Skip to main content

U potrazi za Riberom - 27.

U potrazi za Riberom

    - Gospodine Voroncevič, imate liniju, srpska ambasada.
    - Spojite me, preuzeću u kancelariji - izvinio se kolegama i napustio konferencijsku salu.
    Prolazio je dugačkim hodnikom, hod mu je bio užurban. Izričito je naredio Vasiljevu da mu se ne javlja, stiskao je pesnicu i pokušavao da se umiri. Ušavši u svoj prostrani kabinet uzeo je slušalicu - Vasiljev, moronu, zar ti nisam rekao da me ne zoveš, pogotovo ne na službeni broj u zgradi!
    - Grešite, Voroncevič, major Kurbanov je na vezi. Mada,  hvala što ste nam potvrdili rezultate istrage.
    - Kurbanov, da li znate sa kim razgovarate? Kakva istraga? Vodite računa o tonu obraćanja?
    - Da li ste svesni kako su se osećali u srpskoj policiji kad su shvatili u kakve neprilike ste ih doveli
    Osećao je da ga prolazi jeza. Pokušavao je da ostane pribran. Shvatio je da je tajna akcija kompromitovana, ali morao se izvući iz svega ovoga. Žrtvovaće Vasiljeva, ali nije bio siguran koliko ovaj zna i da li će ćutati. - Pričajte majore, stojim Vam na raspolaganju.
    - Od srpske policije smo dobili informaciju da tragate za francuskim državljaninom Dušanom Armenskim, koji se inače trenutno nalazi u Moskvi. Da li ste znali za to, kolega Voroncevič?
    - Da, Armenski je opasan prevarant. Ne dozvolite mu da Vas njegova priča zavara, pokušaće da Vas nasamari. Vi znate da je u Moskvi. Kažite mi gde je, moramo ga uhapsiti.
    - Kolega Voroncevič, hapšenja će biti, ali ne Dušana Armenskog. Da li ste svesni u šta ste upleteni?
    - Ako je potrebno, ponudiću svoju ostavku, ali morate mi verovati, nacionalna sigurnost je u pitanju. Zapad pokušava da potkopa naše napore, mi moramo da se borimo protiv njih.
    - Ostavka možda neće biti potrebna, ali samo ako odigrate pametno.
    - Majore Kurbanov, da li Vi mene ucenjujete? Da li znate ko sam ja? Da li ste svesni u šta Vam mogu život pretvoriti?
    - Pukovniče, smirite se, valjda ste svesni da se ovaj razgovor snima. Ne želim da Vas ucenjujem, ali Vaši napori u poslednjih nekoliko godina nisu bili usmereni ka Rusiji, već ka krađi i korupciji. Direktor Federalne službe je već obavešten, kao i još nekoliko ljudi koji se u hijerarhiji nalaze iznad nas dvojice. Mene zanima šta Vi znate, da li je Beograd upleten u ovu zvrčku ili ne.
    - Beograd ništa ne zna. Svesni ste da kad njih držimo u neznanju, da su tad najsrećniji.
    - To mi je jasno. Vasiljev, otkud on u ovoj priči?
    - Kako to mislite?
    - Ko vam je Vasiljeva preporučio, on čak ni ne pripada našoj službi. Da li ste svesni da se u Beogradu lažno predstavljao. To može skupo da nas košta.
    - Vasiljev je idiot, radite sa njim šta vam je volja. On više nije moja nadležnost.
    - Voroncevič, pametno odigrajte! Ja se vraćam u Moskvu. Budite korisni, možda ćete i preživeti.
    - Razumem, nadam se da ovo nećemo previše širiti.
    - Ovo su unutrašnji poslovi, moskovska policija je preuzela slučaj, sutra upadaju u Kneza Miškina. Vi se primirite, tek nakon akcije procenićemo koliko ste nam potrebni. Što budete rečitiji, to će biti bolje po Vas.
    Spustio je slušalicu. Bio je besan. Dušan Armenski nije smeo da im se dogodi, da pobegne pri ulasku u Beograd. Kurbanov je nakon debakla u Beču bio degradiran, taj ljubitelj umetnosti se ponovo vraćao na velika vrata. Bili su previše opušteni, jedan istoričar umetnosti je trebalo da bude lak zadatak. Čak i moron poput Vasiljeva je mogao da izvrši zadatak.
    Uhvatio se za glavu, jakim pokretima je češao. Shvatio je da mora da obavesti i partnere. Da li poslušati Kurbanova ili ne! Ukoliko ne posluša, bio je svestan da mu se karijera bliži kraju, ali isto tako da ukoliko posluša, dovodi porodicu u opasnost.
    Izvadio je mali telefon na preklop iz fioke, uključio ga. Imao je tridesetak sekundi da razmisli šta mu je činiti. Nalazio se između dve vatre, bio je svestan da će se opeći. Da li da pokuša da odigra dvostruku igru?
    U trenutku je prelomio. Da, pokušaće. Graške znoja su počele da mu se stvaraju na čelu. Gledao je u displej, prsti su krenuli da mu se grče, glas u glavi mu je govorio: “Misli, misli”. Stao je, udahnuo duboko i krenuo da piše: „Dolaze sanitarci, nadam se da su podovi čisti“. 
    Na displeju se uključila notifikacija da je poruka poslata. Zatvorio je telefon, izvadio bateriju i karticu. Seo je u fotelju i zamišljeno gledao u pravcu predsednikove fotografije koja je visila na zidu. Tajac koji je odzvanjao kancelarijom prekinula je sekretarica koja je unela papire na potpis. - Pukovniče, da li je sve u redu? Bledi ste!
    - Da, da, sve je u redu. Izgleda da mi je pritisak malo niži, biće sve dobro.
    - Hoćete kafu da Vam donesem? Možda će Vam od nje biti bolje.
    - Teško, ali hvala! Možda ste u pravu.
    Zatvorila su se vrata. Ponovo je usmerio pogled ka predsednikovoj fotografiji. Imao je osećaj da je izdao Rusiju.
    Nastaviće se

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3. i 4. deo

  3.      Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga.      Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Priče o tri pisca i urbanoj svakodnevici

Večita i jednostavna tema života u metropoli i urbane dobre energije kako grada tako i ljudi koji u njemu žive – to je ono o čemu piše Marko Mil Popović u svojoj novoj knjizi „Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca“. Promocija ovog dela održana je u Galeriji 73, čija je direktorka Mirela Pudar pozdravila učesnike i goste. Ona je podsetila da je ovo književno veče deo manifestacije „Dani evropske baštine“. Popović u šesnaest priča o ljudima različitih generacija i zanimanja propoveda o prestonici, svom rodnom gradu, spominjući i „Politiku“. Tako kaže – da knjiga ima podnaslov, on bi glasio „Priče o mom Beogradu“. U zbirci je vidljiva kratka šetnja i posveta tvorcu „Lamenta nad Beogradom“ i večita tema sna, povratka, zebnje i ljubavi. Tri priče u sebi nose i tri velikana – Andrića, Crnjanskog i Valjarevića. I psihološki motivi su deo svake priče. O knjizi sa autorom govorili su i Dušan Krstić, književnik i Milomir B...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...