Skip to main content

U potrazi za Riberom - 23.

U potrazi za Riberom

    - Voroncevič je.
    - Da čujem Vas. Da li je sve u redu? Da li je prtljag stigao u Moskvu?
    - Vasiljev, da li Vi to mene zajebavate? Da li smatrate da sam toliki magarac?
    - Ništa Vas ne razumem, nemate razloga da tako pričate sa mnom.
    - Pričaću kako mi se hoće, ili ste kvarni ili ste kompletan idiot.
    - Sve sam uradio kako ste tražili. U čemu je sad problem?
    - Paket nije stigao, u tome je problem. Da li sad razumete?
    - Kako nije stigao? Kupljena je karta za danas, let iz Beča na njegovo ime, na njegov pasoš. Proverena informacija, garantujem Vam.
    - Ta osoba za koju garantujete ili Vas je izigrala ili je otkrivena. Armenski se danas nije pojavio na Puškinu. Pratili smo sve letove iz zapadne Evrope, nije ga bilo, ali zato se naš istoričar umetnosti pojavio na Domodedovu. Šta imate na to da kažete?
    - Gospodine Voroncevič, proveriću o čemu se radi, ali znajte nije do mene.
    - Vasiljev, to me ne zanima, ugrožavate nacionalne interese. Rusija zavisi od Vas, a Vi izgleda niste dovoljno zahvalni za sve što smo za Vas do sad učinili.
    - Proveriću gde je došlo do nesporazuma. Verujte sve što je do mene pokušaću da ispravim.
    - Vasiljev, to možda neće biti dovoljno. Ne zovite me! Ukoliko Vas ja ne budem kontaktirao, neko od mojih ljudi hoće.
    - Da li Vi to meni pretite?
    - Niko Vam ne preti, ali pamet u glavu – prekinuo je vezu.
    Uzeo je mobilni u ruke i napisao poruku: „Voroncevič je zvao. Paket je stigao na pogrešnu adresu. Nije zadovoljan zbog pogrešne isporuke“. Čim je dobio notifikaciju da je poslata poruka, krenuo je da piše drugu poruku: „Lasici su poturena lažna jaja, povesti računa o njoj“.
    Imao je osećaj kao da mu se jedan isti dan ponavlja. Morao je da se pravda Voronceviču za neke stvari o kojima nije imao nikakvih saznanja. Znao je da ga samo ovaj pritiska i ništa ne nudi za uzvrat. 
    Pogledao je u telefon. Brzo je uzvraćena poruka: „Proverićemo, do sad nije bilo grešaka“, pročitao je i stavio telefon u džep. Ponovo mu se vrzmala ideja da bi trebalo da obavesti ambasadora o dešavanjima iz prethodna dva dana. Nije bio siguran koliko bi to u ovom trenutku bilo pametno. U stvari nije ga to mnogo zanimalo, nije pitanje šta je pametno i u kom trenutku, već da li će uspeti da sačuva glavu na ramenima.
    Bio je svestan da će ga Voroncevič prvom prilikom pustiti niz vodu, nije imao dovoljnu upotrebnu vrednost. Na koji način povećati svoj ulog, da li se praviti blesav, nije ni to rešenje. Sigurno, neko vreme bi bio miran, ali šta posle, jednog dana će se klupko odmotati. Nije smeo da dozvoli taj luksuz da bude bezbrižan i da ne razmišlja o konsekvencama. Čak i da preživi prvi krug istrage, koja je bila sve izvesnija, znao je da će se u drugom naletu neko sigurno setiti i dobro ga potkačiti. 
    Sedeo je u svojoj kancelariji. Posao u Beogradu je trebalo da bude relaksirajući i koristan za njegovu karijeru. Međutim, njegov poriv za što manje razmišljanja doveo ga je u poziciju da mu je karijera bila u opasnosti. Trenutak nepažnje, onaj čas u kome je trebalo da kaže ne, momenat u kome je sam odlučivao o svojoj sudbini, o narednih dvadeset godina života. Da li je bio samo lenj, ili možda nije imao previše izbora?
    Sad je bio trenutak da svoju sudbinu ponovo preuzme u ruke. Ustao je od stola i krenuo ka ambasadorovom kabinetu. Odlučio je, priznaće, ako treba izdaće i Voronceviča i kontakt u Srbiji. Što da ne, pokazaće da mu je Rusija iznad svega, uvek na prvom mestu. Zalupio je vrata za sobom, koračao je poput pobednika, bio je nadahnut, biće heroj poput Gagarina. Samo treba da kaže istinu o celoj akciji, da slaže za svoju umešanost i da optuži Voronceviča. Što da ne, sigurno će i on krenuti protiv njega, ko ga šiša. Ako ode u zatvor, sigurno ga više neće ni videti.
    - Želeo bih da vidim gospodina ambasadora. Kažite da je posao od nacionalnog značaja, hitno – poprilično se neotesano obratio sekretarici.
    Ona ga je pogledala ispod oka. – Naravno, Aleksej Aleksandroviču, očekuju Vas. Slobodno uđite – smeškala mu se, podižući gornju usnu i praveći prilično ružnu grimasu na okruglastom, vrlo lepom licu.
    - Zar nećete da me najavite? – rekao je već vrlo zabrinuto.
    - Nema potrebe. Gospodin ambasador i njegov gost Vas očekuju. Kakva slučajnost, pre samo par trenutaka su mi rekli da Vas pozovem. Dok je telefon zvonio Vi ste se pojavili. Ne znam šta bih rekla, fascinantno ili opasno.
    Osetio je da mu se omča ponovo zateže oko vrata. Sačekao je nekoliko trenutaka, a onda otvorio vrata kabineta. Video je ambasadorovo lice. Prilično je bio namrgođen, a kad je video Vasiljeva na vratima taj izraz je postao još naglašeniji. U fotelji naspram ambasadorove sedeo je nepoznat čovek. Lice mu nije mogao videti, samo se presijavala njegova izrazito plava kosa.
    - Vaša Ekselencijo, čujem da ste me tražili.
    - Vrlo ste brzi. Da ste uvek takvi, ne biste sad bili u problemu.
    - Vaša Ekselencijo, sve mogu da objasnim. Molim Vas samo da me saslušate.
    - Moj prethodnik me je upozorio na Vas, ali na početku nisam obraćao previše pažnje. Moj propust! Sad pričajte.
    - Vaša Ekselencijo, da li mogu pred gostom?
    - Njemu ćete se i obraćati. Mene Vaša glupost ne interesuje.
    - Sa kim imam čast da razgovaram?
    - Da imate časti sada ne bismo morali da održavamo ovaj neprijatni sastanak. Tek sam došao u Srbiju, nisam očekivao da ću morati odmah da radim seču. Nego da vas upoznam sa čovekom u čijim rukama je ne samo Vaša karijera, već i život. 
    - Gospodine ambasadore, sam ću – ustao je iz fotelje i okrenuo se ka prebledelom Vasiljevu. Njegova plava kosa se presijavala na beogradskom suncu koje je prodiralo kroz prozore kabineta. - Kurbanov, kolega iz FSB-a. Možda Vaša jedina šansa da Moskvu ne gledate iza zatvorskih rešetaka.
    Znoj je počeo da ga obliva. – To znači da sve znate.
    - I malo više od toga. Od Vas zavisi u kom smeru će ići Vaša karijera.
    - Kolega Kurbanov, uvek za Rusiju i nikad protiv nje.
    - Za početak dobar odgovor. Vaša Ekselencijo, da li imate prostoriju gde možemo nastaviti ovaj razgovor?
    - Kurbanov, budite bez brige. Kabinet ću napustiti ja. Ionako za manje od sat vremena moram da držim govor na nekoj suludoj ceremoniji. Naravno bez brige, sve se snima – pokazao je u pravcu tavanice kabineta. – Zaostavština mog prethodnika, meni lično ne smeta.
    - Hvala na predusretljivosti. Verujem da se nećemo dugo zadržavati, zar ne, Vasiljev?
    - Naravno da ne – rekao je nadajući se da će taj plavokosi kolega iz službe biti ipak pomalo na njegovoj strani.
    Nad Beogradom je sijalo sunce, lagani povetarac je nosio prašinu za sobom. Deligradskom ulicom su prolazili automobili, malo pomalo neko od nervoznih vozača bi zatrubio. Iza velike gvozdene kapije sve je izgledalo kao juče, prethodnih dana, godina. Niko nije mogao da pretpostavi da su u glavnoj prostoriji dvojica kolega ostali da razgovaraju o stvarima o kojima je retko ko mogao i da pomisli da se uopšte događaju. 
    Jedan od njih koji je propitivao očekivao je trijumfalni povratak Moskvu. Drugi, sa bledilom na licu, nadao se da neće morati natrag u rusku hladnoću. Verovao je da će sa kolegom moći da se dogovori, da ga ne šalje natrag. Nadao se nekim toplijim krajevima, o kojima je u sumornim beogradskim noćima razmišljao.
    Zašto li se uopšte petljao u nešto što nije njegov posao, to je kopkalo kako njega, tako i kolegu koji je upravo krenuo sa ispitivanjem.
    Vrata kapije su se otvorila, blještava crna limuzina je izjurila napolje. Vozač ju je uputio ka centru grada. Osoba koja je sedela na zadnjem sedištu sa dosadom je čitala tekst koji je morala da izdeklamuje. Svečanost je počinjala za manje od desetak minuta.
    Nastaviće se


Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Priče o tri pisca i urbanoj svakodnevici

Večita i jednostavna tema života u metropoli i urbane dobre energije kako grada tako i ljudi koji u njemu žive – to je ono o čemu piše Marko Mil Popović u svojoj novoj knjizi „Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca“. Promocija ovog dela održana je u Galeriji 73, čija je direktorka Mirela Pudar pozdravila učesnike i goste. Ona je podsetila da je ovo književno veče deo manifestacije „Dani evropske baštine“. Popović u šesnaest priča o ljudima različitih generacija i zanimanja propoveda o prestonici, svom rodnom gradu, spominjući i „Politiku“. Tako kaže – da knjiga ima podnaslov, on bi glasio „Priče o mom Beogradu“. U zbirci je vidljiva kratka šetnja i posveta tvorcu „Lamenta nad Beogradom“ i večita tema sna, povratka, zebnje i ljubavi. Tri priče u sebi nose i tri velikana – Andrića, Crnjanskog i Valjarevića. I psihološki motivi su deo svake priče. O knjizi sa autorom govorili su i Dušan Krstić, književnik i Milomir B...

Nova knjiga - Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca

Među šesnaest priča, koliko ih se nalazi u ovoj zbirci, sabralo se mnoštvo detalja koji se, koliko god da se rasipaju u svojoj razuđenosti, ujedno i spajaju u celinu savremenog života prestonice. U njima žive obični, urbani ljudi, od kojih se neki provlače kroz više priča, balansirajući na tankom žiletu sreće i tuge, prošlosti i budućnosti, podsvesti i svesti, smisla i besmisla, u večitoj potrazi za ljubavlju i receptom kako da im ona ne izmakne. Ova knjiga se, po svemu sudeći, može čitati i kao odraz našeg vremena, naših nada, strahova i stremljenja – jer daje sliku, ali i priliku nama samima u beskrajnom lavirintu želja i mogućnosti sa kojima se budimo i ležemo, u kolotečini dana koju zovemo život. Priče iz ove zbirke mogle bi se posmatrati i kroz nekoliko žanrova, pri čemu prednjače psihološki, a zatim i ljubavni motivi. U neku ruku, svaka priča mogla bi se podvesti pod psihološku, ali su najupadljivije one u kojima se kroz snove potkradaju najdublje...

Radio Beograd 2 emisija Kulturni krugovi

Radio Beograd 2, emisija Kulturni krugovi Prijatan i inspirativan razgovor sa Arijanom Handan Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca Preslušajte emisiju na donjem linku Radio Beograd 2 emisija Kulturni krugovi, četvrtak, 17. jun 2025.godine