivšeg načelnika državne bezbednosti, nije baš najpametnija ideja. Ta deca se od malena školuju da budu pokorna, prevrtljiva i na kraju samoživa.
    - Šteta, sladak devojčurak. Aleksi neće biti milo kad to čuje
    - Gospodine Armenski, mislim da je bio svestan svega toga. Zato ste i došli kako ste došli i zato Vas je prijatelj čekao na Domodedovu, a ne na Puškinu.
    - Rade, momak koji radi za njega.
    - Ne brinite se, to je seosko dete. On je do kraja veran Vašem mentoru. On ima jednog gospodara. Slično je kod nas u Rusiji, taj soj ljudi uvek ostaje veran. Naši kneževi su uglavnom birali takvu decu za prvi krug ljudi koji su ih okruživali.
    - To ste u pravu, jedino apsolutno veran čovek može pristati da nosi onako čudnu uniformu.
    - Da, Dušane, to si i ti primetio. Uvek sam mislio da je problem u meni, što mi je taj Aleksin izbor odeće u najmanju ruku bio čudan.
    - Nego, majore, da pređemo na posao. Da li znate gde su platna i kad ćemo moći da ih preuzmemo
    - Nažalost deo manje bitnih slika je najverovatnije već uništen.
    - Kako to mislite?
    - Lepo, Armenski, morate biti svesni da nisu sva platna imala veliku umetničku vrednost. Jeftinije je bilo uništiti ih, nego sklanjati od policije, skladištiti, plaćati preveliku cenu i biti otkriven.
    - To je suludo.
    - Bez brige, vaš Ribera sigurno nije među njima. Za njega mogu da traže i do sto hiljada dolara, Vaše platno su sigurno sačuvali.
    - Da li možete da budete apsolutno sigurni?
    - Samo je smrt sigurna, ali verujte na reč.
    - Kako ćemo doći do njih?
    - Vaša prijateljica, koje se sećam iz Beča, a bila je sa Vama u Ohridu, danas posle podne sleće u Moskvu, zar ne?
    - Da, takav je dogovor, mada nije mi milo što skoro sve morate da znate.
    - Još samo nekoliko dana, dok je mala lasica u službi kod Vašeg mentora.
    - Da, naravno.
    - Armenski, predahnite malo! Ne napuštajte hotel! Imate vremena da se odmorite i relaksirate, a večeras idemo u osmatranje. Izdejstvovao sam dozvolu da Vas i Vašu prijateljicu povedem u prismotru.
    - Kapetane, Vi ćete morati da ostanete u hotelu, nadam se da Vas to ne žalosti previše.
    - Samo ako obećate da ćete dobro čuvati Armenskog.
    - Budite bez brige, a sad moram da vas napustim.
    Nastaviće se

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3. i 4. deo

  3.      Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga.      Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko ...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

U potrazi za Riberom - 23.

     - Voroncevič je.      - Da čujem Vas. Da li je sve u redu? Da li je prtljag stigao u Moskvu?      - Vasiljev, da li Vi to mene zajebavate? Da li smatrate da sam toliki magarac?      - Ništa Vas ne razumem, nemate razloga da tako pričate sa mnom.      - Pričaću kako mi se hoće, ili ste kvarni ili ste kompletan idiot.      - Sve sam uradio kako ste tražili. U čemu je sad problem?      - Paket nije stigao, u tome je problem. Da li sad razumete?      - Kako nije stigao? Kupljena je karta za danas, let iz Beča na njegovo ime, na njegov pasoš. Proverena informacija, garantujem Vam.      - Ta osoba za koju garantujete ili Vas je izigrala ili je otkrivena. Armenski se danas nije pojavio na Puškinu. Pratili smo sve letove iz zapadne Evrope, nije ga bilo, ali zato se naš istoričar umetnosti pojavio na Domodedovu. Šta imate na to da kažete?     ...