Skip to main content

U potrazi za Riberom - 24.

U potrazi za Riberom

    Rodivši se u nekadašnjoj dvojnoj monarhiji i naučen da većinu života provede van svoje zemlje, sedeo je u kancelariji i gledao dopis koji je pisao za generala. Bio je svestan da je imao sreće što je ostao u službi. Mada, ko je još imao sreće živeći kao izgnanik daleko od svoje otadžbine i svojih sunarodnika.
    Prostorije izbegličke vlade u Najtbridžu možda nisu bile najprikladnije za rad, pogotovo za jednog pisca. Međutim, bio je uveren da je to jedini način da se u ovom trenutku pomogne državi koja je pod okupacijom i pokuša da uradi nešto korisno.
    Stari prijatelj se pojavio na vratima njegove kancelarije. Iako se mnogo toga promenilo, iskra njihovog prijateljstva je još uvek tinjala. Nisu zaboravili beogradske priče, kada je stari profesor voleo da ga sluša dok priča o Berlinu i Rimu. Kao i ćaskanja o zajedničkim poznanicima sa kojima je prvo kao ataše za kulturu, a nakon toga i kao šef presbiroa, sarađivao. 
    - Crnjanski, ne valja Vam da radite toliko! Ukoliko nastavite ovim tempom, neće biti posla za nas ostale.
    - Profesore, budite bez brige! Koliko se naši ljudi međusobno svađaju i glože, samo dok ispravimo te pogreške, trebaju nam godine napornog rada.
    - Gde je Simović? Nisam ga od jutros video. Da ponovo ne pokušava da nas zaobiđe u poslovima sa engleskom krunom.
    - Iskreno, ne bih znao. Što manje komuniciramo bolje sarađujemo. To mi je jedini način da ostanem zdrav, nemačke bombe su mi dovoljan stres.
    - Nego, Crnjanski, ako Vam vreme dozvoljava, u svom kabinetu imam nešto što bih Vam pokazao. Mislim da će Vas iznenaditi.
    - Naravno, možemo odmah. O čemu se radi?
    - Čuli ste za nesrećnog Hristića, da je izvršio samoubistvo u Švajcarskoj.
    - Da, izgleda da se nikad nije oporavio od odlaska iz službe.
    - On je nas napustio, velika je razlika.
    - To znam, bio sam prisutan kad je sam izjavio da ide za Švajcarsku, ali isto tako znam da se ubrzo nakon toga pokajao.
    - Pokajao - ne pokajao, bilo je kasno. Niko nije želeo da mu taj sebičluk, tu brljotinu, oprosti.
    - To znam, ali kakve veze njegova smrt ima sa mnom.
    - Ne sa Vama lično, ali sa našom vladom ima. Na oproštaju nam je poklonio jedno platno.
    - Slobodane, molim Vas, od ovolike emigracije siguran sam da možete da pronađete boljeg sagovornika od mene.
    - Svakako, ali ovo ulje ste Vi potpisali. Vi i Beljanski, koji je trenutno u Beogradu, pa je razumljivo i nedostupan.
    Na pomen Beljanskog, sinulo mu je - Profesore, da li govorite o Riberinom svetom Andreju?
    - Crnjanski, direktno u centar - otvarajući vrata od svog kabineta pokazivao je na to ulje na platnu, koje je već više od decenije pratilo nekadašnjeg atašea za kulturu u Berlinu.
    - Prosto neverovatno, kao da sam ga prekjuče sa veselim Turčinom gledao u Berlinu, kao da mi je juče u Rimu Beljanski sa osmehom na licu pokazivao.
    - To, Crnjanski, znači da je odgovor na pitanje da li Vam je ovo ulje poznato, potvrdan.
    - Da, profesore.
    - I da je potpis Beljanskog autentičan, kao i Vaš?
    - Tako je.
    - Isto tako i dalje tvrdite da se ne može dokazati autentičnost.
    - Kao što se ne može dokazati autentičnost, tako se ne može dokazati ni da nije Riberino platno.
    - Jeste ili nije?
    - Mnogo toga se poklapa, ali ne možemo reći da je zaista Ribera.
    - Meni je dovoljno. Slušajte, Crnjanski, Vi znate da mi radimo ovde u skučenim uslovima, još jedno ulje na nekom od zidova rezidencije bilo bi previše. S obzirom da Vaš potpis stoji na njemu, dajemo Vam ga na čuvanje do konačnog povratka u Beograd. Nakon toga ćemo ga predati kneževom muzeju, tražiti ekspertizu, pregledati platno i utvrditi verodostojnost. Da li ste saglasni?
    - Profesore, sigurno ga nemate gde drugde.
    - Kao što rekoh, Vi ste pravi čovek za ikonu svetog Andreja.
    - Onda sam siguran da će i Vida biti saglasna, bar da nas čuva tokom bombardovanja.
    - Revers Vas čeka na izlazu, potpišite i čuvajte se međusobno.
    - Bez brige, kao što se uvek pronađemo, tako ćemo se i čuvati - prekrio je platno vojničkim ćebetom i preneo u svoju kancelariju. Koračajući hodnicima i dalje je bio zaprepašćen slučajnošću, koja je nakon ponovnog susreta bila uočljivija, nego u Rimu pre nekoliko godina. 

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3. i 4. deo

  3.      Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga.      Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...

U potrazi za Riberom - 23.

     - Voroncevič je.      - Da čujem Vas. Da li je sve u redu? Da li je prtljag stigao u Moskvu?      - Vasiljev, da li Vi to mene zajebavate? Da li smatrate da sam toliki magarac?      - Ništa Vas ne razumem, nemate razloga da tako pričate sa mnom.      - Pričaću kako mi se hoće, ili ste kvarni ili ste kompletan idiot.      - Sve sam uradio kako ste tražili. U čemu je sad problem?      - Paket nije stigao, u tome je problem. Da li sad razumete?      - Kako nije stigao? Kupljena je karta za danas, let iz Beča na njegovo ime, na njegov pasoš. Proverena informacija, garantujem Vam.      - Ta osoba za koju garantujete ili Vas je izigrala ili je otkrivena. Armenski se danas nije pojavio na Puškinu. Pratili smo sve letove iz zapadne Evrope, nije ga bilo, ali zato se naš istoričar umetnosti pojavio na Domodedovu. Šta imate na to da kažete?     ...