Skip to main content

U potrazi za Riberom - 26.

 

U potrazi za Riberom

    - Očekivao sam Vas tek sutra, ipak posle duge vožnje potrebno je malo odmora. Mada, vidim da ste nasmejani, nadam se da je put za Ohrid bio koristan.
    - Naporno, ali kao što ste rekli, klupko je krenulo da se odmotava.
    - Ataše Kurbanov vam je bio od koristi?
    - Možda, videćemo. Očekujem Dušana da se javi. Pokušavala sam da ga dobijem, ali je nedostupan.
    - Siniša je sa njim, biće sve u redu. Da li je između Vas dvoje sve kako valja? Niste odavali utisak da Vam je previše drago što se vraća, da Vam je stalo do dragog Armenskog.
    - Sa Dušanom je sve u redu - zarumenela se - ali ipak malo se brinem, on sve prilično bezbrižno shvata, lakomislen je.
    - Dobro je što se brinete za njega, ali naš momak je sve, samo ne lakomislen.
    - Ja njima na noge ne bih smela da idem. Moskva je velika, opasna, a on je na nepoznatom terenu.
    - Čuo sam se sa Hoferom. Dušan bi trebalo da bude pokriven u Moskvi. Moskovska policija je stabilna, profesionalna. Odabrao sam mu siguran smeštaj, hotel sa pet zvezdica i profesionalnim obezbeđenjem. Siniša je u sobi pored njega.
    - Sve znam, ali ipak, nisam htela pri rastanku da mu pokažem da se plašim.
    - Dobro je bojati se, to je samo znak da vam je stalo do njega. Ne ljutite se što se mešam, ali vas dvoje ste uvek bili jedno za drugo. Kad je odlučio da ide za Pariz, staračko ludilo mi je govorilo da bar Vas zadržim ako će mi on već otići. Znate, zato sam i bio na Vašoj strani i ohrabrivao Vas da ostanete. Draga Danice, izvinite zbog sebičnosti. Sad više nisam ni star, već sam došao do trenutka kad se ni ne brinem za sebe, kad je svako novo jutro, nova premija, potpuno novi život. Znate, to mi daje pravo da Vam kažem prigrlite ga, ne dozvolite da odustanete od njega. Sami ste videli, sem ljubavi ništa nije trajno.
    - Aleksa, razumem ja Vas. Verujte da mi je stalo do Dušana. Da nije, ne bih brinula za njega. Bitno je da se on vrati, za sve ostalo nas dvoje ćemo se snaći. Hvala Vam na iskrenosti, to znači da ni on ni ja nismo ništa pogrešili. Nego, Vasilevski Vas pozdravlja, kaže da ga je ova naša potraga vratila među žive.
    - Todor Vasilevski, mali terijer iz Makedonije! Šteta što je morao da se vrati u Bitolj. Roditelji, trudna supruga, redovan posao, nije imao puno izbora, ali možda je i moralo ovako da bude. U nekom trenutku nas onaj odozgo pogleda i da šansu da ostvarimo snove. Znate, pozvao sam ga da bude gost kod mene na nekoliko dana, da mu se zahvalim za sve.
    - Da, uspeo je da pronađe nekoliko zanimljivih podataka u gradskom arhivu, neka bitna dokumenata u vezi sa Riberom. Cela priča je u vezi sa lažnim profesorom De Kolom, ako se uopšte tako zvao.
    - Zna li se bar odakle je ta varalica došla?
    - Papiri kažu da je iz Napulja došao za Solun. Međutim, ko je zaista bio, to niko ne zna. Tadašnja Turska je bila na izdisaju. Izuzetno surova prema lokalnom stanovništvu, ali zato strance nije dirala. Pojava profesora De Kola u takvom okruženju, imponovala je. Mnogi ugledni i bitni ljudi su voleli da budu u njegovom društvu.
    - I on je doneo Riberu u Bitolj? Prosto fascinantno.
    - Tako je i sad posle više od sto godina Dušan ga juri negde u Moskvi. Bilo bi interesantno znati odakle potiče ta ikona, pre svega da li je Riberina ili ne. Možda bi muzej Prado mogao da nam da koju informaciju više.
    - Ukoliko je zaplene, verujem da Rusi neće praviti problem da dozvole Špancima jednu ozbiljnu ekspertizu. Ipak oni jedini imaju dovoljno Riberinih dela, mogli bi sve da uporede, boju, teksturu, ram, platno, bukvalno sve. To bi, draga Danice, zaista bilo veliko otkriće.
    - Nažalost nije Ribera više samo na tapetu. Mnogo je veći ulog, zato se i plašim za Dušana.
    - Siguran sam da je u dobrim rukama. Verujem da će se prvo Vama javiti. Čim se čujete, molim Vas, nazovite me. Siniša je javio da je Dušan u Moskvi, stigao je. Vi se sad odmorite. Sutra je novi dan. Ko zna, možda sutra bude već sve gotovo.
 
    Ušla je u stan. Osetila je neku teskobu, ponovo je bila sama. Pogledala je dnevnu sobu. Stvari Dušana Armenskog stajale su gde ih je i ostavio, ali on je ponovo bio daleko. Šta li radi u Moskvi? Da li je među prijateljima ili među neznancima koji mu žele zlo? 
    Neki nemir se uvlačio u nju. Povetarac koji je hladio beogradske terase unosio je svež vazduh, ali nije mogao ohladiti njenu glavu. Odavno se nije tako osećala. Šta je mogla da očekuje. Da li je ovo kratak prekid od beskonačne otuđenosti od sveta ili možda početak nečeg novog što nikad nije trebalo prekidati.
    Po glavi su ponovo počela da joj se vrzmaju pitanja: Šta on očekuje od nje? Da li je njemu ovo samo predah od novog života koji ima daleko od nje? Da li je ona postala samo još jedna usplahirena usedelica, kojoj se jedan kratak izlet pretvorio u mnogo više od onoga čemu je mogla da se nada. Uzela je njegovu majicu i pomirisala je. Pomislila je, valjda će se vratiti, sigurna je da hoće.
    Trgla se, shvatila je šta joj se dešava. Krenula je da se svlači. Hladna voda je bila najbolji lek da se umire misli i da se nadvladaju osećaji.
 
    Ušao je u apartman, nalazio se na drugom spratu i imao je prelep pogled ka trgu. Momak koji je došao sa njim i Sinišom je strpljivo čekao ispred vrata kad ga je kapetan pozvao i dao mu nekoliko novčanica u ruku i otpustio ga. Pogledao je u pravcu Dušana Armenskog i pokazao mu rukom da je sve u redu.
    Zatvorio je vrata, još jednom je bacio pogled ka trgu i navukao zavese. Dobro je osmotrio sobu. Primećivao se potpis Alekse Perovića. Ogroman, na prvi pogled udoban krevet, stilski nameštaj, kristalni luster koji je vladao tavanicom, kao i vrhunska umetnička slika koja je stajala na zidu iznad kreveta.
    Izvadio je telefon koji mu je Siniša dao, pogledao je displej. Bio je prazan, bez notifikacija. Ušao je u imenik i video samo upisan jedan broj telefona.
    Počeo je da opipava džepove, tražio je malu plavu knjižicu. U njenom sadržaju su se nalazile stvari koje su mu bile potrebne u Moskvi. Otvorio je torbu, izvadio je stvari potrebne za sutra. Bio je spreman, znao je da se uskoro sve završava. Ponovo je spustio pogled ka stvarima, tražio je knjižicu, a onda je shvatio da ju je Danica stavila u džep od pantalona, tu je bila i najsigurnija.
    Otvorio ju je, tražio je njeno ume u adresaru, želeo je da je nazove. Pogledao je na displej, moskovsko vreme se za dva sata razlikovalo u odnosu na Beograd. Shvatio je da je ovim letom izgubio ta dva sata, ali je znao da je ona već trebalo da bude u Beogradu.
    Seo je na ivicu kreveta i počeo lagano da ukucava brojeve. Osećao je potrebu da joj čuje glas i nije želeo da gubi vreme.
     Zvuk zvona je odzvanjao kroz stan. Čula ga je iz kupatila, znala je da to samo može biti Dušan Armenski. Potrčala je ka telefonu. Videla je da je strani pozivni broj i samo rekla: - Halo, Dušane!
    - Ja sam - čulo se sa mikrofona – kako si znala? Siniša mi je dao telefon pre samo nekoliko sati.
   - Jedino si ti mogao da me zoveš sa pozivnim brojem iz Rusije. Da li je sve u redu? Kako su te primili u Moskvi? Kako si?
    - Sve je u redu. Mislim da držimo sve pod kontrolom. Siniša je tu da me čuva, tako da sam siguran. Kod tebe, kako je prošao put?
    - Naporno. Biti sam u autu je baš dosadno, napravila sam samo jednu kratku pauzu, pevala sam uz radio. Da li si siguran da je sve u redu?
    - Ne možemo biti sigurni dok se sve ne završi, ali nadam se da imamo posla sa malo kulturnijim sojem kriminalaca. Ipak, nisu to ubice ili dileri droge, već prevaranti. Upoznao sam pukovnika Antonova, deluje kao čovek na svom mestu. Tu je i akademik Sokolov iz nacionalnog muzeja, ulivaju poverenje, videćemo sutra. Hoćeš li sutra odmoriti ili ideš u galeriju?
    - Otići ću. Mislim da će mi biti tako lakše, nego da čekam tvoj poziv.
    - Idemo rano ujutru. Sačekaćemo ih da otvore vrata, pa ćemo ući, zajednička akcija više odeljenja moskovske policije. Nadam se da neće biti problema.
    - Čuvaj se! Obavezno mi se javi kad završite, ne želim da se brinem.
    - Ne želim ni ja da se brineš zbog mene.
    - Dušane, samo još trenutak - zastala je i napravila pauzu.
    - Kaži, tu sam, slušam te.
    - Ne znam kako da ti opišem, čudno je, odavno se nisam ovako osećala.
    - Znam, slično je kod mene, to mora da znači da se oboje normalno osećamo.
    - Nisam očekivala da će mi sve ovo toliko značiti, mislila sam da je dovoljno vremena prošlo, da smo imali prostora sve da zaboravimo.
    - I jesmo, Danice, ali samo one ružne stvari, lepe uvek ostaju. Drago mi je zbog svega.
    - Dušane, posle toliko godina, ja tebe i dalje volim.
    - Znam! Čujemo se sutra.
    Prekinula je vezu. Bila je svesna da joj on neće odgovoriti na isti način, ali njegovo znam je mnogo više govorilo. Bila je spokojnija nego pre razgovora, njegov glas ju je smirio. Nadala se da će moći da zaspi, valjda je prvi nemir prošao. Sutra će ponovo imati dovoljno vremena da misli na Dušana Armenskog.
    Nastaviće se

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Priče o tri pisca i urbanoj svakodnevici

Večita i jednostavna tema života u metropoli i urbane dobre energije kako grada tako i ljudi koji u njemu žive – to je ono o čemu piše Marko Mil Popović u svojoj novoj knjizi „Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca“. Promocija ovog dela održana je u Galeriji 73, čija je direktorka Mirela Pudar pozdravila učesnike i goste. Ona je podsetila da je ovo književno veče deo manifestacije „Dani evropske baštine“. Popović u šesnaest priča o ljudima različitih generacija i zanimanja propoveda o prestonici, svom rodnom gradu, spominjući i „Politiku“. Tako kaže – da knjiga ima podnaslov, on bi glasio „Priče o mom Beogradu“. U zbirci je vidljiva kratka šetnja i posveta tvorcu „Lamenta nad Beogradom“ i večita tema sna, povratka, zebnje i ljubavi. Tri priče u sebi nose i tri velikana – Andrića, Crnjanskog i Valjarevića. I psihološki motivi su deo svake priče. O knjizi sa autorom govorili su i Dušan Krstić, književnik i Milomir B...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...