Knez srpske poezije u fraku diplomatije
Kada se u svesti našeg naroda pomene ime Jovana Dučića, prva asocijacija su njegovi prefinjeni, klesani stihovi, melanholični zalasci sunca i filozofski eseji o ženi, sreći i caru Radovanu. Međutim, Dučić je bio mnogo više od pesnika, on je bio najblistavija figura mlade jugoslovenske diplomatije između dva svetska rata. Dok je Miloš Crnjanski bio „čovek oluje“, prkosan i ranjiv posmatrač propasti sveta, Dučić je bio sušta suprotnost – knez srpske književnosti, čovek manira, raskoši i aristokratske poze.
U salonima i poslanstvima Kraljevine Jugoslavije, Dučić je važio za diplomatskog barda koji je šarmirao kraljevske dvorove širom Evrope. Ipak, među svim evropskim prestonicama, Rim je u njegovom životu i službi zauzimao posebno, gotovo mitsko mesto. U Večnom gradu, koji se tih godina transformisao pod mramornim, hladnim kulisama fašističkog režima Benita Musolinija, Jovan Dučić je bio kraljevski poslanik. Tamo je morao da igra vrhunski politički teatar – da sa urođenim gospodstvom brani interese jedne krhke balkanske kraljevine u samom osinjem gnezdu revizionizma, dok je u tišini svojih privatnih odaja, baš kao i Crnjanski, u večnosti umetnosti tražio beg od neumitne katastrofe koja se nadvijala nad Evropom.
Od krša Hercegovine do svetlosti Ženeve i Pariza
Da bi se razumeo čovek koji će postati sinonim za evropski stil i diplomatsku elitu, put nas vodi u hercegovački krš, tamo gde su sunce i kamen oblikovali njegov ponos. Jovan Dučić je rođen 17. februara 1871. godine (prema većini izvora) u Trebinju, u porodici trgovca Andrije Dučića. Rano detinjstvo u siromašnoj Hercegovini ostaviće u njemu večnu čežnju za svetlošću, morem i velikim, dalekim svetovima.
Njegov rani životni put bio je obeležen stalnim seobama i potragom za obrazovanjem. Školuje se u Trebinju, Mostaru, a potom završava Učiteljsku školu u Somboru. Upravo u Mostaru, zajedno sa Aleksom Šantićem i Svetozarom Ćorovićem, Dučić pokreće čuveni list “Zora”, paleći prve velike baklje moderne srpske kulture na jugu. Zbog svojih rodoljubivih stavova i prkosa prema austrougarskim vlastima, Dučić biva proterivan i proganjan, što ga primorava da donese sudbonosnu odluku – odlazak na studije u inostranstvo.
Kao stipendista Dučić odlazi u Ženevu na studije prava. To je ključna prekretnica. Iz provincijskog ambijenta Balkana, Dučić uskače u samo srce evropske prosvećenosti. Iz Ženeve često prelazi u Pariz, gde upija francusku kulturu, posećuje salone i u potpunosti transformiše svoj umetnički i lični senzibilitet. Kada se vratio na Balkan sa diplomom prava, to više nije bio mladi učitelj iz Mostara – bio je to rafinirani, kosmopolitski intelektualac, spreman da obuče frak i stupi na veliku scenu svetske politike.
Uspon na diplomatski Olimp
Dučićeva zvanična diplomatska karijera počinje 1907. godine, kada biva primljen u Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Srbije. Od tog trenutka, njegov život postaje neprekidni niz evropskih stanica. Služio je u Sofiji, Rimu, Atini, Madridu, Kairu, Bukureštu. Dučić nije bio samo običan činovnik, on je bio diplomata sa stilom, čovek koji je verovao da poslanik jedne zemlje mora biti njeno najbolje ogledalo.
Gde god bi se pojavio, Dučić je podizao nivo diplomatskog protokola. Kupovao je skupocene automobile, iznajmljivao najlepše palate za poslanstva, sakupljao antikvitete i renesansne skulpture. Njegov uspeh kod žena na evropskim dvorovima bio je legendaran – važio je za neodoljivog zavodnika čiji su maniri otvarali vrata koja su za obične političare ostajala čvrsto zatvorena.
Prelaskom u Bukurešt, Dučić je dostigao sam vrhunac službe, postavši prvi diplomata u istoriji jugoslovenske države koji je dobio zvanje ambasadora. Tokom četvrte decenije 20. veka nastaju i njegovi briljantni putopisi “Gradovi i himere”, kao i filozofski spisi u “Blagu cara Radovana”. Dučić je kroz svoju prozu dokazivao da se svetska politika i kultura prožimaju, a da uspešan diplomata mora razumeti dušu naroda kod koga službuje.
Smena pesničkih titana na Tibru
Malo je poznato da se u jesen 1932. godine u Rimu odigrala najotmenija primopredaja dužnosti u istoriji srpske diplomatije. Naime, Jovan Dučić je na mestu kraljevskog poslanika u Večnom gradu nasledio svog pesničkog sabrata i jedinog istinskog premca – Milana Rakića. Rakić je punih pet godina (1927–1932) vodio tihu, dostojanstvenu i iscrpljujuću diplomatsku borbu protiv agresivnih pritisaka Benita Musolinija, postavivši jugoslovensko poslanstvo na nivo intelektualne tvrđave. Kada se on povukao, štafetu je preuzeo Dučić. Iako su delili isti kosmopolitski duh, njihovi diplomatski stilovi bili su potpuno različiti.
Milan Rakić je bio čovek tišine, skromnosti i duboke unutrašnje otmenosti. Diplomatiju je shvatao kao ozbiljnu, gotovo činovničku dužnost, bez potrebe za spoljašnjim efektima. Jovan Dučić je bio diplomata raskoši, poze i teatra. Ova jedinstvena smena na Tibru ostala je zabeležena kao zlatni trenutak naše moderne istorije – period kada su dve najveće pesničke figure jedne zemlje direktno krojile ton njene spoljne politike u samom srcu fašističke Italije.
Dučićev rimski krug (1932–1937)
Dučićev petogodišnji boravak u Rimu bio je obeležen balansiranjem na ivici žileta. Italija je tih godina postajala sve agresivnija; Musolini je sanjao o obnovi Rimskog carstva, a iza kulisa je otvoreno podržavao i finansirao ustaški pokret Ante Pavelića, držeći ga u Italiji kao stalno oružje za razbijanje Jugoslavije.
Dučić je diplomatsku borbu vodio tamo gde je bio najjači – u salonima. Njegova rezidencija postala je stecište rimske aristokratije, umetnika i stranih diplomata. Sa italijanskim ministrom spoljnih poslova, grofom Galeacom Ćanom (Musolinijevim zetom), Dučić je igrao vrhunsku političku predstavu. Ćano, sujetan i ciničan političar okrenut spoljašnjem sjaju, našao je u Dučiću dostojnog, ako ne i superiornog suparnika. Na Ćanove pokušaje fašističke demonstracije sile, stari hercegovački gospodin je odgovarao hladnokrvnošću i dubokim poznavanjem evropske istorije.
Kao strastveni kolekcionar, Dučić je slobodno vreme u Rimu koristio za beg od teške i bolesne političke atmosfere. Satima je obilazio rimske antikvarnice, kupujući antičke statue, renesansne reljefe, tapiserije i retke knjige. Znao je da je Musolini prolazan, a da je mramor Mikelanđela i antičkog Rima večan. Svoju privatnu zbirku umetniičkih dela brižljivo je pakovao s namerom da je pokloni svom rodnom Trebinju, želeći da od svog zavičaja stvori mali mediteranski kulturni centar.
Godine 1937. dolazi do velike smene u diplomatskoj mreži. Jovan Dučić biva premešten iz Rima u Bukurešt. Tamo doživljava vrhunac svoje profesionalne karijere. Kraljevina Jugoslavija podiže svoje poslanstvo u Rumuniji na nivo ambasade i Jovan Dučić biva postavljen za prvog ambasadora u istoriji jugoslovenske diplomatije.
Nakon Dučićevog odlaska, mesto šefa poslanstva u Rimu preuzima Boško Hristić. U maju 1938. godine, u Rimsko poslanstvo stiže Miloš Crnjanski, postavljen za atašea za štampu. Crnjanski ne zatiče Dučićev raskošni sjaj, već napetu, predratnu atmosferu u kojoj mora da analizira fašističku štampu, prati Musolinijeve govore i izveštava Beograd o vojnim pokretima. Crnjanski u svojim zapisima sa velikim uvažavanjem pominje Dučića kao živog klasika i prethodnika koji je u Rimu ostavio neizbrisiv trag i autoritet, dok se sam bori sa Hristićevim oprezom i strahom od diplomatskih incidenata.
Voz sudbine i susret na peronu
Godine 1940, kako se ratni požar širio, Dučić biva premešten iz Rima u Madrid, gde preuzima mesto poslanika. Sudbonosni 6. april 1941. godine zatiče ga na pirinejskom tlu. Kada su nemačke i italijanske bombe počele da ruše Beograd, a jugoslovenska država počela da se raspada brzinom kule od karata, Dučić je preživeo dubok lični i patriotski šok.
Nakon kapitulacije i sloma zemlje, diplomatsko osoblje iz Rima, uključujući Miloša Crnjanskog biva evakuisano specijalnim vozom preko okupirane Evrope ka neutralnim teritorijama. Jedna od najdramatičnijih, duboko upečatljivih scena moderne srpske istorije odigrava se na železničkoj stanici u Španiji. Dva giganta naše književnosti, svesna da je njihova otadžbina uništena i raskomdana, gledaju se u oči na tuđem peronu. Dučić pruža ruku Crnjanskom gospodski, sa neizmernom tugom u očima, u tom stisku ruke bila je sabrana sahrana građanske Jugoslavije i čitave jedne zlatne epohe.
Lisabon i odlazak preko Atlantika
Put ih, u opštem metežu izbeglica i diplomata, vodi u Lisabon – tadašnju neutralnu kapiju spasa i špijunski centar Evrope pod Salazarovim režimom. U Lisabonu, Dučić i Crnjanski provode određeno vreme zajedno, šetajući obalama Atlantskog okeana i evocirajući uspomene na rimske dane, dok oko njih promiču kraljevi bez prestola i obaveštajci.
Međutim, na obali Atlantika putevi dvojice pesnika se zauvek razilaze. Crnjanski u leto 1941. odlazi za London, gde će provesti naredne decenije radeći kao knjigovođa i raznosač knjiga. Dučić, s druge strane, zahvaljujući svojim vezama i finansijskoj stabilnosti, uspeva da dobije kartu za Ameriku. U kasno leto 1941. godine, stari pesnik seda na brod i odlazi preko okeana, ostavljajući Evropu koja gori u sopstvenom pepelu.
Američki egzil i odlazak u tišinu (1941–1943)
Dučić stiže u Ameriku, u grad Geri (Indijana), gde se smešta kod svog rođaka Mihaila Dučića. Iako je bio na sigurnom, daleko od bombi i nesigurnosti koja je zadesila Crnjanskog u Londonu, Dučić u Americi proživljava strašan unutrašnji pakao. Vest o ustaškim pokoljima nad srpskim narodom u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj duboko je potresla starog pesnika. Njegov hercegovački ponor i bol za uništenim zavičajem budi u njemu poslednji, očajnički prkos. U Americi, Dučić postaje politički aktivan u okviru Organizacije srpske narodne odbrane. Piše rodoljubive, gorke pesme, piše članke i proglase, pokušavajući da probudi američku javnost i ukaže na tragediju koja se dešava na Balkanu. Njegovi stihovi iz tog perioda gube nekadašnju simbolističku mirnoću; postaju krik, molitva i anatema.
Srce starog pesnika nije moglo da izdrži toliki teret. Jovan Dučić je preminuo 7. aprila 1943. godine u Geriju. Sahranjen je na lokalnom groblju, ali njegova poslednja želja bila je jasna – želeo je da počiva u svom zavičaju, u Trebinju, na brdu Crkvina, sa pogledom na reku Trebišnjicu i krš koji ga je rodio.
Povratak cara Radovana
Dok se Miloš Crnjanski 1965. godine, poput Odiseja, trijumfalno vratio u komunističku Jugoslaviju da provede svoje poslednje dane u najlepše opevanom Beogradu, Dučićev povratak je čekao neka druga vremena. Komunističke vlasti su ga godinama smatrale za srpskog nacionalistu i reakcionara, te su njegovi posmrtni ostaci decenijama ležali u američkoj zemlji.
Ipak, pravda i književna večnost uvek nađu svoj put. U oktobru 2000. godine, Dučićeva želja je konačno ispunjena. Njegovi zemni ostaci su preneti iz Amerike i uz opelo koje su mu držali patrijarh Pavle, mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije Jeftić, sahranjeni u Hercegovačkoj Gračanici u Trebinju. Krug se zatvorio. Dečak iz trebinjskog krša, učitelj iz Mostara, diplomata iz Rima, Madrida i Bukurešta, našao je svoj konačni mir na uzvišenju iznad svog rodnog grada.
Za sobom je ostavio literaturu koja, baš kao i kamen antičkog Rima koji je toliko voleo, prkosi vremenu i istorijskim vihorima. Dučić je dokazao da se u diplomatskom fraku može sačuvati čista, neprolazna pesnička duša, a njegova zaostavština ostaje trajna himera o lepoti, ponosu i večnosti umetnosti.