Skip to main content

U potrazi za Riberom - 28.

U potrazi za Riberom

    Posao u Solunu je uspešno završen i bilo je vreme da se krene dalje. Nakon porodice Itudis, posetio je još nekoliko uglednih familija iz Salonike. Svi oni su želeli da u svojim domovima imaju miris Evrope, kojoj se drevna Vizantija ponovo neumitno približavala. 
    Sad je pomalo osećao žal što nije imao dovoljno poverenja u platežnu moć svojih mušterija. Bilo mu je krivo što iz Napulja nije poneo više slika, jer su svakako bile roba koja je imala svoje mušterije. Njegov momak je upakovao ostatak i krenuli su ka Beru, usputnoj stanici ka Bitolju. Za taj gradić u unutrašnjosti je čuo da je diplomatsko sedište severnog dela imperije i poslednja stanica za ljude njegovih veština.
    Drum ka novom odredištu je bio prilično neprijatan za duža putovanja. Severni deo drevne Makedonije je bio negostoljubiv. Visoke temperature su ga mučile, počele su mnogo ranije nego što se nadao. Borio se sa njima, skrivajući se u kočiji, koja je po njegovoj naredbi u potpunosti bila zamračena.
    Da na novom odredištu ne bi izazvao podozrenje, najpre je želeo da se prijavi svom matičnom konzulatu. To je bio prvi korak, a onda i da se predstavi ostalim diplomatama, koji su bili stacionirani u Bitolju. Tek nakon toga su sledili razgovori i pregovori sa domaćim stanovništvom. 
    U ruci je držao poziv bitoljskih fratara. Oni su od svoje sabraće iz Soluna čuli da jedan uvaženi francuski grof prodaje retke ikone. Poziv je počinjao: „Poštovani profesore De Kolo, čast nam je pozvati Vas da nam se pridružite u drevnoj i Hristu dragoj Bitoli. Naša sabraća, zajedno sa preosvećenim biskupom, uputili su toliko lepih reči na Vaš račun, tako da i naša srca žude da upoznaju dobro Hristovo dete i borca za čistotu i lepotu naše katoličke vere. Poštovani profesore, možda Vam je poznato da je naša misija pre nekoliko godina u jezivom požaru ostala bez našeg veličanstvenog hrama posvećenog Presvetom Srcu Isusovom. Međutim, Božijom promisli i dobrotom naših vernika, uveliko radimo na izgradnji novog hrama, koji će biti još veličanstveniji i Bogu miliji. Takođe Vas pozivamo da nam prikažete šta od vrednih ikona imate u svom vlasništvu. Da u ovom prostoru gde smo okruženi bezbožnim i šizmatičnim svetom, sjaj katoličke vere ponovo procveta i da ovaj napaćeni narod privedemo našem Svetom ocu i istini naše molitve i učenja… Do skorog viđenja i nadamo se blagoslovenog Vašeg dolaska, otac Bernard sa braćom hrama Svetog srca Isusovog.
    Smeškao mu se brk. Znao je da su fratri školovani ljudi, ali zbog svoje odvojenosti od običnog sveta, prilično su laka meta. Nije imao moralnih prepreka da pregovara sa njima, znao je da je svako delo, ako prođe, onda je od Boga blagosloveno. Radovi koje je imao u svom posedu, možda poneki nije bio autentičan, ali svi su bili više nego odličnog kvaliteta. Trebalo je samo da bude uporan. Otac Bernard je pisao o velikim donacijama koje su pristizale sa svih strana za njegovu župu koja je izgorela u požaru. To ga je radovalo, znao je da će bar deo novca namenjenog za podizanje novog hrama završiti kod njega.
    Drugog dana se lagano približavao Bitolju. Obronci visokog Pelistera su se videli iz daljine i bili su znak da je blizu novog odredišta. Bilo mu je bitno da stigne do svog hotela. Nije mogao da pretpostavi šta ga očekuje. Konfora Salonike sigurno neće biti i sa tim se oprostio. Mada, nadao se ugodnom ostanku, lepim razgovorima i novoj prevari za koju je bio spreman. 
    Nije znao koliko će smeti da ostane u Bitolju i na koju stranu će ga povesti put. Da li će morati da beži na sever, ili će smeti da se spusti ponovo do mora, a onda natrag, pravac Italija. Možda ne baš do Napulja, jer su ga tamo čekali ljudi sa kojima je imao neraščišćenih računa, ali što da ne do Pize ili Đenove. Možda čak da se vrati do svoje Francuske, do Nice ili da ponovo uplovi u marsejsku luku, koju je odavno napustio.
    Ušli su i Bitolj. Prolazili su kroz samo srce grada. Široki sokak je za njegova očekivanja bio više nego prijatno iznenađenje. Lepa izgrađena ulica, sa vrlo ukusa. Video je izgorelu crkvu, kao i Sahat-kulu, možda i najprepoznatljiviji simbol Bitolja, koja se izdvajala svojom lepotom i monumentalnošću i ostavljala u senci minarete, koji su se nizali u ovom lepom gradu.
    Hotel je bio u blizini. Čekali su ga. Posluga je na zvižduk kočijaša izletela napolje i sa De Koloovim momkom krenula da izvlači sanduke.
    Vikao je na njih: - Polako, polako, nisu vam to lubenice da se tako ophodite! Znao je da mora da bude oštar. Što si gori prema posluzi, to su oni predusetljiviji. Njegov momak je namigivao i još više pojačavao buku. Tako da je cela ulica bila upoznata sa dolaskom profesora ili kako je još više voleo da ga oslovljavaju grofa De Koloa.
    - Grofe De Kolo, čast nam je da imamo ovako uvaženog gosta u gradu, a pogotovo što ste izabrali da odsednete baš kod nas.
    - Dobar glas Vas prati skroz od Salonike. Tamo mi je rečeno da samo kod Vas mogu da imam konfor na koji sam navikao.
    - To se podrazumeva, za Vas je spreman Kraljevski apartman. Soba sa najvećim balkonom i najlepšim pogledom u celom Bitolju. Siguran sam da će Vam odgovarati.
    - To ćemo već proceniti, ali hvala na brizi.
    - Grofe De Kolo, neki ljudi Vas već očekuju u Bitolju.
    - Da, izvolite, kažite.
    - Morate prvo da se prijavite u sresku stanicu da ste stigli, znate, to je samo formalnost.
    - Naravno, naravno, dragi prijatelju. Još nešto?
    - Da, konzul vaše matične zemlje se raduje što mu dolazi jedan tako uvaženi profesor i aristokrata. Takođe, sabraća iz Srca Isusovog su još juče dolazila da provere da li ste stigli. Očekujemo još jednu posetu tokom današnjeg dana.
    - Izvanredno! To su odlične vesti.
    Ušavši u svoju sobu odmerio je krevet, uistinu je izgledao kraljevski i produžio je ka ogromnoj terasi. Vidik je bio veličanstven, pola Bitolja je bilo kao na dlanu. Užurbanost ove lepe varošice je bila vidljiva na svakom koraku. Visoka planina se izdizala, njeni vrhovi su ga podsećali na Napulj i Vezuv koji je stražario iznad njega. Osetio je dašak nostalgije. Možda je zaista bilo vreme da se vrati i primiri bar na kratko, do neke nove pustolovine. 

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3. i 4. deo

  3.      Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga.      Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...

U potrazi za Riberom - 23.

     - Voroncevič je.      - Da čujem Vas. Da li je sve u redu? Da li je prtljag stigao u Moskvu?      - Vasiljev, da li Vi to mene zajebavate? Da li smatrate da sam toliki magarac?      - Ništa Vas ne razumem, nemate razloga da tako pričate sa mnom.      - Pričaću kako mi se hoće, ili ste kvarni ili ste kompletan idiot.      - Sve sam uradio kako ste tražili. U čemu je sad problem?      - Paket nije stigao, u tome je problem. Da li sad razumete?      - Kako nije stigao? Kupljena je karta za danas, let iz Beča na njegovo ime, na njegov pasoš. Proverena informacija, garantujem Vam.      - Ta osoba za koju garantujete ili Vas je izigrala ili je otkrivena. Armenski se danas nije pojavio na Puškinu. Pratili smo sve letove iz zapadne Evrope, nije ga bilo, ali zato se naš istoričar umetnosti pojavio na Domodedovu. Šta imate na to da kažete?     ...