Čuo je kucanje na vratima, dva brza i nakon nekoliko sekundi još jedno jako udaranje. Ispljunuo je pastu i krenuo ka njima. Znao je da je Siniša, takav je dogovor bio, do jutra nikom da ne otvara i da čeka njegov znak.
- Uđi! Mislim da smo u tajmingu, zar ne?
- Dobri smo od jutros. Iskreno spavao sam prilično sigurno. Posle nedelja provedenih na brodu, ovakav krevet je grehota ne iskoristiti za dubok san.
- Definitivno, kad Aleksa izabere, uvek bira po svojim afinitetima, kao što se da videti iz priloženog.
- Još da sam imao i veliku sliku sa brodom iznad glave…
- Siniša, da li smo spremni za današnji dan?
- Nas dvojica jesmo, a nadam se da su i prijatelji iz moskovske policije.
- Deluju prilično ozbiljno. Mislim da su spremni da sve počiste i da se ovo što pre zaboravi.
- Zašto tako misliš? Zar im nije interes da se što više priča o uspešnoj akciji? Ipak ovako nešto se odavno nije dogodilo.
- Armenski, ne poznaješ ti dovoljno Ruse. Oni znaju da budu u isto vreme i brljavi i oholi. Da im se neko podsmeva, to nikad ne mogu zaboraviti, a ni oprostiti. Sibirske zime i gulazi su ih poprilično istesali. Čvrsta nacija, ali isto tako nadmena i arogantna.
- Da, to sam primetio u držanju pukovnika Antonova. Mada su njegove kolege bile mnogo prijatnije.
- I to stoji. Ko je otišao na zapad i malo se emancipovao, dobio je trun evropskog šlifa. Kod ostalih i dalje duva vetar sa one strane Urala.
- Da, moguće je da si ih sasvim dobro proučio. Što pre da završimo šta imamo i da se ja vraćam za Pariz.
- Imamo još petnaestak minuta, taman da uzmemo jutarnju dozu kofeina.
- Definitivno. Nego hoćemo li liftom ili stepenicama?
- Stepenice. Armenski, da li osećaš kako noga propada kroz ove skupocene hotelske staze. Prosto imam osećaj kao da se nalazim na nekom luksuznom brodu i da lagano krstarim Karibima.
Spustili su se do hotelskog lobija, koji je skoro neprimetno počeo da se puni radnicima, turistima i radoznalcima koji su voleli da popiju piće ili doručkuju sa prelepim pogledom na Kremlj i Vremensku fontanu.
Seli su u udobne fotelje i momak iz restorana im je doneo dve kratke kafe. Uspeli su da uzmu prvi gutljaj, kad se pojavio pukovnik Antonov u pratnji nekoliko mlađih policajaca koji, iako u civilnoj odeći, na oko su bili lako prepoznatljivi.
- Pukovniče, da li želite da nam se pridružite na kafi?
- Gospodine Armenski, rekao bih da imamo vremena. Vaš prijatelj?
- Da, rečni vuk kapetan Siniša Kovačević. - odgovorio je.
- Brodski kapetan?
- Tako nekako. Gde je reka prohodna, tu i ja stižem. - ubacio se Siniša.
- Kancelarija u Beogradu mi kaže da ste bili više nego dobri na relaciji Zagreb – Beograd.
- Pukovniče, to ide Vašim kolegama na čast.
- Vrlo moguće. Bitno je da ste Vi u Moskvi. Gospodine Armenski, nadam se da ste spremni. Danas je veliki dan. Prisustvovaćete najvećoj zapleni umetničkih dela u poslednjih desetak godina.
- Pukovniče, tu smo da odradimo dobar posao. Nadam se da neće biti problema. Voleo bih da neke stvari dobijem na analizu, da neko sa strane proveri moje navode.
- Moj deo posla je da se pobrinem da se sva ta čudesa nađu u depou našeg Ministarstva kulture. Za reverse i iznošenje moraćete njima da se obratite. Verujem da će Vam u znak zahvalnosti biti na raspolaganju.
- Odlično. Onda kad ste spremni i mi smo. Da li Vas pratimo ili idemo zajedno sa Vama?
- Prevoz je obezbeđen. Ako se okrenete, videćete dva policijska automobila. Jedan je spremljen za nas trojicu, dok je u drugom moja pratnja - pokazao je rukom ka policajcima koji su došli sa njim.
- Još četiri terenska vozila nas čekaju, da se priključe kod Galerije knez Miškin. Krećemo!
Dva blindirana automobila su krenula ulicama grada. Moskva i njeni vozači znali su da poštuju rotaciju. Da li je to bilo prirodno uvažavanje ili strah koji se genetski prenosio, nije imalo značaja. Bilo je bitno da se bulevarima probijaju brže nego što se očekivalo. Iz automobila koji je bio u pratnji i išao ispred njih, s vremena na vreme bi sevnula ruka mladog policajca, koji je mahao znakom stop, da bi ih vozači iz suprotnog pravca propuštali.
Moskva se probudila. Milioni automobila su jurili ulicama. Pešaci su poput mrava brzo koračali i mnogi od njih nestajali su u podzemnim prolazima moskovskog metroa. Ogromni bulevari bili su poprište svakodnevne gužve i užurbanosti velegrada koji je živeo i od kog je i ostatak ove velike zemlje zavisio. Sve političke i privredne odluke su se ovde odigravale, svaki mig iz Moskve se dobro pratio. Tako je bilo sa kulturom i umetnošću, možda su takmaca imali u staroj prestonici Sankt Peterburgu, ali novac je bio ovde i nije bilo čudno što su se najveće prevare upravo u Moskvi dešavale.
Pukovnik Antonov je preko radio-veze izdao naređenje. - Stižemo za dva do tri minuta, upadajte - to je bio signal prethodnici da uđe u galeriju i da napravi svečani doček konjici koja se približavala.
Još nekoliko naglih skretanja i bili su blizu svog cilja. Dušan Armenski je primetio da su mu noge napete, osećao je da mu radi adrenalin. Bio je blizu svog cilja. Izvadio je telefon iz džepa, osetio je da mu je stigla poruka. Bila je iz Beograda i pisalo je: „Čuvaj se danas, mislim na tebe“. Brzo je odgovorio poslavši smajlija i vratio aparat u džep. Planirao je da se čuje sa Danicom čim završe sa poslom u galeriji. Do tad je morao biti maksimalno koncentrisan.
Automobili su naglo zakočili. Našli su se ispred ogromnog staklenog izloga Galerije knez Miškin. Izašli su iz vozila. Ulica je sa gornje strane bila zatvorena sa dva terenca, koji su se isprečili po sredini i policajci su usmeravali automobile u sporedne ulice. Isto tako na nekoliko sekundi nakon njihovog prispeća, druga dva terenca su blokirala donji kraj ulice i mogli su se samo videti blinkeri, kako se presijavaju u ovom moskovskom jutru.
- Gospodo, ulazimo - zagrmeo je pukovnik Antonov - odmah se spuštamo u fundus, dole nas već čekaju Sokolov i Žukanenko. Policajci koji su već bili u zgradi legitimisali su zaposlene i počeli sa zaplenom kompjuterske opreme, kao i štampane dokumentacije koja se nalazila u galerijskim kancelarijama.
Skoro trčećim korakom su se spustili. Velika gvozdena vrata su bila otvorena, ušli su u veliku prostoriju u kojoj su se čuvala umetnička dela. Videli su Sokolova i Žukanenka kako unezvereno obilaze fundus i gledaju prazna mesta na kojima nije bilo slika za kojima su tragali.
- Gospodine pukovniče, sve je sklonjeno. Ovo je ravno katastrofi.
- Vi ste vlasnik Galerije? - okrenuo se čoveku koji je stajao ispred njega.
- Ne gospodine. Umetnički direktor Sergej Bikov.
- Gde vam je vlasnik?
- Vlasnik? Kako to mislite?
- Gde ti je gazda?
- Vlasnici se retko pojavljuju, ja vodim galeriju.
- Onda ste znači Vi naredili čišćenje galerije.
- Gospodine pukovniče, ništa Vas ne razumem.
- Polako, biće vremena. Vodite ga! Odredite mu poduži pritvor!
Pukovnik Antonov je počeo zadovoljno da se smeška. Sokolov je bio užasnut kad je video njegov izraz lica.
Dušan Armenski se okrenuo ka njemu. - Pukovniče, da li možemo znati šta je toliko smešno, da se i mi nasmejemo.
- Gospodine Armenski, moskovska policija je već duže vremena osmatrala ovu galeriju, kako zbog Vašeg posla, tako i zbog nekih drugih, Vama nebitnih stvari. Kroz glavni ulaz, kao i zadnji, jedina dva koja postoje, verujte niko nije mogao izaći, a da ne bude primećen. Isto tako, koliko vidim, okvirno pedesetak platana nedostaje, neko ih je morao odneti. Pitanje je kuda je prošao i gde ih je odneo.
- Da, ali to bi trebalo da Vas zabrine, a ne da Vas oraspoloži. Ako moja logika nije ispravna, molim Vas, objasnite mi.
- Da, izvinjavam se. Vi ste ipak samo istoričar umetnosti, naravno da ne možete da shvatite.
- Nastavite pukovniče, prosvetlite me! Armenski se već nervozno obraćao još nasmejanijem pukovniku Antonovu.
- Gospodine Armenski, ne želim da budem nepristojan, ali ta Vaša platna, ona na tržištu ne vrede više od nekoliko miliona dolara ili evra, kako god Vama bilo draže da računate. Znate, ona jesu vrednost, ali u ovom trenutku pod brojem jedan - želim da pronađem tajni prolaz; pod dva - moji policajci dobro da ispitaju zaposlene; pod tri - sa zadovoljstvom ću odraditi razgovor sa direktorom galerije, naravno bez prisustva advokata; Naravno, pod rednim brojem četiri - na kraju ćemo pronaći Vaše dragocene slike, ali ja ću imati mnogo kompletniji spisak ljudi kojima je mesto iza rešetaka. Gospodine Armenski, žao mi je što današnji dan nije počeo kako smo zamišljali, a to je da su nas slike i osumnjičeni čekali u galeriji i da su dobrovoljno krenuli sa nama. Naopako je to, ali moramo iz svake situacije izvući nešto pozitivno.
- Pukovniče Antonov, ja apsolutno razumem Vaše motive, ali ja ne mogu u Pariz bez opipljivih dokaza. Kako da objasnim svojim pretpostavljenima da je cela potraga bila uzaludna? Odsustvujem s posla, izigravam tragača za izgubljenim blagom, a rezultat sa ovim jutrom je ravan nuli.
- Razumem Vas u potpunosti, ali nula je samo trenutna. Jedan Vaš poznanik je jutros sleteo u Moskvu. Moraćete prvo da razgovarate sa njim. Deo potrage ostaje u mojoj nadležnosti i verujte da ćemo uložiti sve resurse da ovo okončamo. Za ostalo, biće Vam sve razjašnjeno u narednih nekoliko sati.
Prošao je pored mesta na zidu gde je prvi put video Riberinog Svetog Andreja. Sad je samo ostala belina. Pokazao je Siniši to mesto, a rečni vuk je samo ćutke klimnuo glavom.
- Siniša, mislili smo da smo na kraju, a ovo je izgleda možda ne baš početak, ali čini mi se da nas još iznenađenja očekuje. Hajde da se vratimo u hotel, moramo da promislimo šta nam je činiti. Nadam se da će nam u posetu doći prijateljsko lice, iskreno, malo sam rezigniran.
- Dušane, bez brige! Ukoliko Rusi ne žele pomoći, sami ćemo se snaći. Zvaću Aleksu, kazaću mu da pojača pritisak na Hofera, sigurno ima bar još nekog ko nam može pomoći.
- Da, u pravu si. Hajde bar da iskoristimo prevoz do hotela, nije loše voziti se pod rotacijama, a i vreme je da se čujem sa Danicom. Prijaće mi nakon svega da čujem mio i drag glas.