Koreni jednog veka: Od Čukareve mehane do fudbalskog ponosa
Vek postojanja jednog fudbalskog kluba nikada nije samo priča o lopti, terenu i sportskim rezultatima. To je hronika jednog prostora, svedočanstvo o ljudima, njihovom znoju, snovima, naporima i duhu zajedništva koji se kalio kroz generacije. Monografija posvećena stogodišnjici Fudbalskog kluba Čukarički predstavlja upravo to - ogledalo istorije čitave jedne opštine, njenog rasta od blatnjavih staza i seoskih mehana do snažnog industrijskog, građanskog i sportskog centra Beograda.
Da bi se suštinski razumeo fenomen "Čuke" i šarm koji ovaj klub nosi u svom genetskom kodu, neophodno je vratiti se na same početke i sagledati istorijski kontekst u kojem je Čukarica nastala, rasla i formirala svoj neponovljivi identitet.
Stojko Čukar i njegova mehana
Istorija Čukarice neraskidivo je vezana za instituciju kafane, koja je u srpskom društvu devetnaestog i prve polovine dvadesetog veka bila mnogo više od ugostiteljskog objekta. Kafana je bila mesto gde se krojila politika, gde su se sklapali poslovi, čitale novine i gde je pulsirao stvarni društveni život. Sredinom 19. veka, na mestu gde su se ukrštali Žarkovački i Obrenovački put, u blizini nekadašnje trošarine gde su seljaci plaćali taksu za robu koju unose u Beograd, nalazila se mehana Stojka Jovanovića.
Ovaj snalažljivi mehandžija, u narodu poznatiji po svom nadimku Čukar, držao je kafanu koja je ubrzo postala omiljeno odmorište za putnike, trgovce i lađare. "Čukareva mehana", smeštena uz samu reku i dno brega, postala je toliko važna orijentaciona tačka da je čitav kraj oko nje spontano počeo da se naziva Čukarica. Stojko Čukar umro je 1864. godine, ali je u amanet ostavio svoje ime koje će kasnije poneti čitava opština, radničko naselje i, na kraju, jedno od najpoznatijih sportskih društava u državi.
Matija Ban i preobražaj Golog brda
Dok je donji deo Čukarice pulsirao ritmom trgovine i putnika, brdo koje se uzdizalo iznad Save imalo je drugačiju sudbinu. U prvoj polovini 19. veka, ovaj prostor je bio poznat kao Golo brdo, Ordija ili Repiško brdo, i bio je uglavnom nenaseljen i pust. Njegov preobražaj započinje dolaskom jedne od najznačajnijih ličnosti kulturnog života tog doba - Matije Bana.
Rođen u Dubrovniku 1818. godine, Matija Ban bio je poliglota, profesor, diplomata i ugledni intelektualac. Oduševljen prirodom i pogledom koji se pružao sa Golog brda, Ban se 1850. godine obratio beogradskoj opštini sa molbom da otkupi deo zemljišta kako bi tu sagradio letnjikovac. Odbornici, svesni njegovih velikih zasluga za državu, odlučili su da mu zemljište ne prodaju, već da mu ga poklone. U blizini današnje Ulice kneza Višeslava, Ban je podigao svoju rezidenciju, posadio prostrane vinograde, voćnjake i podigao mlekaru. Ovaj posed je u narodu ubrzo prozvan "Banovac", a čitav uzvišeni predeo dobio je ime koje s ponosom nosi i danas - Banovo brdo. Matija Ban je svojim prisustvom doneo duh visoke kulture, građanske otmenosti i diplomatije u kraj koji će se tek razvijati. Sam letnjikovac je bio i sedište kulturnog života Beograda. Nažalost danas se ne zna gde se tačno nalazio, ali jedna od predpostavki je da se nalazio u prostoru arboretuma današnjeg Šumarskog fakulteta, omeđen Košutnjačkim lovištem i Majdanom čiji ostaci su i danas vidljivi.
Odvajanje od Žarkova i industrijski zamah
Sa razvojem beogradskog čvorišta, Čukarica je postajala sve naseljenija. Krajem 19. veka dolazi do snažne industrijalizacije koja iz korena menja demografsku i socijalnu sliku ovog kraja. Po prvom popisu u 20. veku Čukarica je već tad brojala skoro 500 stanovnika. Zvaničan početak je vezan za nekoliko godina kasnije, za 1911. godinu, ili još preciznije sam kraj te godine. Nije sve išlo glatko, opština Žarkovačka, kojoj je pripadalo selo Čukarica nije bila voljna da se na njenoj teritoriji formira još jedna opština i o tome govore mnoga dokumenta upućena ka Vračarskom srezu.
Međutim podela između dva dela opštine je sama počela da postoji godinama unazad, centralni deo opštine u Žarkovu je bio poljoprivredni i počinjao je da se uveliko razlikuje od novog Čukaričkog dela, koji je postajao sedište novih industrijskih postrojenja, kao i zanatlija, koji su se tu nastanjivali i otvarali svoje radionice. Ideja o razdvajanju je bila prirodna, kao i sam sastav stanovništva koje je počelo da naseljava Čukaricu. Tu pre svega se misli na 1899. godinu i izgradnju fabrike šećera na Čukarici čiji vlasnici su bili nemački industrijalci Alfred Hake, Maks Vajnšek i Julijus Goldšmit. Sem izgradnje same fabrike, u okviru kompleksa su izgrađene i stambene zgrade, koje postoje i danas, a u samoj šećerani je tokom dvadesetih godina prošlog veka radilo i preko 1000 radnika, što sezonaca, što stalno zaposlenih.
Zbog ovakvog naglog razvoja, interesi stanovnika Čukarice počeli su da se razlikuju od interesa žarkovačke opštine kojoj su administrativno pripadali. Usledile su dugotrajne političke i administrativne peripetije, molbe i zahtevi za samostalnošću. Uz sva protivljenja starosedelaca točak koji se zavrteo nije mogao da se zaustavi i rešenjem Narodne skupštine Kraljevine Srbije od 17. decembra 1911. godine i potvrdom kralja Petra Prvog, selo Čukarica se odvaja od opštine Žarkovo. Tako da u srezu Vračarskom, okruga Beogradskog formira se „Opština Čukarička“. Već u avgustu 1912. godine održavaju se prvi izbori i za predsednika opštine je izabran Jovan Novaković.
Granice novoformirane i prve opštine Čukarica su na severu i istoku bile sa tadašnjim Beogradom i prirodno su bile određene Savom i Topčiderom, takođe na zapadu su granice bile omeđene Topčiderom i državnim drumom koji je vodio od Beograda ka Lazarevcu. Takav geografski položaj, blizina granice sa austro-ugarskim carstvom i užurbana industralizacija doveli su do toga da dobar deo stanovnika Čukarice koji se naseljavao bude iz tadašnjeg inostranstva, a sama nacionalna i verska struktura poprilično izmešana. Većina tih ljudi je radila u Čukaričkim fabrikama i sem običnih radnika koji su tamo radili, bivalo je sve više školovanih inženjera, učitelja i mnogih drugih koji su u korak pratili razvoj Čukarice.
Čukarica je u tom kratkom periodu počela naglo da se razvija, industrija se širila, demografski je ubrzano napredovala, postala je veliko gradilište, dobila je sve atribute opštine, ali nažalost taj polet je vrlo brzo utišan na nekoliko godina, prvo Balkanskim ratovima, a onda i Velikim ratom, čije neke od odsutnih bitaka su se upravo na području Čukarice i vodile.
Pored Šećerane, na Čukarici niču i drugi pogoni: čuvena Fabrika koža (Đurića, Klidisa i Barlovca), Parni mlin Antona Blažeka, kao i brodogradilište Prvog srpskog povlašćenog parobrodarskog društva. Čukarica je vrlo brzo prerasla iz običnog sela u radnički i industrijski epicentar Beograda.
Zbog sve većeg broja dece, Čukaričani su 1905. godine, predvođeni Jovanom Novakovićem, otvorili prvu školu u njegovoj privatnoj kući. Ubrzo je u Radničkoj ulici izgrađena namenska zgrada, koja je dobila ime po kralju Stefanu Dečanskom. Iako su je okupatori tokom Prvog svetskog rata pretvorili u zatvor, meštani su je nakon oslobođenja sopstvenim trudom potpuno obnovili. Đacima su znanje prenosili istaknuti prosvetari, a poseban trag ostavio je čuveni pesnik i učitelj Milorad Petrović-Seljančica. Snažan industrijski razvoj naselja zahtevao je proširenje, pa je 1931. godine u školskom dvorištu podignuta nova, znatno prostranija zgrada. Kao tada najlepša građevina u tom kraju, i ona je zbog brzog širenja Čukarice ubrzo postala tesna za sve brojnije učenike.
Kako bi se rasteretila ova "donja" škola, javila se hitna potreba za izgradnjom nove obrazovne ustanove na rastućem Banovom brdu. Zbog toga je opština izdvojila sredstva i zemljište, te je ubrzo podignuto potpuno novo, moderno školsko zdanje. Ova zgrada je sa ponosom ponela ime "Matija Ban", u čast poznatog pisca i diplomate po kojem je čitav ovaj kraj i dobio naziv. Ustanova je brzo postala novo prosvetno središte, svakodnevno okupljajući đake iz brojnih tek izgrađenih ulica. Kroz burne decenije koje su usledile, škola je neprestano rasla, menjala se i delila istorijsku sudbinu ovog dela Beograda. Danas ta ista građevina stoji kao ponosni svedok urbanizacije Čukarice, ali je svima znatno poznatija pod današnjim imenom - Osnovna škola "Josif Pančić".
Prvi svetski rat: Herojska odbrana i spomenik na Košutnjaku
Snažan razvoj prekinut je izbijanjem Prvog svetskog rata. Čukarica, Banovo brdo i obližnji Košutnjak postali su poprište nekih od najžešćih bitaka tokom jesenje ofanzive na Srbiju 1915. godine. Udružene austrougarske i nemačke snage, pod komandom iskusnog nemačkog feldmaršala Augusta fon Makenzena, naišle su na nadljudski otpor malobrojnije srpske vojske koja je branila prilaze prestonici.
Borbe u košutnjačkoj šumi bile su epskih razmera. Srpski vojnici, boreći se do poslednjeg daha, naneli su teške gubitke 208. pruskom pešadijskom puku. Zadivljen hrabrošću branilaca, feldmaršal Makenzen učinio je gest koji predstavlja apsolutni presedan u modernoj ratnoj istoriji. Naredio je da se mrtvi srpski vojnici sahrane u Košutnjaku, rame uz rame sa poginulim nemačkim vojnicima, i podigao im spomenik u znak vojničkog poštovanja. Na tom spomeniku i danas stoji dvojezični natpis: "Ovde počivaju srpski junaci" ("Hier Ruhen Serbische Helden"). Nemačko vojno groblje na Košutnjaku svedoči o viteštvu koje je prevazišlo ratnu mržnju i predstavlja jedan od najsvetlijih i najtužnijih spomenika beogradske istorije.
Čukarica između dva rata: Opštinski čelnici i istaknute ličnosti
Nakon završetka rata i formiranja nove države, Čukarica ulazi u fazu intenzivne obnove. Politički i administrativni život radničke opštine u tom periodu obeležili su njeni predsednici, koji su imali težak zadatak da u oskudnim uslovima uvedu osnovnu infrastrukturu, urede blatnjave ulice i obezbede osnovne komunalne uslove. Upravljanje opštinom prvo preuzima Aleksa Mitrović (1920-1921), a potom ga nasleđuje Dragutin Rakić (1921-1923). Najduži mandat u ovom periodu imao je Milivoje Jevremović, koji je opštinom upravljao od 1923. do 1929. godine. Njegov rad obeležen je snažnim urbanističkim i komunalnim pomacima.
U tom periodu, Čukarica postaje tipičan radnički kraj, uz stare fabrike poput Šećerane i Brodare, otvaraju se i nove. To je bio kraj nastanjen sa vrednim i poštenim svetom i sem radnika iz starih i novih fabrika počeli su da je naseljavaju činovnici, sitni trgovci, u stvari u periodu između dva rata počinje da se formira nova građanska klasa na Čukarici.
Već početkom tridesetih godina prošlog veka po podacima koji su nam ostali od odbornika Beogradske opštine i dvorskog apotekara Jovana M. Viktorovića Čukaricu je naseljavalo blizu 10.000 stanovnika, a 1929. godine dolazi i do administrativne promene i Čukarica biva izdvojena iz Žarkovačkog atara i pripojena Beogradu. U tom periodu počinje i da dolazi do sve većih razlika između Banovog brda i Čukarice, pre svega u samom izgledu naselja. Čukarica je više bila vezana za reku Savu, fabriku šećera i Hipodrom i njega su sačinjavale pre svega male porodične kuće, kao i prizemne zgrade sa malim stanovima, koji su se velikom broju i izdavali, dok je tokom 30-ih godina Banovo brdo bilo pre svega vezano za prostor između ulice Kneza Višeslava i Požeške, kao i dela koji se nalazio ispod Požeške ulice i bilo je mnogo manje nasenjeno i izgrađeno od Čukarice.
Sveukupno tokom tridesetih godina Čukarica je počela da dobija obrise prave varošice sa celokupnom administrativnom i uslužnom delatnošću, a konačno povezivanje sa prestonicom desilo se 1932. godine, kada je i puštena u rad tramvajska linija broj 13. koja je saobraćala od Kneževog spomenika i poslednju stanicu imala na Čukarici. Zbog naglog širenja prestonice, Čukarica 1930. godine gubi status samostalne opštine i biva integrisana u Beograd kao sedmi rejon.
U priči o Čukarici, treba pomenuti jednog bivšeg fudbalera i fudbalskog radnika Jovana Viktorovića. Jer kao što fudbaleri Čukaričkog svakog vikenda ostavljaju srce na terenu, tako je i dvorski apotekar Jovan Viktorović nekada gradio same temelje našeg Banovog brda. Oženjen Milicom, praunukom Matije Bana, on je hrabro nastavio viziju osnivača našeg kraja, pokazujući šta znači iskrena ljubav prema zajednici. Njegova raskošna vila u Požeškoj ulici br. 28, prvobitno podignuta kao reprezentativni letnjikovac, i danas ponosno stoji uz zaštićeno stablo stare tise, prkoseći vremenu kao pravi spomenik beogradske aristokratije. Koliko su istorija ovog velikog dobrotvora i našeg kluba sudbinski isprepletane, najbolje govori podatak da je Viktorović darovao plac za izgradnju škole "Josif Pančić", tačno preko puta mesta gde se nekada nalazilo staro, originalno igralište Čukaričkog! Upravo u tim korenima leži onaj prepoznatljivi, neuništivi karakter pravih "Brđana" - fanatični lokalpatriotizam koji se prenosi generacijama, od stare turske kaldrme do modernih tribina. Zato, dok pesma navijača danas nosi belo-crne ka novim superligaškim pobedama, zidine Viktorovićeve vile i drevna tisa ostaju večni čuvari nesalomivog duha naše Čukarice.
Pored političkih lidera, društveni i humanitarni život Čukarice gradile su i druge istaknute figure. Među njima se posebno ističe Raka Majstorović, ugledni direktor Fabrike šećera. Izuzetno svestan teških uslova u kojima su živele radničke porodice u sirotinjskim, vlažnim kućercima uz Savu, Majstorović je 15. januara 1928. godine okupio viđenije Čukaričane i inicirao osnivanje lokalnog odbora Crvenog krsta, postavši i njegov prvi predsednik. Ova organizacija je u saradnji sa lokalnim društvima, sokolskim organizacijama, pa i samim Sportskim klubom Čukarički, obezbeđivala dečje kuhinje, delila pomoć i podizala svest o higijeni.
Duhovna i obrazovna obnova između dva rata
Nakon oslobođenja i stvaranja nove države, Čukarica vida ratne rane i ulazi u period svog zlatnog građanskog i duhovnog doba. Ulagalo se u obrazovanje, te je velika pažnja posvećena školi koja je ponela ime "Matija Ban". Ipak, ono što je opštini nedostajalo bio je duhovni centar - crkva u kojoj bi se narod okupljao.
Ovaj problem je rešen zahvaljujući plemenitosti trgovca Mitra Jovanovića. Zbog tragičnog gubitka dvoje dece, Julijane i Ljubomira, Jovanović se 1925. godine obratio patrijarhu Dimitriju sa željom da ustupi svoje zemljište na Banovom brdu za izgradnju hrama, uz molbu da crkva bude posvećena njegovoj krsnoj slavi, Svetom Georgiju. Među istaknutim darodavcima našli su se mnogi ugledni Čukaričani, a projekat za izgradnju monumentalne crkve poveren je uglednom ruskom arhitekti Vasiliju Androsovu. Gradnja hrama Svetog Đorđa započeta je 1928, a završena 1932. godine. Ikonostas u duhu ohridske drvorezbarske škole izradio je majstor Nestor Aleksijeviću. Ova crkva je do danas ostala simbol duhovnog preporoda Banovog brda.
Sokolski dom na Čukarici
Sedam godina nakon formiranja Čukaričkog sportskog kluba, na proleće 1933. godine osvećen je Dom Sokolskog društva Beograd 4. Tog prolećnog dana Čukarica i Banovo brdo su od ranog jutra bili okićeni državnim zastavama, a sama Čukarica je bila puna Sokola iz svih krajeva Kraljevine. Osvećenju Doma su prisustvovali mnogobrojni predstavnici Crkve i Države, a samom činu je je prisustvovao i izaslanik Nj.V. Kralja, potpukovnik Kosta Mušicki.
Nakon podizanja Sokolskog doma, on je postao ne samo sportski, već i kulturni i društveni centar Čukarice. U Domu su postojali pozorište, orkestar i pevačke grupe, a redovno su se održavale predstave i zabave koje su imale prevashodno humanitarni karakter.
Izgradnja Sokolskog doma, zajedno sa izgradnjom hrama Svetog Đorđa i osnovne škole Matija Ban značio je zaokruživanje duhovno prosvetne celine na Banovom brdu i samo Brdo i Čukaricu su zaista izdigli u jedno od naselja koji su najviše napredovali tokom posleratnih godina u kraljevini Jugoslaviji. O ugledu koji je Čukarica zasluženo dobila, govori i podatak da Jovan Dučić, naš čuveni pisac i diplomata, koji je za sebe voleo da kaže da mu ne treba stalno prebivalište u Beogradu, jer će jednoga dana bar jedna ulica nositi njegovo ime, tokom 1936. godine kupuje plac, sa kućom i okućnicom na Banovom brdu i planira da svoje penzionerske dane provede kao Čukaričanin.
Zlatno doba: Hipodrom, kafana "Mihajlovac" i zvuci džeza
Između dva svetska rata, Čukarica postaje mesto neobičnog, ali harmoničnog spoja radničke klase i građanske elite. Jedan od glavnih razloga za to bio je beogradski Hipodrom, preseljen na prostor Careve ćuprije 1914. godine, a koji je svoj puni procvat doživeo upravo u međuratnom periodu. Konjske trke postale su najvažniji društveni događaj vikendom. Beograđani su hrlili na Čukaricu u svojim najboljim toaletama, gde su se mešali sa lokalnim stanovništvom i radnicima.
Epicentar boemskog života nalazio se u brojnim čukaričkim kafanama, među kojima se posebno izdvajala legendarna kafana "Mihajlovac". On je decenijama predstavljao instituciju za sebe - mesto gde su se nakon trka na Hipodromu prepričavale kladioničarske pobede i porazi, gde su se sklapali poslovi i gde se dočekivala zora. Atmosfera je bila ispunjena dimom, mirisom domaće i inostrane kuhinje, ali i zvucima džez muzike, koja je dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka polako osvajala prestonicu. Posebnost je bila prelepa terasa sa koje je tadašnja Beogradska publika mogla direktno da gleda trke na Beogradskom hipodromu.
Čukarica je tada disala punim plućima, kao moderna, pulsirajuća periferija koja diktira ritam čitavom gradu. O značaju Banovog brda i Čukarice za život predratnog Beograda, najbolje govore reči Beogradskog gradonačelnika Vlade Ilića, koji je Mihajlovac zvao “Vazdušnom banjom grada Beograda“.
Ada Ciganlija – Vodeni cvet
Posebno mesto u formiranju i rastu Čukaričke opštine ima čuveno izletište Ada Ciganlija, ili za čukaričane samo Ada. Ona skreće pažnju početkom 20. veka, a njena velika afirmacija biva u slično vreme kad nastaje i opština Čukarica, u junu 1908. godine kad se na ovom izletištu, po pisanju Branislava Nušića, „pripremala i izvedela epohalna priredba kakvu Beograd više neće doživeti, čuveni Trojički sabor, sabor na Adi Ciganliji...“.
Zbog lepote, Branislav Nušić je Adu nazvao „Vodeni cvet" i tu osnovao istoimene satirične novine. Kako su tada pisale dnevne novine, zapuštena Ada Ciganlija tokom saborskih dana bila je pretvorena u lepo šetalište sa vašarskim paviljonima, restoranima i kafanicama, a goste su pored lađa prevozili i čamci.
Košutnjak – šuma jelena i košuta
Priča o Čukarici, Banovom brdu, Matiji Banu i Mihajlovcu je neodvojiva i od priče o Košutnjaku, koji se prvi put spominje u spisima 1831. godine, kada se govori o veoma gustoj većinom hrastovoj šumi. U drugoj polovini 19. veka Košutnjak postaje bogato lovište, a prema jednom dopisu iz 1849. godine u Košutnjaku je tada zabeleženo 13 jelena i 35 košuta, po kojima je ceo kraj i dobio ime. U istoriji je poznat kao mesto ubistva kneza Mihaila Obrenovića, 29. maja 1868. godine, kome je podignuto i spomen obeležje na mestu pogibje. Takođe, i danas omiljeno mesto okupljanja beograđana, posebno za vreme praznika, je Hajdučka česma. Po predanju, oko nje su se na Đurđevdan okupljali hajduci. Poznata je po dobroj vodi koju su u tim vremenima smatrali lekovitom. Sve do 1903. gusta šuma bila je zatvoreno dvorsko lovište, a potom je Košutnjak otvoren i za građane.
Kad se pominje Košutnjak, treba reći da je pred Drugi svetski rat planirano da postane i centar za skijaške skokove. Čak je 1936. godine po projektu inženjera Stanka Bloudeka na Košutnjaku podignuta skakaonica. Ipak, zbog neodgovarajućih klimatskih uslova i nedovoljnog interesovanja, ona nikad nije korišćena, a tokom rata je i uništena. Međutim, 1953. godine skakaonica je obnovljena, da bi 26. februara 1956. na njoj bilo održano prvo i poslednje beogradsko takmičenje u skijaškim skokovima, na kome je prisustvovalo više od dve hiljade gledalaca.
Tokom godina koje su sledile na obroncima Košutnjaka, sazidan je Šumarski fakultet, a u blizini su i Filmski grad i studiji Radio-televizija Srbije. Kroz proplanke Košutnjaka nekad su kružili popularni vozovi “Ćire“, tadašnja „Pionirska pruga“ je puštena u rad 1947. godine a 1951. godine i postojale su tri stanice: „Kosmaj“, „Sutjeska“ i „Jastrebac“ a kodukteri su bila deca. Trasa te pruge je delom išla današnjom ulicom Petra Martinovića, potom kroz Košutnjak do Pionirskog grada pa je dalje produžavala do Kijeva.
Rađanje Čukaričkog sportskog kluba (1926)
Upravo u takvom okruženju - gde se mešao zvuk fabričkih sirena iz Šećerane sa kasom trkačkih konja i ritmovima džeza u lokalnim mehanama - rađao se moderni sportski duh. Mladi, mahom radnici fabrike obuće i industrijskih pogona, imali su potrebu za sportskim udruživanjem i dokazivanjem na fudbalskim terenima.
Ova inicijativa krunisana je 4. jula 1926. godine, u radničkom delu stare Čukarice, u poznatoj kafani "Majdan". Grupa entuzijasta donela je odluku o formiranju kluba koji je poneo ime ČSK - Čukarički sportski klub. Odlučeno je da klupske boje budu crno-bele, koje klub, uz kratke istorijske varijacije, sa ponosom nosi i danas. Za prvog predsednika kluba izabran je Miloš Ilić, rezervni vazduhoplovni kapetan prve klase i prvi srpski avijatičar, čime je klub odmah dobio dozu avangarde i prestiža.
Prvi fudbalski koraci i rivaliteti na beogradskoj kaldrmi
Osnivanje Čukaričkog sportskog kluba nije automatski značilo i igranje u uređenom sistemu takmičenja. Prvi dani fudbala na Čukarici bili su obeleženi čistim entuzijazmom, snalaženjem i sirovom strašću prema igri. Prve, nezvanične utakmice, Čukarički je igrao protiv lokalnih ekipa, na improvizovanim poljanama širom Makiša, oko Vilimana i na prostorima starog Mihajlovca.
Teren nije imao tribine, mreže na golovima bile su luksuz, a teške kožne lopte sa pertlama pravile su žuljeve na nogama radnika koji su pravo iz fabričkih pogona trčali da obuju kopačke. Publika na ovim prvim mečevima bila je sačinjena od komšija, radnika iz Šećerane i lokalnih kafanskih boema. Svaki meč bio je praznik za sebe, a pobeda je značila ponos za čitav kraj.
Kako se fudbal u prestonici ubrzano razvijao, Čukarički je brzo prepoznat kao ozbiljan sportski kolektiv, te se ubrzo uključio u zvanična takmičenja u okviru Beogradskog loptačkog podsaveza (BLP). Ovaj podsavez je bio srce predratnog fudbala u prestonici i imao je vrlo složenu i strogu hijerarhiju ligaškog takmičenja: od Trećeg i Drugog razreda, pa sve do Prvog "B" i Prvog "A" razreda. Kao novajlija, Čukarički je svoj put morao da gradi od najnižih stepenika.
U to vreme rađaju se i prva velika rivalstva. Čukarički je sa ponosom nosio epitet kluba sa radničke periferije, te su utakmice sa drugim ekipama sličnog miljea predstavljale prave gradske derbije pune tenzije, čvrstih duela i vatrenog navijanja. Tokom tridesetih godina prošlog veka, "crno-beli" sa Banovog brda odmeravali su snage sa brojnim klubovima koji su činili fudbalsku krvnu sliku Beograda:
Najveći klupski podvig u prvoj deceniji postojanja vezuje se za sezonu 1935/36, koja predstavlja zlatnu stranicu predratne istorije Čukaričkog. Te godine, tim je nastupao u izuzetno jakom Prvom "B" razredu beogradskog podsaveza. Uz ogroman trud, Čukarički je osvojio prvo mesto u konkurenciji deset klubova. Napadači Čukaričkog postigli su fantastičnih 59 golova, dok je granitna odbrana dozvolila samo 21 primljen gol u celoj sezoni. Osvajanjem titule, obezbeđen je istorijski plasman u viši rang - Prvi "A" razred, što ga je svrstalo među najvažnije i najstabilnije sportske organizacije u glavnom gradu pred početak Drugog svetskog rata.
Ratne godine: Fudbal pod senkom okupacije i oslobođenje (1941-1945)
Snažan sportski i društveni zamah prekinut je aprila 1941. godine. Drugi svetski rat doneo je razaranja i prekid svih redovnih tokova života. Čukarica je, kao jedno od najvažnijih industrijskih čvorišta Beograda, bila od strateškog značaja za nemačkog okupatora. Fabrička postrojenja su stavljena pod strogu vojnu kontrolu, a na Adi Ciganliji se nalazio zatvor za političke neistomišljenike. U takvom ambijentu straha, radnički duh Čukarice pretvorio se u tihu pustoš isprepletanu ilegalnim otporom fašizmu. Mnogi članovi sportskih društava priključili su se antifašističkim pokretima, a mnogi od njih se nikada nisu vratili.
Paradoksalno, fudbal u okupiranom Beogradu nije potpuno zamro, već je odigrao ključnu sociološku ulogu. Beogradski loptački podsavez je nastavio sa takmičenjima, a utakmice su narodu predstavljale kratkotrajan beg od surove ratne stvarnosti. Fudbalski klub Čukarički je u tim godinama pokazao izuzetnu žilavost, uspevši da okupi preostale igrače.
Posebno se ističe sezona 1942/43. kada je Čukarički nastupao u elitnom rangu beogradskog prvenstva, takmičeći se sa najvećim klubovima poput BSK-a i SK 1913. U konkurenciji deset klubova, "crno-beli" su zauzeli visoko četvrto mesto, odigravši 18 utakmica u najtežim mogućim uslovima i dokazavši da fudbalski talenat na Čukarici nije ugašen ni pod bombama.
Kraj rata doneo je Čukarici teška razaranja, ali i konačnu slobodu. Tokom Beogradske operacije u oktobru 1944. godine, Čukarica, Banovo brdo i Košutnjak bili su poprište žestokih borbi. Fudbalski klub Čukarički je iz rata izašao desetkovan. Tereni su bili preorani tenkovskim gusenicama, a prostorije opljačkane. Ipak, onaj iskonski inat preživeo je ratni vihor, postavši temelj na kojem će se već 1945. godine graditi nova, posleratna era kluba.
Marko Mil Popović
Vek postojanja jednog fudbalskog kluba nikada nije samo priča o lopti, terenu i sportskim rezultatima. To je hronika jednog prostora, svedočanstvo o ljudima, njihovom znoju, snovima, naporima i duhu zajedništva koji se kalio kroz generacije. Monografija posvećena stogodišnjici Fudbalskog kluba Čukarički predstavlja upravo to - ogledalo istorije čitave jedne opštine, njenog rasta od blatnjavih staza i seoskih mehana do snažnog industrijskog, građanskog i sportskog centra Beograda.
Da bi se suštinski razumeo fenomen "Čuke" i šarm koji ovaj klub nosi u svom genetskom kodu, neophodno je vratiti se na same početke i sagledati istorijski kontekst u kojem je Čukarica nastala, rasla i formirala svoj neponovljivi identitet.
Stojko Čukar i njegova mehana
Istorija Čukarice neraskidivo je vezana za instituciju kafane, koja je u srpskom društvu devetnaestog i prve polovine dvadesetog veka bila mnogo više od ugostiteljskog objekta. Kafana je bila mesto gde se krojila politika, gde su se sklapali poslovi, čitale novine i gde je pulsirao stvarni društveni život. Sredinom 19. veka, na mestu gde su se ukrštali Žarkovački i Obrenovački put, u blizini nekadašnje trošarine gde su seljaci plaćali taksu za robu koju unose u Beograd, nalazila se mehana Stojka Jovanovića.
Ovaj snalažljivi mehandžija, u narodu poznatiji po svom nadimku Čukar, držao je kafanu koja je ubrzo postala omiljeno odmorište za putnike, trgovce i lađare. "Čukareva mehana", smeštena uz samu reku i dno brega, postala je toliko važna orijentaciona tačka da je čitav kraj oko nje spontano počeo da se naziva Čukarica. Stojko Čukar umro je 1864. godine, ali je u amanet ostavio svoje ime koje će kasnije poneti čitava opština, radničko naselje i, na kraju, jedno od najpoznatijih sportskih društava u državi.
Matija Ban i preobražaj Golog brda
Dok je donji deo Čukarice pulsirao ritmom trgovine i putnika, brdo koje se uzdizalo iznad Save imalo je drugačiju sudbinu. U prvoj polovini 19. veka, ovaj prostor je bio poznat kao Golo brdo, Ordija ili Repiško brdo, i bio je uglavnom nenaseljen i pust. Njegov preobražaj započinje dolaskom jedne od najznačajnijih ličnosti kulturnog života tog doba - Matije Bana.
Rođen u Dubrovniku 1818. godine, Matija Ban bio je poliglota, profesor, diplomata i ugledni intelektualac. Oduševljen prirodom i pogledom koji se pružao sa Golog brda, Ban se 1850. godine obratio beogradskoj opštini sa molbom da otkupi deo zemljišta kako bi tu sagradio letnjikovac. Odbornici, svesni njegovih velikih zasluga za državu, odlučili su da mu zemljište ne prodaju, već da mu ga poklone. U blizini današnje Ulice kneza Višeslava, Ban je podigao svoju rezidenciju, posadio prostrane vinograde, voćnjake i podigao mlekaru. Ovaj posed je u narodu ubrzo prozvan "Banovac", a čitav uzvišeni predeo dobio je ime koje s ponosom nosi i danas - Banovo brdo. Matija Ban je svojim prisustvom doneo duh visoke kulture, građanske otmenosti i diplomatije u kraj koji će se tek razvijati. Sam letnjikovac je bio i sedište kulturnog života Beograda. Nažalost danas se ne zna gde se tačno nalazio, ali jedna od predpostavki je da se nalazio u prostoru arboretuma današnjeg Šumarskog fakulteta, omeđen Košutnjačkim lovištem i Majdanom čiji ostaci su i danas vidljivi.
Odvajanje od Žarkova i industrijski zamah
Sa razvojem beogradskog čvorišta, Čukarica je postajala sve naseljenija. Krajem 19. veka dolazi do snažne industrijalizacije koja iz korena menja demografsku i socijalnu sliku ovog kraja. Po prvom popisu u 20. veku Čukarica je već tad brojala skoro 500 stanovnika. Zvaničan početak je vezan za nekoliko godina kasnije, za 1911. godinu, ili još preciznije sam kraj te godine. Nije sve išlo glatko, opština Žarkovačka, kojoj je pripadalo selo Čukarica nije bila voljna da se na njenoj teritoriji formira još jedna opština i o tome govore mnoga dokumenta upućena ka Vračarskom srezu.
Međutim podela između dva dela opštine je sama počela da postoji godinama unazad, centralni deo opštine u Žarkovu je bio poljoprivredni i počinjao je da se uveliko razlikuje od novog Čukaričkog dela, koji je postajao sedište novih industrijskih postrojenja, kao i zanatlija, koji su se tu nastanjivali i otvarali svoje radionice. Ideja o razdvajanju je bila prirodna, kao i sam sastav stanovništva koje je počelo da naseljava Čukaricu. Tu pre svega se misli na 1899. godinu i izgradnju fabrike šećera na Čukarici čiji vlasnici su bili nemački industrijalci Alfred Hake, Maks Vajnšek i Julijus Goldšmit. Sem izgradnje same fabrike, u okviru kompleksa su izgrađene i stambene zgrade, koje postoje i danas, a u samoj šećerani je tokom dvadesetih godina prošlog veka radilo i preko 1000 radnika, što sezonaca, što stalno zaposlenih.
Zbog ovakvog naglog razvoja, interesi stanovnika Čukarice počeli su da se razlikuju od interesa žarkovačke opštine kojoj su administrativno pripadali. Usledile su dugotrajne političke i administrativne peripetije, molbe i zahtevi za samostalnošću. Uz sva protivljenja starosedelaca točak koji se zavrteo nije mogao da se zaustavi i rešenjem Narodne skupštine Kraljevine Srbije od 17. decembra 1911. godine i potvrdom kralja Petra Prvog, selo Čukarica se odvaja od opštine Žarkovo. Tako da u srezu Vračarskom, okruga Beogradskog formira se „Opština Čukarička“. Već u avgustu 1912. godine održavaju se prvi izbori i za predsednika opštine je izabran Jovan Novaković.
Granice novoformirane i prve opštine Čukarica su na severu i istoku bile sa tadašnjim Beogradom i prirodno su bile određene Savom i Topčiderom, takođe na zapadu su granice bile omeđene Topčiderom i državnim drumom koji je vodio od Beograda ka Lazarevcu. Takav geografski položaj, blizina granice sa austro-ugarskim carstvom i užurbana industralizacija doveli su do toga da dobar deo stanovnika Čukarice koji se naseljavao bude iz tadašnjeg inostranstva, a sama nacionalna i verska struktura poprilično izmešana. Većina tih ljudi je radila u Čukaričkim fabrikama i sem običnih radnika koji su tamo radili, bivalo je sve više školovanih inženjera, učitelja i mnogih drugih koji su u korak pratili razvoj Čukarice.
Čukarica je u tom kratkom periodu počela naglo da se razvija, industrija se širila, demografski je ubrzano napredovala, postala je veliko gradilište, dobila je sve atribute opštine, ali nažalost taj polet je vrlo brzo utišan na nekoliko godina, prvo Balkanskim ratovima, a onda i Velikim ratom, čije neke od odsutnih bitaka su se upravo na području Čukarice i vodile.
Pored Šećerane, na Čukarici niču i drugi pogoni: čuvena Fabrika koža (Đurića, Klidisa i Barlovca), Parni mlin Antona Blažeka, kao i brodogradilište Prvog srpskog povlašćenog parobrodarskog društva. Čukarica je vrlo brzo prerasla iz običnog sela u radnički i industrijski epicentar Beograda.
Zbog sve većeg broja dece, Čukaričani su 1905. godine, predvođeni Jovanom Novakovićem, otvorili prvu školu u njegovoj privatnoj kući. Ubrzo je u Radničkoj ulici izgrađena namenska zgrada, koja je dobila ime po kralju Stefanu Dečanskom. Iako su je okupatori tokom Prvog svetskog rata pretvorili u zatvor, meštani su je nakon oslobođenja sopstvenim trudom potpuno obnovili. Đacima su znanje prenosili istaknuti prosvetari, a poseban trag ostavio je čuveni pesnik i učitelj Milorad Petrović-Seljančica. Snažan industrijski razvoj naselja zahtevao je proširenje, pa je 1931. godine u školskom dvorištu podignuta nova, znatno prostranija zgrada. Kao tada najlepša građevina u tom kraju, i ona je zbog brzog širenja Čukarice ubrzo postala tesna za sve brojnije učenike.
Kako bi se rasteretila ova "donja" škola, javila se hitna potreba za izgradnjom nove obrazovne ustanove na rastućem Banovom brdu. Zbog toga je opština izdvojila sredstva i zemljište, te je ubrzo podignuto potpuno novo, moderno školsko zdanje. Ova zgrada je sa ponosom ponela ime "Matija Ban", u čast poznatog pisca i diplomate po kojem je čitav ovaj kraj i dobio naziv. Ustanova je brzo postala novo prosvetno središte, svakodnevno okupljajući đake iz brojnih tek izgrađenih ulica. Kroz burne decenije koje su usledile, škola je neprestano rasla, menjala se i delila istorijsku sudbinu ovog dela Beograda. Danas ta ista građevina stoji kao ponosni svedok urbanizacije Čukarice, ali je svima znatno poznatija pod današnjim imenom - Osnovna škola "Josif Pančić".
Prvi svetski rat: Herojska odbrana i spomenik na Košutnjaku
Snažan razvoj prekinut je izbijanjem Prvog svetskog rata. Čukarica, Banovo brdo i obližnji Košutnjak postali su poprište nekih od najžešćih bitaka tokom jesenje ofanzive na Srbiju 1915. godine. Udružene austrougarske i nemačke snage, pod komandom iskusnog nemačkog feldmaršala Augusta fon Makenzena, naišle su na nadljudski otpor malobrojnije srpske vojske koja je branila prilaze prestonici.
Borbe u košutnjačkoj šumi bile su epskih razmera. Srpski vojnici, boreći se do poslednjeg daha, naneli su teške gubitke 208. pruskom pešadijskom puku. Zadivljen hrabrošću branilaca, feldmaršal Makenzen učinio je gest koji predstavlja apsolutni presedan u modernoj ratnoj istoriji. Naredio je da se mrtvi srpski vojnici sahrane u Košutnjaku, rame uz rame sa poginulim nemačkim vojnicima, i podigao im spomenik u znak vojničkog poštovanja. Na tom spomeniku i danas stoji dvojezični natpis: "Ovde počivaju srpski junaci" ("Hier Ruhen Serbische Helden"). Nemačko vojno groblje na Košutnjaku svedoči o viteštvu koje je prevazišlo ratnu mržnju i predstavlja jedan od najsvetlijih i najtužnijih spomenika beogradske istorije.
Čukarica između dva rata: Opštinski čelnici i istaknute ličnosti
Nakon završetka rata i formiranja nove države, Čukarica ulazi u fazu intenzivne obnove. Politički i administrativni život radničke opštine u tom periodu obeležili su njeni predsednici, koji su imali težak zadatak da u oskudnim uslovima uvedu osnovnu infrastrukturu, urede blatnjave ulice i obezbede osnovne komunalne uslove. Upravljanje opštinom prvo preuzima Aleksa Mitrović (1920-1921), a potom ga nasleđuje Dragutin Rakić (1921-1923). Najduži mandat u ovom periodu imao je Milivoje Jevremović, koji je opštinom upravljao od 1923. do 1929. godine. Njegov rad obeležen je snažnim urbanističkim i komunalnim pomacima.
U tom periodu, Čukarica postaje tipičan radnički kraj, uz stare fabrike poput Šećerane i Brodare, otvaraju se i nove. To je bio kraj nastanjen sa vrednim i poštenim svetom i sem radnika iz starih i novih fabrika počeli su da je naseljavaju činovnici, sitni trgovci, u stvari u periodu između dva rata počinje da se formira nova građanska klasa na Čukarici.
Već početkom tridesetih godina prošlog veka po podacima koji su nam ostali od odbornika Beogradske opštine i dvorskog apotekara Jovana M. Viktorovića Čukaricu je naseljavalo blizu 10.000 stanovnika, a 1929. godine dolazi i do administrativne promene i Čukarica biva izdvojena iz Žarkovačkog atara i pripojena Beogradu. U tom periodu počinje i da dolazi do sve većih razlika između Banovog brda i Čukarice, pre svega u samom izgledu naselja. Čukarica je više bila vezana za reku Savu, fabriku šećera i Hipodrom i njega su sačinjavale pre svega male porodične kuće, kao i prizemne zgrade sa malim stanovima, koji su se velikom broju i izdavali, dok je tokom 30-ih godina Banovo brdo bilo pre svega vezano za prostor između ulice Kneza Višeslava i Požeške, kao i dela koji se nalazio ispod Požeške ulice i bilo je mnogo manje nasenjeno i izgrađeno od Čukarice.
Sveukupno tokom tridesetih godina Čukarica je počela da dobija obrise prave varošice sa celokupnom administrativnom i uslužnom delatnošću, a konačno povezivanje sa prestonicom desilo se 1932. godine, kada je i puštena u rad tramvajska linija broj 13. koja je saobraćala od Kneževog spomenika i poslednju stanicu imala na Čukarici. Zbog naglog širenja prestonice, Čukarica 1930. godine gubi status samostalne opštine i biva integrisana u Beograd kao sedmi rejon.
U priči o Čukarici, treba pomenuti jednog bivšeg fudbalera i fudbalskog radnika Jovana Viktorovića. Jer kao što fudbaleri Čukaričkog svakog vikenda ostavljaju srce na terenu, tako je i dvorski apotekar Jovan Viktorović nekada gradio same temelje našeg Banovog brda. Oženjen Milicom, praunukom Matije Bana, on je hrabro nastavio viziju osnivača našeg kraja, pokazujući šta znači iskrena ljubav prema zajednici. Njegova raskošna vila u Požeškoj ulici br. 28, prvobitno podignuta kao reprezentativni letnjikovac, i danas ponosno stoji uz zaštićeno stablo stare tise, prkoseći vremenu kao pravi spomenik beogradske aristokratije. Koliko su istorija ovog velikog dobrotvora i našeg kluba sudbinski isprepletane, najbolje govori podatak da je Viktorović darovao plac za izgradnju škole "Josif Pančić", tačno preko puta mesta gde se nekada nalazilo staro, originalno igralište Čukaričkog! Upravo u tim korenima leži onaj prepoznatljivi, neuništivi karakter pravih "Brđana" - fanatični lokalpatriotizam koji se prenosi generacijama, od stare turske kaldrme do modernih tribina. Zato, dok pesma navijača danas nosi belo-crne ka novim superligaškim pobedama, zidine Viktorovićeve vile i drevna tisa ostaju večni čuvari nesalomivog duha naše Čukarice.
Pored političkih lidera, društveni i humanitarni život Čukarice gradile su i druge istaknute figure. Među njima se posebno ističe Raka Majstorović, ugledni direktor Fabrike šećera. Izuzetno svestan teških uslova u kojima su živele radničke porodice u sirotinjskim, vlažnim kućercima uz Savu, Majstorović je 15. januara 1928. godine okupio viđenije Čukaričane i inicirao osnivanje lokalnog odbora Crvenog krsta, postavši i njegov prvi predsednik. Ova organizacija je u saradnji sa lokalnim društvima, sokolskim organizacijama, pa i samim Sportskim klubom Čukarički, obezbeđivala dečje kuhinje, delila pomoć i podizala svest o higijeni.
Duhovna i obrazovna obnova između dva rata
Nakon oslobođenja i stvaranja nove države, Čukarica vida ratne rane i ulazi u period svog zlatnog građanskog i duhovnog doba. Ulagalo se u obrazovanje, te je velika pažnja posvećena školi koja je ponela ime "Matija Ban". Ipak, ono što je opštini nedostajalo bio je duhovni centar - crkva u kojoj bi se narod okupljao.
Ovaj problem je rešen zahvaljujući plemenitosti trgovca Mitra Jovanovića. Zbog tragičnog gubitka dvoje dece, Julijane i Ljubomira, Jovanović se 1925. godine obratio patrijarhu Dimitriju sa željom da ustupi svoje zemljište na Banovom brdu za izgradnju hrama, uz molbu da crkva bude posvećena njegovoj krsnoj slavi, Svetom Georgiju. Među istaknutim darodavcima našli su se mnogi ugledni Čukaričani, a projekat za izgradnju monumentalne crkve poveren je uglednom ruskom arhitekti Vasiliju Androsovu. Gradnja hrama Svetog Đorđa započeta je 1928, a završena 1932. godine. Ikonostas u duhu ohridske drvorezbarske škole izradio je majstor Nestor Aleksijeviću. Ova crkva je do danas ostala simbol duhovnog preporoda Banovog brda.
Sokolski dom na Čukarici
Sedam godina nakon formiranja Čukaričkog sportskog kluba, na proleće 1933. godine osvećen je Dom Sokolskog društva Beograd 4. Tog prolećnog dana Čukarica i Banovo brdo su od ranog jutra bili okićeni državnim zastavama, a sama Čukarica je bila puna Sokola iz svih krajeva Kraljevine. Osvećenju Doma su prisustvovali mnogobrojni predstavnici Crkve i Države, a samom činu je je prisustvovao i izaslanik Nj.V. Kralja, potpukovnik Kosta Mušicki.
Nakon podizanja Sokolskog doma, on je postao ne samo sportski, već i kulturni i društveni centar Čukarice. U Domu su postojali pozorište, orkestar i pevačke grupe, a redovno su se održavale predstave i zabave koje su imale prevashodno humanitarni karakter.
Izgradnja Sokolskog doma, zajedno sa izgradnjom hrama Svetog Đorđa i osnovne škole Matija Ban značio je zaokruživanje duhovno prosvetne celine na Banovom brdu i samo Brdo i Čukaricu su zaista izdigli u jedno od naselja koji su najviše napredovali tokom posleratnih godina u kraljevini Jugoslaviji. O ugledu koji je Čukarica zasluženo dobila, govori i podatak da Jovan Dučić, naš čuveni pisac i diplomata, koji je za sebe voleo da kaže da mu ne treba stalno prebivalište u Beogradu, jer će jednoga dana bar jedna ulica nositi njegovo ime, tokom 1936. godine kupuje plac, sa kućom i okućnicom na Banovom brdu i planira da svoje penzionerske dane provede kao Čukaričanin.
Zlatno doba: Hipodrom, kafana "Mihajlovac" i zvuci džeza
Između dva svetska rata, Čukarica postaje mesto neobičnog, ali harmoničnog spoja radničke klase i građanske elite. Jedan od glavnih razloga za to bio je beogradski Hipodrom, preseljen na prostor Careve ćuprije 1914. godine, a koji je svoj puni procvat doživeo upravo u međuratnom periodu. Konjske trke postale su najvažniji društveni događaj vikendom. Beograđani su hrlili na Čukaricu u svojim najboljim toaletama, gde su se mešali sa lokalnim stanovništvom i radnicima.
Epicentar boemskog života nalazio se u brojnim čukaričkim kafanama, među kojima se posebno izdvajala legendarna kafana "Mihajlovac". On je decenijama predstavljao instituciju za sebe - mesto gde su se nakon trka na Hipodromu prepričavale kladioničarske pobede i porazi, gde su se sklapali poslovi i gde se dočekivala zora. Atmosfera je bila ispunjena dimom, mirisom domaće i inostrane kuhinje, ali i zvucima džez muzike, koja je dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka polako osvajala prestonicu. Posebnost je bila prelepa terasa sa koje je tadašnja Beogradska publika mogla direktno da gleda trke na Beogradskom hipodromu.
Čukarica je tada disala punim plućima, kao moderna, pulsirajuća periferija koja diktira ritam čitavom gradu. O značaju Banovog brda i Čukarice za život predratnog Beograda, najbolje govore reči Beogradskog gradonačelnika Vlade Ilića, koji je Mihajlovac zvao “Vazdušnom banjom grada Beograda“.
Ada Ciganlija – Vodeni cvet
Posebno mesto u formiranju i rastu Čukaričke opštine ima čuveno izletište Ada Ciganlija, ili za čukaričane samo Ada. Ona skreće pažnju početkom 20. veka, a njena velika afirmacija biva u slično vreme kad nastaje i opština Čukarica, u junu 1908. godine kad se na ovom izletištu, po pisanju Branislava Nušića, „pripremala i izvedela epohalna priredba kakvu Beograd više neće doživeti, čuveni Trojički sabor, sabor na Adi Ciganliji...“.
Zbog lepote, Branislav Nušić je Adu nazvao „Vodeni cvet" i tu osnovao istoimene satirične novine. Kako su tada pisale dnevne novine, zapuštena Ada Ciganlija tokom saborskih dana bila je pretvorena u lepo šetalište sa vašarskim paviljonima, restoranima i kafanicama, a goste su pored lađa prevozili i čamci.
Košutnjak – šuma jelena i košuta
Priča o Čukarici, Banovom brdu, Matiji Banu i Mihajlovcu je neodvojiva i od priče o Košutnjaku, koji se prvi put spominje u spisima 1831. godine, kada se govori o veoma gustoj većinom hrastovoj šumi. U drugoj polovini 19. veka Košutnjak postaje bogato lovište, a prema jednom dopisu iz 1849. godine u Košutnjaku je tada zabeleženo 13 jelena i 35 košuta, po kojima je ceo kraj i dobio ime. U istoriji je poznat kao mesto ubistva kneza Mihaila Obrenovića, 29. maja 1868. godine, kome je podignuto i spomen obeležje na mestu pogibje. Takođe, i danas omiljeno mesto okupljanja beograđana, posebno za vreme praznika, je Hajdučka česma. Po predanju, oko nje su se na Đurđevdan okupljali hajduci. Poznata je po dobroj vodi koju su u tim vremenima smatrali lekovitom. Sve do 1903. gusta šuma bila je zatvoreno dvorsko lovište, a potom je Košutnjak otvoren i za građane.
Kad se pominje Košutnjak, treba reći da je pred Drugi svetski rat planirano da postane i centar za skijaške skokove. Čak je 1936. godine po projektu inženjera Stanka Bloudeka na Košutnjaku podignuta skakaonica. Ipak, zbog neodgovarajućih klimatskih uslova i nedovoljnog interesovanja, ona nikad nije korišćena, a tokom rata je i uništena. Međutim, 1953. godine skakaonica je obnovljena, da bi 26. februara 1956. na njoj bilo održano prvo i poslednje beogradsko takmičenje u skijaškim skokovima, na kome je prisustvovalo više od dve hiljade gledalaca.
Tokom godina koje su sledile na obroncima Košutnjaka, sazidan je Šumarski fakultet, a u blizini su i Filmski grad i studiji Radio-televizija Srbije. Kroz proplanke Košutnjaka nekad su kružili popularni vozovi “Ćire“, tadašnja „Pionirska pruga“ je puštena u rad 1947. godine a 1951. godine i postojale su tri stanice: „Kosmaj“, „Sutjeska“ i „Jastrebac“ a kodukteri su bila deca. Trasa te pruge je delom išla današnjom ulicom Petra Martinovića, potom kroz Košutnjak do Pionirskog grada pa je dalje produžavala do Kijeva.
Rađanje Čukaričkog sportskog kluba (1926)
Upravo u takvom okruženju - gde se mešao zvuk fabričkih sirena iz Šećerane sa kasom trkačkih konja i ritmovima džeza u lokalnim mehanama - rađao se moderni sportski duh. Mladi, mahom radnici fabrike obuće i industrijskih pogona, imali su potrebu za sportskim udruživanjem i dokazivanjem na fudbalskim terenima.
Ova inicijativa krunisana je 4. jula 1926. godine, u radničkom delu stare Čukarice, u poznatoj kafani "Majdan". Grupa entuzijasta donela je odluku o formiranju kluba koji je poneo ime ČSK - Čukarički sportski klub. Odlučeno je da klupske boje budu crno-bele, koje klub, uz kratke istorijske varijacije, sa ponosom nosi i danas. Za prvog predsednika kluba izabran je Miloš Ilić, rezervni vazduhoplovni kapetan prve klase i prvi srpski avijatičar, čime je klub odmah dobio dozu avangarde i prestiža.
Prvi fudbalski koraci i rivaliteti na beogradskoj kaldrmi
Osnivanje Čukaričkog sportskog kluba nije automatski značilo i igranje u uređenom sistemu takmičenja. Prvi dani fudbala na Čukarici bili su obeleženi čistim entuzijazmom, snalaženjem i sirovom strašću prema igri. Prve, nezvanične utakmice, Čukarički je igrao protiv lokalnih ekipa, na improvizovanim poljanama širom Makiša, oko Vilimana i na prostorima starog Mihajlovca.
Teren nije imao tribine, mreže na golovima bile su luksuz, a teške kožne lopte sa pertlama pravile su žuljeve na nogama radnika koji su pravo iz fabričkih pogona trčali da obuju kopačke. Publika na ovim prvim mečevima bila je sačinjena od komšija, radnika iz Šećerane i lokalnih kafanskih boema. Svaki meč bio je praznik za sebe, a pobeda je značila ponos za čitav kraj.
Kako se fudbal u prestonici ubrzano razvijao, Čukarički je brzo prepoznat kao ozbiljan sportski kolektiv, te se ubrzo uključio u zvanična takmičenja u okviru Beogradskog loptačkog podsaveza (BLP). Ovaj podsavez je bio srce predratnog fudbala u prestonici i imao je vrlo složenu i strogu hijerarhiju ligaškog takmičenja: od Trećeg i Drugog razreda, pa sve do Prvog "B" i Prvog "A" razreda. Kao novajlija, Čukarički je svoj put morao da gradi od najnižih stepenika.
U to vreme rađaju se i prva velika rivalstva. Čukarički je sa ponosom nosio epitet kluba sa radničke periferije, te su utakmice sa drugim ekipama sličnog miljea predstavljale prave gradske derbije pune tenzije, čvrstih duela i vatrenog navijanja. Tokom tridesetih godina prošlog veka, "crno-beli" sa Banovog brda odmeravali su snage sa brojnim klubovima koji su činili fudbalsku krvnu sliku Beograda:
Najveći klupski podvig u prvoj deceniji postojanja vezuje se za sezonu 1935/36, koja predstavlja zlatnu stranicu predratne istorije Čukaričkog. Te godine, tim je nastupao u izuzetno jakom Prvom "B" razredu beogradskog podsaveza. Uz ogroman trud, Čukarički je osvojio prvo mesto u konkurenciji deset klubova. Napadači Čukaričkog postigli su fantastičnih 59 golova, dok je granitna odbrana dozvolila samo 21 primljen gol u celoj sezoni. Osvajanjem titule, obezbeđen je istorijski plasman u viši rang - Prvi "A" razred, što ga je svrstalo među najvažnije i najstabilnije sportske organizacije u glavnom gradu pred početak Drugog svetskog rata.
Ratne godine: Fudbal pod senkom okupacije i oslobođenje (1941-1945)
Snažan sportski i društveni zamah prekinut je aprila 1941. godine. Drugi svetski rat doneo je razaranja i prekid svih redovnih tokova života. Čukarica je, kao jedno od najvažnijih industrijskih čvorišta Beograda, bila od strateškog značaja za nemačkog okupatora. Fabrička postrojenja su stavljena pod strogu vojnu kontrolu, a na Adi Ciganliji se nalazio zatvor za političke neistomišljenike. U takvom ambijentu straha, radnički duh Čukarice pretvorio se u tihu pustoš isprepletanu ilegalnim otporom fašizmu. Mnogi članovi sportskih društava priključili su se antifašističkim pokretima, a mnogi od njih se nikada nisu vratili.
Paradoksalno, fudbal u okupiranom Beogradu nije potpuno zamro, već je odigrao ključnu sociološku ulogu. Beogradski loptački podsavez je nastavio sa takmičenjima, a utakmice su narodu predstavljale kratkotrajan beg od surove ratne stvarnosti. Fudbalski klub Čukarički je u tim godinama pokazao izuzetnu žilavost, uspevši da okupi preostale igrače.
Posebno se ističe sezona 1942/43. kada je Čukarički nastupao u elitnom rangu beogradskog prvenstva, takmičeći se sa najvećim klubovima poput BSK-a i SK 1913. U konkurenciji deset klubova, "crno-beli" su zauzeli visoko četvrto mesto, odigravši 18 utakmica u najtežim mogućim uslovima i dokazavši da fudbalski talenat na Čukarici nije ugašen ni pod bombama.
Kraj rata doneo je Čukarici teška razaranja, ali i konačnu slobodu. Tokom Beogradske operacije u oktobru 1944. godine, Čukarica, Banovo brdo i Košutnjak bili su poprište žestokih borbi. Fudbalski klub Čukarički je iz rata izašao desetkovan. Tereni su bili preorani tenkovskim gusenicama, a prostorije opljačkane. Ipak, onaj iskonski inat preživeo je ratni vihor, postavši temelj na kojem će se već 1945. godine graditi nova, posleratna era kluba.
Marko Mil Popović
Uvodna reč za knjigu 100 - Naš prvi vek: FK Čukarički 1926-2026