Kada prvi put stignete u Trebinje (meni već, ili tek, peti put), odmah vam bude jasno zašto ga zovu najlepšim gradom Zahumlja, ili Savine Hercegovine. Nema ovde one gradske užurbanosti i nervoze, jer čim pređete preko reke, obuzme vas neobičan miris juga, mešavina smole sa visokih borova, pelina i svežine koju nosi Trebišnjica. Svetlost ovde nije obično sunce, ona se odbija od belog kamena i pravi atmosferu u kojoj svaki putnik poželi da uspori, sedne i ostane bar dan duže nego što je planirao.
Nad celim krajem dominira Leotar. Njegova gola, siva i moćna silueta stoji kao prirodna tvrđava. Dok iznova proživljavate jutra sa Leotara, tek tada shvatate koliko je ovaj krš oblikovao ljude koji ovde žive – čvrste, ponosne, ali neobično gostoljubive.
Moja poseta Trebinju i ovaj put počinje odlaskom na brdo Crkvina. Odatle se grad vidi kao na dlanu, crveni krovovi od ćeramide, zeleni pojas uz reku i mostovi koji spajaju obale.
Na samom vrhu uzdiže se Hercegovačka Gračanica, prelepa svetinja podignuta kao ispunjenje poslednje želje pesnika i diplomate Jovana Dučića. U njenoj senci nalazi se i njegov grob. Dučić je decenijama počivao u Americi, ali se 2000. godine konačno vratio u svoj zavičaj. Stajati pored njegovog groba, dok me hladi vetar sa Leotara, znači razumeti koliko je voleo ovaj kamen i koliko je evropske otmenosti doneo natrag u svoju Hercegovinu.
Samo par kilometara dalje, okružen vinogradima, nalazi se manastir Tvrdoš. Manastir nije samo istorijski spomenik iz 14. veka u kome se zamonašio Sveti Vasilije Ostroški, već i mesto koje živi punim plućima. Unutrašnjost crkve krije stakleni pod ispod kog se vide temelji još starijeg hrama, dok se u dubokim manastirskim podrumima čuva jedno od najboljih vina na ovim prostorima. Čaša tvrdoškog vranca pod starim hrastovim gredama jeste iskustvo koje se ne zaboravlja.
Dole u dolini protiče Trebišnjica. Nekada najveća ponornica na svetu, danas smirena i čista reka prozirna poput stakla, lagano prolazi kroz sam centar grada. Njene obale su stvorene za lagane šetnje, a odraz starog grada u vodi pravi perfektne prizore za fotografisanje u bilo koje doba dana.
Ulazak u trebinjski Stari grad podseća na ulazak u neki drugi vek. Kamene ulice, uske kapije i zidine iz osmanskog i austrougarskog perioda vode vas kroz istoriju.
Među tim zidinama živi i sećanje na kraljicu Jelenu Anžujsku, srpsku vladarku francuskog porekla, koja je u ovim krajevima imala svoje dvore i ostavila dubok trag prosvetiteljstva. Današnji Stari grad je pun malih kafića, zanatskih radnji i restorana, gde se tradicija spaja sa modernim životom, a možete popiti i odličan espreso ili ko više voli makijato u hladu drveća i vekovnog kamena.
Srce Trebinja kuca na čuvenom Trgu slobode, pod krošnjama gorostasnih platana. Ovaj prostor ispred hotela-restorana „Platani” je zaštitni znak grada. Sedeti ovde u kasno popodne, uz hladno piće i pogled ka obližnjoj pijaci gde mirišu sir iz ulja, pršut i smokve, predstavlja čistu uživanciju.
U samoj blizini i u obližnjem parku nalaze se spomenici koji svedoče o bogatoj kulturi ovog kraja i to spomenik Njegošu, podignut velikom pesniku i vladaru, dar samog Jovana Dučića gradu iz 1934.g, pa odmah u blizini spomenik malopre pomenutom Dučiću, koji je smešten u prelepom ambijentu gradskog parka i podseća na čoveka koji je Trebinje nosio u srcu gde god da je službovao u svetu. Nakon njega vredi videti spomenik patrijarhu Pavlu, koji je prelep i podseća prolaznike na skromnost i uvek aktuelnu poruku Njegove Svetosti „Budimo ljudi!”
U samoj blizini i u obližnjem parku nalaze se spomenici koji svedoče o bogatoj kulturi ovog kraja i to spomenik Njegošu, podignut velikom pesniku i vladaru, dar samog Jovana Dučića gradu iz 1934.g, pa odmah u blizini spomenik malopre pomenutom Dučiću, koji je smešten u prelepom ambijentu gradskog parka i podseća na čoveka koji je Trebinje nosio u srcu gde god da je službovao u svetu. Nakon njega vredi videti spomenik patrijarhu Pavlu, koji je prelep i podseća prolaznike na skromnost i uvek aktuelnu poruku Njegove Svetosti „Budimo ljudi!”
Ipak danas, samo nekoliko dana nakon svetog Ilije nemoguće je razumeti i zavoleti Trebinje i savremenu Hercegovinu bez sećanja na rođenog Šapčanina - vladiku Atanasija Jeftića. Kada je sad daleke 1992. godine napustio Banat I u najtežim vremenima preuzeo hercegovačku episkopiju, uneo je u ovaj kamen neviđenu energiju, bistrinu i iskrenost. Vladika Atanasije nije bio samo duhovnik u klasičnom smislu, bio je teolog svetskog glasa, čovek britke reči, ali i neko ko se družio sa decom u porti Tvrdoša, bodrio narod i delio svaku njegovu muku.
Njegovom zaslugom obnovljene su mnoge svetinje, a Trebinje je dobilo živu duhovnu i kulturnu scenu koja traje i danas. Položen u hercegovačku zemlju, na groblju manastira Tvrdos, skromno usnuo medju monasima, episkop Atanasije daje konačni smisao zagonetki Hercegovine. On je spojio drevni krš sa živom verom i ostavivši svoje naslednike Grigorija i Dimitrija pokazao svima nama da ovaj kraj nije samo muzej prošlosti, već mesto gde se živi punim plućima.
Ono što Trebinje čini zaista posebnim nisu samo spomenici i reka, već duh ljudi. Hercegovci imaju onaj prepoznatljiv, prirodan stav u kome se spajaju dostojanstvo, neposrednost i nepokolebljiva vera. Ovde se i dalje ceni data reč, domaćin će vas dočekati kao roda, a razgovor za stolom lako se pretvori u priču o istoriji, vinu i životu.
Kada sunce počne da zalazi i oboji Leotar u večernje tonove, a svetla na Hercegovačkoj Gračanici zasijaju iznad grada, shvatite da je Trebinje mesto kome ćete se sigurno vratiti. Taj spoj mediteranske opuštenosti, bogate istorije, Dučićevog stiha i Atanasijevog duhovnog pečata ostaje u sećanju dugo nakon što napustite njegove kapije.
U to ime, živi i zdravi bili!!!