Ima gradova u koje dođete kao gost, a iz njih odete sa osećajem da ste tamo ostavili deo sebe, I da je deo vašeg duha ostao medju zidinama I ulicama toga grada. Za mene je Trebinje upravo takvo mesto. Dok ovih dana posmatram kako se u gradu pod Leotarom spušta zavesa na 14. izdanje Mediteranskog festivala filma, ne mogu a da se ne prisetim izuzetnog puta koji su Alpe Adria Festivali i Predrag Pedja Milojević prešli da bi ovaj festival postao trajni svetionik umetnosti.
Danas, dok gledam kako se projekcije smenjuju, a grad diše pod sloganom „Vrata ostaju otvorena“, sećanja me vraćaju na 2024. godinu i moje gostovanje na ovoj manifestaciji. Tada se u meni stvorila večna misao da festival nije samo smotra pokretnih slika, već prostor gde se umetnosti prepliću u svom izvornom obliku.
Predstaviti dva romana „U potrazi za Riberom“ i „Čuvare ključa“ u prostorijama Gradske biblioteke u Trebinju te 2024. godine bilo je znatno više od uobičajene književne promocije. Bilo je to deljenje priče u okruženju koje razume i poštuje nasleđe, prošlost i traganje.
Dok sam govorio o Riberi, umetničkim potragama, i onim tajanstvenim, slojevitim motivima koji pokreću junake „Čuvara ključa“, osećao sam izuzetnu privrženost i toplinu trebinjske publike. Pedja je sa svojom prepoznatljivom energijom uspeo u onome što je za svakog organizatora najveći izazov, spojio je film i književnost tako prirodno, napravivši od književne večeri logični produžetak samog festivala.
Razgovor o knjigama prelio se iz biblioteke na ulice, pod senke starih platana, gde se uz čašu hercegovačkog vina nastavilo razgovarati o umetnosti, tajnama istorije i ljudskim sudbinama.
Danas, dok sabiram utiske sa ovog 14. festivalskog izdanja, prosto je nemoguće ne osetiti duboko poštovanje prema trajnosti ove ideje. Alpe Adria Festivali stvorili su tradicionalni most koji iz godine u godinu povezuje stvaraoce sa celog Mediterana i Balkana, dokazujući da kultura ne poznaje granice kada iza nje stoje posvećenost i autentična strast.
Kao autor, to trebinjsko iskustvo nosim kao jedno od onih dragocenih svedočanstava o tome koliko je živa reč važna i koliko su susreti u Trebinju uvek više od običnog gostovanja, oni su povratak prijateljima i umetnosti u njenom najautentičnijem obliku.