- Gospodine Voroncevič, imate liniju, srpska ambasada.
- Spojite me, preuzeću u kancelariji - izvinio se kolegama i napustio konferencijsku salu.
Prolazio je dugačkim hodnikom, hod mu je bio užurban. Izričito je naredio Vasiljevu da mu se ne javlja, stiskao je pesnicu i pokušavao da se umiri. Ušavši u svoj prostrani kabinet uzeo je slušalicu - Vasiljev, moronu, zar ti nisam rekao da me ne zoveš, pogotovo ne na službeni broj u zgradi!
- Grešite, Voroncevič, major Kurbanov je na vezi. Mada, hvala što ste nam potvrdili rezultate istrage.
- Kurbanov, da li znate sa kim razgovarate? Kakva istraga? Vodite računa o tonu obraćanja?
- Da li ste svesni kako su se osećali u srpskoj policiji kad su shvatili u kakve neprilike ste ih doveli
Osećao je da ga prolazi jeza. Pokušavao je da ostane pribran. Shvatio je da je tajna akcija kompromitovana, ali morao se izvući iz svega ovoga. Žrtvovaće Vasiljeva, ali nije bio siguran koliko ovaj zna i da li će ćutati. - Pričajte majore, stojim Vam na raspolaganju.
- Od srpske policije smo dobili informaciju da tragate za francuskim državljaninom Dušanom Armenskim, koji se inače trenutno nalazi u Moskvi. Da li ste znali za to, kolega Voroncevič?
- Da, Armenski je opasan prevarant. Ne dozvolite mu da Vas njegova priča zavara, pokušaće da Vas nasamari. Vi znate da je u Moskvi. Kažite mi gde je, moramo ga uhapsiti.
- Kolega Voroncevič, hapšenja će biti, ali ne Dušana Armenskog. Da li ste svesni u šta ste upleteni?
- Ako je potrebno, ponudiću svoju ostavku, ali morate mi verovati, nacionalna sigurnost je u pitanju. Zapad pokušava da potkopa naše napore, mi moramo da se borimo protiv njih.
- Ostavka možda neće biti potrebna, ali samo ako odigrate pametno.
- Majore Kurbanov, da li Vi mene ucenjujete? Da li znate ko sam ja? Da li ste svesni u šta Vam mogu život pretvoriti?
- Pukovniče, smirite se, valjda ste svesni da se ovaj razgovor snima. Ne želim da Vas ucenjujem, ali Vaši napori u poslednjih nekoliko godina nisu bili usmereni ka Rusiji, već ka krađi i korupciji. Direktor Federalne službe je već obavešten, kao i još nekoliko ljudi koji se u hijerarhiji nalaze iznad nas dvojice. Mene zanima šta Vi znate, da li je Beograd upleten u ovu zvrčku ili ne.
- Beograd ništa ne zna. Svesni ste da kad njih držimo u neznanju, da su tad najsrećniji.
- To mi je jasno. Vasiljev, otkud on u ovoj priči?
- Kako to mislite?
- Ko vam je Vasiljeva preporučio, on čak ni ne pripada našoj službi. Da li ste svesni da se u Beogradu lažno predstavljao. To može skupo da nas košta.
- Vasiljev je idiot, radite sa njim šta vam je volja. On više nije moja nadležnost.
- Voroncevič, pametno odigrajte! Ja se vraćam u Moskvu. Budite korisni, možda ćete i preživeti.
- Razumem, nadam se da ovo nećemo previše širiti.
- Ovo su unutrašnji poslovi, moskovska policija je preuzela slučaj, sutra upadaju u Kneza Miškina. Vi se primirite, tek nakon akcije procenićemo koliko ste nam potrebni. Što budete rečitiji, to će biti bolje po Vas.
Spustio je slušalicu. Bio je besan. Dušan Armenski nije smeo da im se dogodi, da pobegne pri ulasku u Beograd. Kurbanov je nakon debakla u Beču bio degradiran, taj ljubitelj umetnosti se ponovo vraćao na velika vrata. Bili su previše opušteni, jedan istoričar umetnosti je trebalo da bude lak zadatak. Čak i moron poput Vasiljeva je mogao da izvrši zadatak.
Uhvatio se za glavu, jakim pokretima je češao. Shvatio je da mora da obavesti i partnere. Da li poslušati Kurbanova ili ne! Ukoliko ne posluša, bio je svestan da mu se karijera bliži kraju, ali isto tako da ukoliko posluša, dovodi porodicu u opasnost.
Izvadio je mali telefon na preklop iz fioke, uključio ga. Imao je tridesetak sekundi da razmisli šta mu je činiti. Nalazio se između dve vatre, bio je svestan da će se opeći. Da li da pokuša da odigra dvostruku igru?
U trenutku je prelomio. Da, pokušaće. Graške znoja su počele da mu se stvaraju na čelu. Gledao je u displej, prsti su krenuli da mu se grče, glas u glavi mu je govorio: “Misli, misli”. Stao je, udahnuo duboko i krenuo da piše: „Dolaze sanitarci, nadam se da su podovi čisti“.
Na displeju se uključila notifikacija da je poruka poslata. Zatvorio je telefon, izvadio bateriju i karticu. Seo je u fotelju i zamišljeno gledao u pravcu predsednikove fotografije koja je visila na zidu. Tajac koji je odzvanjao kancelarijom prekinula je sekretarica koja je unela papire na potpis. - Pukovniče, da li je sve u redu? Bledi ste!
- Da, da, sve je u redu. Izgleda da mi je pritisak malo niži, biće sve dobro.
- Hoćete kafu da Vam donesem? Možda će Vam od nje biti bolje.
- Teško, ali hvala! Možda ste u pravu.
Zatvorila su se vrata. Ponovo je usmerio pogled ka predsednikovoj fotografiji. Imao je osećaj da je izdao Rusiju.
Nastaviće se