Skip to main content

U potrazi za Riberom - 25.

U potrazi za Riberom

    Put od aerodroma do policijske uprave u Žitnoj nije bio previše komplikovan, dovoljno je bilo da se prate uputstva sa navigacije. Siniša je poznavao moskovske ulice. Znao je gde treba da preseče i skrati put, ali gužva jedne metropole nije se mnogo razlikovala u odnosu na bilo koji višemilionski grad na bilo kom meridijanu u svetu.
    Bili su koncentrisani. Pratili su put kako zahteva ispred, tako povremeno gledajući u retrovizore, da li ima upadljivih vozila koja bi mogla da izazovu podozrenje u njima.
    Moskva je još uvek bila grad pun kontrasta. Putnik koji je prošao njom pre desetak godina primetio bi i shvatio da su se desile drastične promene na licu glavnog grada Ruske federacije. Mogli su se videti dobro očuvani automobili iz vremena perestrojke, koji su uspešno izdržavali hladne ruske zime, ali i sve toplija leta, koja su grejala daleki istok evropskog kontinenta. Takođe, pored njih su prolazili modeli automobila koje Armenski ni u Parizu nije mogao videti. Ta različitost i razdvojenost klasa je u Moskvi možda bila i najvidljivija.

    Putovali su već više od sat vremena, trebalo je da uskoro stignu na odredište. Delilo ih je samo nekoliko kilometara od prvog sastanka i početka razrešenja ove komplikovane priče, čija radnja se već mesecima odvijala u dubokoj tajnosti.
    Navigacija je pokazivala da su kod poslednjeg skretanja i da se uskoro približavaju zgradi Ministarstva unutrašnjih dela. Dušan Armenski je imao zakazan razgovor sa pukovnikom Antonovim i očekivao je da će dobiti odgovore koje je već dugo čekao.
    Stali su ispred bele zgrade čija fasada nije mnogo otkrivala šta se u njoj dešava. Bila je vrlo lepo uklopljena u okolinu i stambeni kompleks koji se nalazio u blizini.
    - Armenski, čekam te u kolima. Želim svako dobro na razgovoru.
    - Trebalo bi da bude sve okej. Koliko sam razumeo, odavde sve i kreće.
    - Biću ispred. Kad se završi sastanak, prvo idemo do hotela, a onda kasnije i na sastanak u Ministarstvo kulture. Da ne zaboravim, izvoli, telefon za tebe, moj broj je ukucan, ukoliko bude potrebe, pozovi.
    - Vidimo se vrlo brzo - izašao je iz automobila i na prijavnici se prijavio na zakazani sastanak.
    Pozornik je klimnuo glavom i pozvao kolegu da ga sprovede u zgradu. Mladi policajac je saslušao i onda pokazao Armenskom u kom pravcu treba da se upute. Prošli su kroz detektor metala, dalje kroz hol i ušli u lift. Mladi policajac ga je ispratio iz lifta i vratio se natrag. Sledeći kolega ga je preuzeo i odveo do kabineta pukovnika Antonova. Tamo ga je ponovo ostavio u prijemnoj kancelariji u kojoj su sedeli sekretarica kao i policajac, koji je bio deo unutrašnjeg kruga obezbeđenja.
    Pozvali su ga da sedne. Odlično ih je razumeo, mada nije bio previše siguran u svoj izgovor. Prošli put kad je dolazio, primetio je da se njegov ruski akcenat meša sa srpskim, kao i sa izrazima na francuskom. Ruski pripadnici Ministarstva unutrašnjih dela posebno su obraćali pažnju na reči jermenskog porekla, koje je naučio družeći se sa jermenskom zajednicom u Parizu. Bili su alergični na njihov prizvuk, tako da se duboko koncentrisao, trudeći se da ovaj put ne brlja sa rečima, makar ne previše.
    Nakon ne više od dva do tri minuta čuo se zvuk telefona. Sekretarica je samo potvrdila reči koje su dolazile sa druge strane slušalice i pokazala kolegi da može da pusti Armenskog u pukovnikov kabinet. Ustao je i krenuo za mladim policajcem. Ponovo, ovaj mu je samo otvorio vrata kabineta, pustio ga da uđe unutra i zatvorio ih za njim.
    Za konferencijskim stolom, sem pukovnika Antonova, koga je prepoznao, jer je jedini bio u uniformi, sedela su još dvojica sredovečnih muškaraca. Naspram pukovnika, oni nisu odavali utisak da pripadaju istoj službi. Pukovnik je sedeo na čelu velikog kabinetskog stola, dok su dvojica sagovornika sedela u produžetku i imali rasprostrte papire, koji su čekali Armenskog.
    - Gospodine Armenski, dobro došli u Moskvu. Čast je videti Vas - dosta dubokim, čak bučnim glasom mu se obratio pukovnik, dalje predstavljajući svoje saradnike - akademik Sokolov iz nacionalnog muzeja i inspektor Žukanenko, vaš kolega po struci, istoričar umetnosti.
    - Pukovniče, gospodo, čast mi je što ću sarađivati sa vama.
    - Izvolite, Armenski, sedite, spremni smo za Vas.
    Rukovao se sa Rusima i seo za sto. - Pukovniče, drago mi je što se vidimo. Nadam se da ćemo uspeti da završimo stvari zbog kojih sam došao u Moskvu.
    - Gospodine Armenski, ruska policija je spremna da Vam pomogne, kolege iz Interpola, iz moskovske kancelarije su takođe informisane o svemu. Biće ovo velika akcija, svima nama na ponos. Kolege Sokolov i Žukanenko će Vas obavestiti o detaljima akcije.
    - Gospodine Armenski, drago mi je da se napokon upoznajemo. Dobar glas Vas svuda prati. Svi u muzeju su Vam zahvalni zbog istrage koju ste pokrenuli.
    - Gospodine Sokolov, hvala na lepim rečima, nadam se da ćemo ubrzo i preći s reči na dela, da završimo sa ovom potragom.
    - Ministar kulture me lično šalje da zajedno sa Vama zatvorim ovu ružnu priču za našu kulturu. Rusija ne sme sebi da dozvoli da se ovakve stvari događaju i to usred prestonice.
    - To Vam verujem. Međutim, pitanje je, da li možete sve ovo držati pod kontrolom? 
    - Ne razumem, kako to mislite?
    - Vaše kolege iz drugih službi su me jurile po Parizu i Beogradu. Kad završimo sa našim poslom, da li i oni idu u paketu?
    Pukovnik je ponovo zabrundao. - To je naša briga. Budite sigurni kad ovo rešimo, da će Vaša leđa biti sigurna. Ali, gospodine Armenski, neke stvari iz našeg dvorišta moramo sami da očistimo. O načinu bolje nemojte da me pitate, to se Vas već ne tiče. Žukanenko, pokažite našem gostu fotografije.
    Otvorio je fasciklu i pokazao Armenskom fotografije - Ovo je ono što mi posedujemo.
    Armenski je gledao fotografije umetničkih dela koje je uglavnom poznavao. Gledao je i beleške, shvativši da se radi o blizu pedeset vrhunskih kopija. - Da li su ovo dela iz Galerije knez Miškin?
    - Dobro oko imate. Sve su vrhunski odrađena platna, retko ko bi mogao da primeti razliku. Žukanenko, pokažite drugu fasciklu.
    - Naravno, pukovniče - na žutoj fascikli je štampanim slovima pisalo „U potrazi za Riberom“. - Gospodine Armenski, ovo Vam je sigurno poznato.
    Otvorio je fasciklu i prelistavajući papire i slike pogledao u pukovnika Antonova. - Kako ste došli u posed mojih podataka?
    - Gospodine Armenski, nakon dešavanja u Parizu i incidenta koji je prijavila francuska policija, a s obzirom da ste imali podozrenje prema nama, morali smo da se poslužimo malom varkom. Bilo je teško stići do Vaših podataka, ali svaki server na kraju je moguće otvoriti i uzeti šta je potrebno. Bez brige, ništa Vam nismo brisali, ali morali smo posuditi. Svi smo Vam zahvalni na neumornom radu, ali ipak znajte ništa ne možete sakriti.
    - Zato sam danas u Vašoj upravi u Žitnaji. Još sam se čudio zašto mi je Kurbanov zakazao sastanak u upravi za informacione tehnologije. Odličan posao, pukovniče.
    - Gospodine Armenski, zadovoljstvo je naše, Vi nam dođete skoro nešto poput spoljnjeg saradnika. Možda Vam nakon svega ponudimo i posao - gledao je u Armenskog i počeo glasno da se smeje.
    - Hvala na ponudi, ali morao bih da Vas odbijem jer želim samo da se vratim pređašnjem životu. Kakav Vam je plan? Kad planirate da zatvorite galeriju? Da li je potrebno da idem sa vama?
    - Za sutra je predviđena velika akcija. Ministarstvo unutrašnjih dela i Ministarstvo kulture zatvaraju krug. Cilj nije samo staviti katanac na vrata Miškina, već pohvatati celu bandu. Znate, sem u Moskvi, najveće čvorište je baš kod Vas u Parizu. Armenski, morate biti svesni da kriminalci nemaju naciju, već samo interes, mnogo lakše se slože nego mi obični smrtnici. Isto tako znajte, da su mnogi Vaši sunarodnici želeli da blokiraju ovu istragu.
    - Svestan sam toga, zato sam u svemu ovome i želim što skoriji kraj. Oni su kao stonoge, nikad ne znaš kad će koja noga da se pomeri. Taman zaustaviš jednu, ostalih devedeset i devet se pomeri. Dobio sam upozorenje iz francuskog ministarstva kulture na delovanje ove grupe i u Parizu. Ipak rekao bih da je glava u Moskvi. Ukoliko je odsečemo, mislim da će ostatak sam od sebe zamreti, posle će biti lako da ih pohapse.
    - Gospodine Armenski, drago mi je da smo se razumeli. Čujem da imate rezervaciju u Nacionalu. Gospodin Perović zaista ne žali novac na Vama. Izabrao je odlično mesto, imate direktan pogled na Kremlj.
    - Ukoliko se čujete sa gospodinom Perovićem, svakako ga pozdravite. Kažite, pozdravlja ga Sokolov. Pre desetak godina je zaista bio izuzetan domaćin. Setiće se on izložbe mladih ruskih slikara. Izuzetan čovek, drago mi je što je i u tim godinama izuzetno aktivan.
    - Ko će me sutra ujutru kontaktirati?
    - Vas i Vašeg prijatelja lično preuzimam u 7:30. Budite spremni.
    - Gospodine Sokolov, s obzirom da smo se sad videli, da li je neophodan popodnevni sastanak?
    - Nema potrebe gospodine Armenski, ali sutra nakon akcije svakako ćemo sesti, trebaće nam vremena da sve pregledamo.
    - Gospodo, onda do sutra ujutru.
    - Zorom, gospodine Armenski.

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Priče o tri pisca i urbanoj svakodnevici

Večita i jednostavna tema života u metropoli i urbane dobre energije kako grada tako i ljudi koji u njemu žive – to je ono o čemu piše Marko Mil Popović u svojoj novoj knjizi „Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca“. Promocija ovog dela održana je u Galeriji 73, čija je direktorka Mirela Pudar pozdravila učesnike i goste. Ona je podsetila da je ovo književno veče deo manifestacije „Dani evropske baštine“. Popović u šesnaest priča o ljudima različitih generacija i zanimanja propoveda o prestonici, svom rodnom gradu, spominjući i „Politiku“. Tako kaže – da knjiga ima podnaslov, on bi glasio „Priče o mom Beogradu“. U zbirci je vidljiva kratka šetnja i posveta tvorcu „Lamenta nad Beogradom“ i večita tema sna, povratka, zebnje i ljubavi. Tri priče u sebi nose i tri velikana – Andrića, Crnjanskog i Valjarevića. I psihološki motivi su deo svake priče. O knjizi sa autorom govorili su i Dušan Krstić, književnik i Milomir B...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...