Kroz odškrinuta vrata balkona čuo se vetar. Igrao se sa tek olistalim granama drveća i zastavama koje su se vijorile ispred hotela. Svež jezerski vazduh se probijao kroz teške zavese, lagano s vremena na vreme dopuštajući prvim jutarnjim zracima da dopru i prelivajući se preko velikog kreveta, osunčavao njihova lica. Gledala ga je. To poznato lice, koje je otišlo pre mnogo godina, ponovo se nalazilo sa druge strane njenog jastuka.
Dušan Armenski je lagano otvarao oči i svoj pogled usmeravao u stranu na kojoj je ona bila. - Dobro jutro, nadam se da si lepo spavala.
- Dugo već nisam lepše spavala, ni srećnija se probudila.
Gledao je u njenom pravcu, kosa joj se presijavala. Nakon toliko godina mogao je videti mali ožiljak iznad desne obrve koji je nosila od najranijeg detinjstva. Žena koju je ostavio i kojoj se nakon toliko godina ponovo vratio ležala je kraj njega
Gledao je u njenom pravcu, kosa joj se presijavala. Nakon toliko godina mogao je videti mali ožiljak iznad desne obrve koji je nosila od najranijeg detinjstva. Žena koju je ostavio i kojoj se nakon toliko godina ponovo vratio ležala je kraj njega
- I ja sa ne sećam kad sam bio ovako spokojan. Mislio sam da se taj srećni osećaj nikad više neće vratiti.
- Da mi je samo pre nekoliko dana neko rekao šta će mi se sve dogoditi u životu, ne bih mu verovala. Sigurno bih ga i opsovala.
- Zbog mene - reče s osmehom - da ćeš me videti, ili ponovo završiti u krevetu sa mnom?
Udarila ga je slobodnom rukom i ljubeći ga legla preko njega. - Da, mislim da bih rekla da je nemoguće da se tako nešto ponovo dogodi.
- I sad nakon provedene noći, kaješ li se?
- Ne, što bih, nije da smo radili nešto što ranije nismo. Ti?
- Nikako, ali moram da pitam - Danica ga je namerno prekinula i ponovo strasno poljubila.
- Trebalo bi polako da se spremaš, vreme za let se lagano približava. Da li si siguran da želiš da ideš u Moskvu?
- Iskreno, nešto preterano i ne želim, ali mislim da nakon svega imam obavezu. Danas sam mnogo sigurniji nego pre samo nekoliko meseci. Samo moram biti brz, sad nije moja bezbednost u pitanju, već vreme, da li ćemo stići mi pre do njih, nego oni do nas.
- Kako to misliš?
- Moguće je da će pokušati da prikriju tragove, da se primire. Velik je ulog u pitanju.
- Ataše Kurbanov je ipak u pravu. Postao si pravi tajni agent, razmišljaš korak unapred.
- Da bih racionalno razmišljao i da ne bih zakasnio na let, bolje je da ustaneš sa mene, zar ne?
Ponovo ga je poljubila, skliznula je sa njega i umotavši se u čaršav otišla do kupatila. Gledao je za njom i pomislio da ponekad ima sreće i više nego što je zaslužuje.
Čekala ga je u hotelskom restoranu. Naručila im je po veliku kafu. Flaša vode je već bila otvorena i parče torte koje je bilo namenjeno za njega.
Čekala ga je u hotelskom restoranu. Naručila im je po veliku kafu. Flaša vode je već bila otvorena i parče torte koje je bilo namenjeno za njega.
Hotel se polako budio. Čulo se razdragano osoblje koje je ulazilo i izlazilo iz konferencijske sale. Kuhinja je, kako to biva, bila najbučnija, ali i najveselija. Radni dan je počinjao. Prvi sto do izloga joj je pružio priliku da sedi i uživa u pogledu na jezero. Galebovi su se razbudili i lebdeći u vazduhu čekali su da se riba probudi. Biserno čisto jezero je bilo idealan poslužavnik sa najrazličitijim đakonijama.
Manji i veći brodići su nežno palili svoje motore i pripremali se za nov dan i nove turiste koji su znali da će uživati u razgledanju jezera. Mornari su podizali vezove i sređivali krme svojih barki.
Sve je bilo idealno i potaman. Jedino su njih dvoje već danas morali da napuste ovaj prelepi grad. Bilo joj je pomalo žao, sve što se izdešavalo u ova dva dana bilo je novo za nju. Nakon razvoda i nekoliko godina samačkog života, već su joj predviđali život posvećen samo poslu, bez prava na emotivnu sreću.
Njeni najbliži su znali da nikad nije prebolela Dušana Armenskog, ali tu nije bilo pomoći. Oprostila se od njega, ali u mislima nije mogla da prekine tu svilenu nit. Jednostavno, znala je da će uvek voleti samo njega. U njenoj duši nije bilo mesta za druge muškarce. Bez obzira koliko se ona, njeni prijatelji, čak i bivši muž, koji je bio svestan toga, trudili da joj srce zagreju i prepuste Dušana Armenskog zaboravu.
Bila je srećna. Preispitivala je sebe, da li je ovo samo incident u učmaloj svakodnevici ili je možda druga šansa, koja im se spletom čudnih okolnosti dogodila. Da li on isto oseća prema njoj ili mu je prethodno veče samo kratkotrajni podsetnik na dobra stara vremena, za koje su mislili da je ostalo zaboravljeno i izgubljeno u prošlosti?
Da li je imala razloga da se nada? Da li će se on nakon Moskve vratiti u Beograd ili će otići za Pariz i nastaviti sa svojim životom? Da li će mu se ta Jermenka vratiti, kad sve ovo prođe. Ako ne ona, sigurno u Parizu postoji mnogo žena koje bi rado volele da provedu život sa njim. Da li će možda nju ponovo zvati u Grad svetlosti? Ako je pozove, da li ovaj put treba da pristane da ode sa njim? Da li je pogrešila što pre deset godina nije prihvatila poziv? Da li je tad bila gorda i odbila ga, ili je njegov odlazak bio samo ludost koju je on osmislio i pokušao da je uvuče po ko zna koji put u njegove snove o nečem boljem i većem?
Zbog čega ga je tada odbila? Možda zbog straha, strepnje od nečeg novog. Možda je mislila da u Beogradu ima onaj vez, sidro i da ne treba da se pomera, makar i zbog njega. Da li je u stvari on ponovo želi ili je ovo bio samo kratak intermeco, vreme koje se ne može vratiti?
- Halo, zamišljena, probudi se - prišao joj je i poljubio. Posmatrala ga je, bio je nežan, ali previše veseo da bi mogla da oseti šta se dešava u njegovoj glavi. Pre samo nekoliko sati su vodili ljubav, ali od ovog poljupca u vrat su joj prošli žmarci kroz celo telo. Sinoć je znala šta želi, sad ju je to plašilo. Znala je da želi mnogo više od toga.
- Dušane, zar ti ne bi bio zamišljen pri ovakvom pogledu?
- Da me nisi predugo zadržala u krevetu, možda i bih. Ovako zbog tebe nemam vremena da razmišljam o bilo čemu drugom, sem o tebi.
- Znaš da ćeš se ponovo izmaknuti i otići u Moskvu, zato mi laskaš. Ne zaboravi da te dobro poznajem.
- Moguće, draga moja, ali ti dobro znaš da si jedina koja ima mesta u mom srcu, gde god se nalazio. Čujem da je u Moskvi ovih dana toplije i na severu je došlo proleće, tako da mi se srce neće zalediti.
- Uzela sam ti šnit torte, prelepa je, a zovu je jednostavno Ohridska. Nisam bila previše gladna, a ti ćeš nešto doručkovati u avionu ili na aerodromu dok budeš čekao let za Moskvu.
- Ukusna, puno čokolade, rekao bih karamel, uz jaku kafu razbistri čoveku misli.
- Da li treba da ti razbistri misli. Možda je lepše da sanjarimo?
- Danice, šta ti je od jutros. Zar nisam ja uvek bio sanjar, a ti čvrsto stajala na nogama? Od jutros si mi čudna. U stvari jutros si mi bila po volji, ali šta se uvuklo u tebe za ovih, pa i manje od pola sata.
- Dušane, ti znaš da se nas dvoje nikad nismo rastali kako treba, ti si želeo da odeš, ja sam želela da ostanem u Beogradu.
- Ali zvao sam te, želeo sam da kreneš sa mnom, šta sad ne valja?
- I ja sam tebe molila da ne ideš.
- Znaš da bih uradio sve za tebe, ali da sam tada ostao, mrzeo bih sebe, to bi uticalo i na nas. Žrtvovati se zbog voljene osobe, da, ali mrzeti sebe, nikako. I tog koga voliš, na kraju prestaneš voleti. Upravo zbog toga nije ni bilo rastanka. Ako su trebali putevi da nam se ponovo spoje, evo, vidiš, spojili su se. Možda je ovako trebalo uvek da ispadne, baš ovako.
- Da, ali ako ti ponovo odeš i ne vratiš se, ako ti se nešto desi, ili ako ponovo se zaputiš negde daleko, gde sam tu ja, gde smo tu mi?
Gledao je u njenom pravcu. Nikada nije bila ovakva. Možda se izmenila, izmenio se i on, možda on nije imao pravo da se ponaša kao da nije bio odsutan sve ove godine. To tužno lice je zaista bilo prelepo, pomislio je: Budalo, pustio si je, ostavio da te čeka i sad se praviš kao da nije bilo ništa.
Shvatio je da nije mislio na njena osećanja. Imao je dobru nameru, isto su razmišljali. U ovom trenutku je shvatio da i ona voli njega, kao što je on nju celog života voleo, ali da tu ljubav nije smeo da uzme zdravo za gotovo.
Uzeo je za ruku, nežno je mazio. - Obećavam, vratiću se. Znaš, čoveku je nekad potrebno više vremena da razmisli, ali ipak na kraju bude sve u redu, odrastemo, shvatimo i dalje volimo. To je najbitnije, zar ne
Pokušala je da se nasmeje. Nažalost ovaj put osmeh nije bio na njenoj strani. Pokazao je svoju skrivenu moć i pobedio je. Dušan Armenski je znao da joj je bilo teško i da je taj osmeh Daničin pokušaj da mu pokaže da je sve u redu. Nažalost osetio je to zrno tuge. Nije želeo, ali on je bio uzrok da te lepe oči pokažu da joj je teško što on ponovo odlazi.
- Ne znam gde će i u koju luku ovog puta moj brod uploviti, ali obećavam da ću se vratiti i da ćemo biti zajedno. Neka to bude početak, nadam se da i ti želiš mene natrag.
- Naravno da te želim. Zar ne vidiš, zar ti moram reći?
Pokušao je da ostane priseban, nije imao nameru da je još više rastuži. Nije želeo da joj pokaže da je jači od nje, ali znao je da joj treba podstrek da zna da će sve biti u redu. Pogledao je i rekao: - Znači, za dan ili dva i vidimo se. Danice, voleo bih da kreneš u Pariz sa mnom, videćeš da je tamo prelepo. Stan u Beogradu ćemo ostaviti, da uvek imamo svoj kutak gde možemo da se vratimo.
Pokušao je da ostane priseban, nije imao nameru da je još više rastuži. Nije želeo da joj pokaže da je jači od nje, ali znao je da joj treba podstrek da zna da će sve biti u redu. Pogledao je i rekao: - Znači, za dan ili dva i vidimo se. Danice, voleo bih da kreneš u Pariz sa mnom, videćeš da je tamo prelepo. Stan u Beogradu ćemo ostaviti, da uvek imamo svoj kutak gde možemo da se vratimo.
- Hoću - suze su lagano krenule da se kotrljaju po njenom divnom licu, ali je ponovo bila srećna.
- Hajde da podelimo ovu Ohridsku tortu i da krenemo. Moskva me čeka, ali avion ne verujem da će čekati. Ti možeš da se danas vratiš, put ti neće biti težak.
- Danas mi neće ništa biti teško. Danas sam srećna, sve ostalo će lako ići.
Mahnuli su konobaru, uzeli svoje torbe i krenuli ka malom autu, koji je bio spreman da ih odbaci do aerodroma.
Zvuk telefona se prolamao kroz veliku kuću. Ekran belog telefona je svetleo, a mladić u svečanom odelu je znao da traže njegovog poslodavca. Crvena staza, koja se prostirala kroz čitavu kuću, vodila ga je do aparata, rezervisanog samo za Aleksu Perovića. Komoda gde je stajao imala je posebno mesto u bogato opremljenom hodniku, koji je spajao prijemni salon i radnu sobu.
Sem modernog telefonskog aparata na komodi je stajala sveščica sa podsetnikom i vizitarom. On sem što je bio ogroman, bio je i prepunjen vizitkartama, koje je stari trgovac umetninama skupljao preko šezdeset godina. Ispod njih na polici se nalazio starinski bakelitni Iskra Kranj telefon, podsetnik na nekadašnje dane, kad je Aleksa Perović voleo da koristi sredstva komunikacije.
Iznad komode bile su okačene dve ukrštene mačete donete iz Perua, koje su lokalni Indijanci koristili za krčenje šuma, ali i seču grana koke. To je na prvom velikom proputovanju, još polovinom dvadesetog veka oduševilo Perovića i jedva ih prenevši u tadašnju Jugoslaviju, čuvao ih je kao jednu od dražih uspomena.
Znao je da kaže, bile su mu podsetnik na dane kad je obilazeći svet, osvajao najviše vrhove, plovio po ogromnim divljim rekama, prelazeći pustinje tražio oaze, koje su gasile žeđ kako za vodom, tako i za ostalim užicima koje je voleo i u njima uživao.
Rade je pokucao na vrata i video svog poslodavca kako radi vežbe i diže plave tegove. - Dobre volje ste danas.
- Odlično sam. Mislim da bih mogao svet naglavačke da okrenem. Ko je na vezi?
- Gospodin Hofer, kaže, javlja se po dogovoru.
- Hofer, da, da. Ti Austrijanci su zaista neverovatni, preciznost pre svega. Preuzeću, hvala puno.
- Gospodine Peroviću, javljam se. Upravo sam završio sastanak sa kolegama iz Interpola. Imam dobre i manje dobre vesti.
- Pričajte Hofer? Prvo dobre vesti, da možemo posle da uporedimo sa lošima.
- Kancelarija u Moskvi je spremna za Armenskog, gradska policija je kontaktirana, imaće logistiku kad dođe. Takođe, ministarstvo kulture je stavilo resurse na raspolaganje.
- To su odlične vesti.
- Da, izgleda da su akcije atašea za kulturu Kurbanova skočile u Moskvi i da se dobro kotira. Nažalost, gospodine Peroviću, moram još nešto reći - zastao je i brzo nastavio - Izgleda da imamo krticu i da se nalazi preblizu Vas. Ne znam za Vaše prijatelje u srpskoj policiji, koliko su pouzdani, ali negde nam cure informacije.
- Znam za to. Koliko je loše?
- I suprotna strana zna da naš momak dolazi. Zvanične akcije naravno neće biti. Međutim, postoji mogućnost da će nešto pokušati.
- Hofer, mislite da će smeti, s obzirom na institucije i ljude koji stoje iza Armenskog i cele operacije
- Ne znate Vi Moskvu.
- Dobro je znam. Velika je to metropola i pre pola veka kad sam prvi put kročio u nju, ljudi su lako nestajali. Da li mi možemo zaštiti Armenskog, to je pitanje.
- Vi ste poslali svog operativca tamo?
- Najboljeg kog imam. Rečni vukovi su jaki i drski, ali i lojalni do samog kraja. Dok je Armenski sa našim kapetanom, ne brinem se.
Velika bela limuzina stajala je parkirana ispred aerodromske zgrade. Mirno lice čoveka, koji je čekao kraj nje nije pokazivalo znake uznemirenosti. Bio je svestan situacije u kojoj su se nalazili. Dobio je zadatak od Alekse Perovića. Znao je da ukoliko Dušana Armenskog vrati čitavog za Pariz, da će njegov poslodavac znati taj trud da ceni.
Tojota kamri je bila upaljena i čekala je dolazak Armenskog. S vremena na vreme on je gledao u retrovizore. Osmatrao je da li ima sumnjivih ili policijskih automobila u blizini. Koliko je oštro oko rečnog vuka moglo da primeti, situacija je bila mirna. Međutim, bio je svestan, iako na oprezu, da i protivnici sigurno ne sede skrštenih ruku.
Pogledao je na sat i kazaljke na kapetanovom satu su pokazivale da je Armenski već sleteo. Znao je da svakog časa treba da se pojavi iz aerodromske zgrade. Izašao je iz automobila i pogledao dokle mu je pogled dosezao. Izgledalo je čisto. Nadao se da će im put od aerodroma do Moskve biti otvoren i da će bar do gradske policije stići bez ometanja. Dve misli su mu prolazile kroz glavu. Da li Rusi znaju da je on u Moskvi i koji je razlog njegovog dolaska. Druga stvar je bila mnogo teža, kako sačuvati Dušana Armenskog. Da li će mu glava biti u torbi ili su protivnici spremni za igru u rukavicama.
Vrata aerodromske zgrade su se otvorila i grupa razdraganih putnika je hitro koračala. Među svim tim nepoznatim ljudima primetio je dobro poznato lice. Kapetan je mahnuo rukom i pozvao da priđe autu.
- Kad mi je Aleksa rekao da ćeš me ti čekati, znao sam da ću biti bezbedan u Moskvi.
- I ja volim tako da mislim. Nego prijatelju nadam se da ovaj put nećeš morati da plivaš.
- Ono je bila odlična odluka, u sekundi, svaka čast! Ja iskreno taj instinkt nemam. Siniša, mnogo ti dugujem.
- Meni je čast da ste me vas dvojica izabrali da budem deo tima. Sve što je u mojoj moći, učiniću. Nego, Armenski, bolje je da uđemo u kola.
- Naravno - ubacili su torbu u prtljažnik i krenuli da se udaljavaju od aerodroma.
- Dobra je Moskva, ogromna, prava metropola, jedino su aerodromi baš udaljeni od centra grada.
- Siniša, to si u pravu. Nego mislio sam da treba da sletim na Puškinu. Ali tek kad sam ušao u avion, preko razglasa su rekli da slećemo u Domodedovo. Kako si ti znao gde da me čekaš?
- Aleksina ideja, da zbunimo drugu stranu. Što je najgore, ima indicija da neko od njemu bliskih ljudi radi za drugu stranu.
- Da, to su mi Danica i on već nagovestili, ali nisu sigurni gde je propust.
- Iz tog razloga ste vas dvoje u Makedoniju putovali autom i tebi su dali lažni pasoš, da bar imamo nekoliko sati prednosti.
- Ali ataše Kurbanov je znao da dolazim.
- On je možda i trebalo da zna. Paralelna vlast ipak dolazi sporije do informacija. Kurbanov sarađuje sa Aleksinim prijateljima.
- Da li možemo da verujemo svim Aleksinim prijateljima, mislim da je to glavno pitanje.
- Ne veruje im ni Aleksa, pa zašto bismo onda mi. Sam si mi pričao da su te Francuzi zbog sitnih interesa otkačili. Što bi Srbi i Rusi bili išta bolji od njih?
- Živa istina, jedino mi je krivo što Danica mora kolima da se vraća iz Makedonije. Do tamo smo se menjali u vožnji, sedam sati vožnje je mnogo.
- Prijatelju, žena kad ima razloga, može sve da uradi. Mislim da joj ta kratka vožnja neće smetati. Jedino taj mali auto nije baš za autoput.
- Vas dvoje se dobro poznajete?
- Moja supruga je pravnik, takođe radi za Aleksu. Skoro svi ugovori o kupovini i prodaji idu preko nje. A ko radi za Aleksu, radi i za Danicu. Tako smo se i upoznali.
- Taj sitan detalj nisam znao.
- I ja sam tek po prispeću u Beograd saznao da ste vas dvoje nekada bili u vezi. Žene pričaju međusobno, dele informacije, tek nakon toga mi saznajemo ono šta žele da podele sa nama. Mada, prijatelju, ono što sam saznao vrlo je povoljno po tebe.
- Dobro je imati prijatelje, nego mene više brine prijem u moskovskoj policiji. Ne znam na koga ću nabasati, koliko će želeti da sarađuju i da budu kooperativni. Ipak je sve ovo na staklenim nogama. Sama tema je škakljiva. Da li će hteti da krenu na svoje, u stvari da li će smeti da krenu na njih?
- Dušane, moje ingerencije se završavaju u ovim kolima, šta će se dešavati tamo, zavisi od puno faktora. Ukoliko imaš podršku Interpola i ministarstva kulture, svakako će morati da reaguju. Da li ćeš biti dočekan sa dobrodošlicom to svakako ne verujem. Ovo što si ti pronašao, događa se svuda u svetu, niko ne voli da bude prvi u nizu, da se u njega upire prst.
- Videćemo, ima istine u tome što si rekao.