- Očekivao sam Vas tek sutra, ipak posle duge vožnje potrebno je malo odmora. Mada, vidim da ste nasmejani, nadam se da je put za Ohrid bio koristan.
- Naporno, ali kao što ste rekli, klupko je krenulo da se odmotava.
- Ataše Kurbanov vam je bio od koristi?
- Možda, videćemo. Očekujem Dušana da se javi. Pokušavala sam da ga dobijem, ali je nedostupan.
- Siniša je sa njim, biće sve u redu. Da li je između Vas dvoje sve kako valja? Niste odavali utisak da Vam je previše drago što se vraća, da Vam je stalo do dragog Armenskog.
- Sa Dušanom je sve u redu - zarumenela se - ali ipak malo se brinem, on sve prilično bezbrižno shvata, lakomislen je.
- Dobro je što se brinete za njega, ali naš momak je sve, samo ne lakomislen.
- Ja njima na noge ne bih smela da idem. Moskva je velika, opasna, a on je na nepoznatom terenu.
- Čuo sam se sa Hoferom. Dušan bi trebalo da bude pokriven u Moskvi. Moskovska policija je stabilna, profesionalna. Odabrao sam mu siguran smeštaj, hotel sa pet zvezdica i profesionalnim obezbeđenjem. Siniša je u sobi pored njega.
- Sve znam, ali ipak, nisam htela pri rastanku da mu pokažem da se plašim.
- Dobro je bojati se, to je samo znak da vam je stalo do njega. Ne ljutite se što se mešam, ali vas dvoje ste uvek bili jedno za drugo. Kad je odlučio da ide za Pariz, staračko ludilo mi je govorilo da bar Vas zadržim ako će mi on već otići. Znate, zato sam i bio na Vašoj strani i ohrabrivao Vas da ostanete. Draga Danice, izvinite zbog sebičnosti. Sad više nisam ni star, već sam došao do trenutka kad se ni ne brinem za sebe, kad je svako novo jutro, nova premija, potpuno novi život. Znate, to mi daje pravo da Vam kažem prigrlite ga, ne dozvolite da odustanete od njega. Sami ste videli, sem ljubavi ništa nije trajno.
- Aleksa, razumem ja Vas. Verujte da mi je stalo do Dušana. Da nije, ne bih brinula za njega. Bitno je da se on vrati, za sve ostalo nas dvoje ćemo se snaći. Hvala Vam na iskrenosti, to znači da ni on ni ja nismo ništa pogrešili. Nego, Vasilevski Vas pozdravlja, kaže da ga je ova naša potraga vratila među žive.
- Todor Vasilevski, mali terijer iz Makedonije! Šteta što je morao da se vrati u Bitolj. Roditelji, trudna supruga, redovan posao, nije imao puno izbora, ali možda je i moralo ovako da bude. U nekom trenutku nas onaj odozgo pogleda i da šansu da ostvarimo snove. Znate, pozvao sam ga da bude gost kod mene na nekoliko dana, da mu se zahvalim za sve.
- Da, uspeo je da pronađe nekoliko zanimljivih podataka u gradskom arhivu, neka bitna dokumenata u vezi sa Riberom. Cela priča je u vezi sa lažnim profesorom De Kolom, ako se uopšte tako zvao.
- Zna li se bar odakle je ta varalica došla?
- Papiri kažu da je iz Napulja došao za Solun. Međutim, ko je zaista bio, to niko ne zna. Tadašnja Turska je bila na izdisaju. Izuzetno surova prema lokalnom stanovništvu, ali zato strance nije dirala. Pojava profesora De Kola u takvom okruženju, imponovala je. Mnogi ugledni i bitni ljudi su voleli da budu u njegovom društvu.
- I on je doneo Riberu u Bitolj? Prosto fascinantno.
- Tako je i sad posle više od sto godina Dušan ga juri negde u Moskvi. Bilo bi interesantno znati odakle potiče ta ikona, pre svega da li je Riberina ili ne. Možda bi muzej Prado mogao da nam da koju informaciju više.
- Ukoliko je zaplene, verujem da Rusi neće praviti problem da dozvole Špancima jednu ozbiljnu ekspertizu. Ipak oni jedini imaju dovoljno Riberinih dela, mogli bi sve da uporede, boju, teksturu, ram, platno, bukvalno sve. To bi, draga Danice, zaista bilo veliko otkriće.
- Nažalost nije Ribera više samo na tapetu. Mnogo je veći ulog, zato se i plašim za Dušana.
- Siguran sam da je u dobrim rukama. Verujem da će se prvo Vama javiti. Čim se čujete, molim Vas, nazovite me. Siniša je javio da je Dušan u Moskvi, stigao je. Vi se sad odmorite. Sutra je novi dan. Ko zna, možda sutra bude već sve gotovo.
Ušla je u stan. Osetila je neku teskobu, ponovo je bila sama. Pogledala je dnevnu sobu. Stvari Dušana Armenskog stajale su gde ih je i ostavio, ali on je ponovo bio daleko. Šta li radi u Moskvi? Da li je među prijateljima ili među neznancima koji mu žele zlo?
Neki nemir se uvlačio u nju. Povetarac koji je hladio beogradske terase unosio je svež vazduh, ali nije mogao ohladiti njenu glavu. Odavno se nije tako osećala. Šta je mogla da očekuje. Da li je ovo kratak prekid od beskonačne otuđenosti od sveta ili možda početak nečeg novog što nikad nije trebalo prekidati.
Po glavi su ponovo počela da joj se vrzmaju pitanja: Šta on očekuje od nje? Da li je njemu ovo samo predah od novog života koji ima daleko od nje? Da li je ona postala samo još jedna usplahirena usedelica, kojoj se jedan kratak izlet pretvorio u mnogo više od onoga čemu je mogla da se nada. Uzela je njegovu majicu i pomirisala je. Pomislila je, valjda će se vratiti, sigurna je da hoće.
Trgla se, shvatila je šta joj se dešava. Krenula je da se svlači. Hladna voda je bila najbolji lek da se umire misli i da se nadvladaju osećaji.
Ušao je u apartman, nalazio se na drugom spratu i imao je prelep pogled ka trgu. Momak koji je došao sa njim i Sinišom je strpljivo čekao ispred vrata kad ga je kapetan pozvao i dao mu nekoliko novčanica u ruku i otpustio ga. Pogledao je u pravcu Dušana Armenskog i pokazao mu rukom da je sve u redu.
Zatvorio je vrata, još jednom je bacio pogled ka trgu i navukao zavese. Dobro je osmotrio sobu. Primećivao se potpis Alekse Perovića. Ogroman, na prvi pogled udoban krevet, stilski nameštaj, kristalni luster koji je vladao tavanicom, kao i vrhunska umetnička slika koja je stajala na zidu iznad kreveta.
Izvadio je telefon koji mu je Siniša dao, pogledao je displej. Bio je prazan, bez notifikacija. Ušao je u imenik i video samo upisan jedan broj telefona.
Počeo je da opipava džepove, tražio je malu plavu knjižicu. U njenom sadržaju su se nalazile stvari koje su mu bile potrebne u Moskvi. Otvorio je torbu, izvadio je stvari potrebne za sutra. Bio je spreman, znao je da se uskoro sve završava. Ponovo je spustio pogled ka stvarima, tražio je knjižicu, a onda je shvatio da ju je Danica stavila u džep od pantalona, tu je bila i najsigurnija.
Otvorio ju je, tražio je njeno ume u adresaru, želeo je da je nazove. Pogledao je na displej, moskovsko vreme se za dva sata razlikovalo u odnosu na Beograd. Shvatio je da je ovim letom izgubio ta dva sata, ali je znao da je ona već trebalo da bude u Beogradu.
Seo je na ivicu kreveta i počeo lagano da ukucava brojeve. Osećao je potrebu da joj čuje glas i nije želeo da gubi vreme.
Zvuk zvona je odzvanjao kroz stan. Čula ga je iz kupatila, znala je da to samo može biti Dušan Armenski. Potrčala je ka telefonu. Videla je da je strani pozivni broj i samo rekla: - Halo, Dušane!
- Ja sam - čulo se sa mikrofona – kako si znala? Siniša mi je dao telefon pre samo nekoliko sati.
- Jedino si ti mogao da me zoveš sa pozivnim brojem iz Rusije. Da li je sve u redu? Kako su te primili u Moskvi? Kako si?
- Sve je u redu. Mislim da držimo sve pod kontrolom. Siniša je tu da me čuva, tako da sam siguran. Kod tebe, kako je prošao put?
- Naporno. Biti sam u autu je baš dosadno, napravila sam samo jednu kratku pauzu, pevala sam uz radio. Da li si siguran da je sve u redu?
- Ne možemo biti sigurni dok se sve ne završi, ali nadam se da imamo posla sa malo kulturnijim sojem kriminalaca. Ipak, nisu to ubice ili dileri droge, već prevaranti. Upoznao sam pukovnika Antonova, deluje kao čovek na svom mestu. Tu je i akademik Sokolov iz nacionalnog muzeja, ulivaju poverenje, videćemo sutra. Hoćeš li sutra odmoriti ili ideš u galeriju?
- Otići ću. Mislim da će mi biti tako lakše, nego da čekam tvoj poziv.
- Idemo rano ujutru. Sačekaćemo ih da otvore vrata, pa ćemo ući, zajednička akcija više odeljenja moskovske policije. Nadam se da neće biti problema.
- Čuvaj se! Obavezno mi se javi kad završite, ne želim da se brinem.
- Ne želim ni ja da se brineš zbog mene.
- Dušane, samo još trenutak - zastala je i napravila pauzu.
- Kaži, tu sam, slušam te.
- Ne znam kako da ti opišem, čudno je, odavno se nisam ovako osećala.
- Znam, slično je kod mene, to mora da znači da se oboje normalno osećamo.
- Nisam očekivala da će mi sve ovo toliko značiti, mislila sam da je dovoljno vremena prošlo, da smo imali prostora sve da zaboravimo.
- I jesmo, Danice, ali samo one ružne stvari, lepe uvek ostaju. Drago mi je zbog svega.
- Dušane, posle toliko godina, ja tebe i dalje volim.
- Znam! Čujemo se sutra.
Prekinula je vezu. Bila je svesna da joj on neće odgovoriti na isti način, ali njegovo znam je mnogo više govorilo. Bila je spokojnija nego pre razgovora, njegov glas ju je smirio. Nadala se da će moći da zaspi, valjda je prvi nemir prošao. Sutra će ponovo imati dovoljno vremena da misli na Dušana Armenskog.
Nastaviće se