Zvuk telefona se prolamao kroz veliku kuću. Ekran belog telefona je svetleo, a mladić u svečanom odelu je znao da traže njegovog poslodavca. Crvena staza, koja se prostirala kroz čitavu kuću, vodila ga je do aparata, rezervisanog samo za Aleksu Perovića. Komoda gde je stajao imala je posebno mesto u bogato opremljenom hodniku, koji je spajao prijemni salon i radnu sobu.
Sem modernog telefonskog aparata na komodi je stajala sveščica sa podsetnikom i vizitarom. On sem što je bio ogroman, bio je i prepunjen vizitkartama, koje je stari trgovac umetninama skupljao preko šezdeset godina. Ispod njih na polici se nalazio starinski bakelitni Iskra Kranj telefon, podsetnik na nekadašnje dane, kad je Aleksa Perović voleo da koristi sredstva komunikacije.
Iznad komode bile su okačene dve ukrštene mačete donete iz Perua, koje su lokalni Indijanci koristili za krčenje šuma, ali i seču grana koke. To je na prvom velikom proputovanju, još polovinom dvadesetog veka oduševilo Perovića i jedva ih prenevši u tadašnju Jugoslaviju, čuvao ih je kao jednu od dražih uspomena.
Znao je da kaže, bile su mu podsetnik na dane kad je obilazeći svet, osvajao najviše vrhove, plovio po ogromnim divljim rekama, prelazeći pustinje tražio oaze, koje su gasile žeđ kako za vodom, tako i za ostalim užicima koje je voleo i u njima uživao.
Rade je pokucao na vrata i video svog poslodavca kako radi vežbe i diže plave tegove. - Dobre volje ste danas.
- Odlično sam. Mislim da bih mogao svet naglavačke da okrenem. Ko je na vezi?
- Gospodin Hofer, kaže, javlja se po dogovoru.
- Hofer, da, da. Ti Austrijanci su zaista neverovatni, preciznost pre svega. Preuzeću, hvala puno.
- Gospodine Peroviću, javljam se. Upravo sam završio sastanak sa kolegama iz Interpola. Imam dobre i manje dobre vesti.
- Pričajte Hofer? Prvo dobre vesti, da možemo posle da uporedimo sa lošima.
- Kancelarija u Moskvi je spremna za Armenskog, gradska policija je kontaktirana, imaće logistiku kad dođe. Takođe, ministarstvo kulture je stavilo resurse na raspolaganje.
- To su odlične vesti.
- Da, izgleda da su akcije atašea za kulturu Kurbanova skočile u Moskvi i da se dobro kotira. Nažalost, gospodine Peroviću, moram još nešto reći - zastao je i brzo nastavio - Izgleda da imamo krticu i da se nalazi preblizu Vas. Ne znam za Vaše prijatelje u srpskoj policiji, koliko su pouzdani, ali negde nam cure informacije.
- Znam za to. Koliko je loše?
- I suprotna strana zna da naš momak dolazi. Zvanične akcije naravno neće biti. Međutim, postoji mogućnost da će nešto pokušati.
- Hofer, mislite da će smeti, s obzirom na institucije i ljude koji stoje iza Armenskog i cele operacije?
- Ne znate Vi Moskvu.
- Dobro je znam. Velika je to metropola i pre pola veka kad sam prvi put kročio u nju, ljudi su lako nestajali. Da li mi možemo zaštiti Armenskog, to je pitanje.
- Vi ste poslali svog operativca tamo?
- Najboljeg kog imam. Rečni vukovi su jaki i drski, ali i lojalni do samog kraja. Dok je Armenski sa našim kapetanom, ne brinem se.
Velika bela limuzina stajala je parkirana ispred aerodromske zgrade. Mirno lice čoveka, koji je čekao kraj nje nije pokazivalo znake uznemirenosti. Bio je svestan situacije u kojoj su se nalazili. Dobio je zadatak od Alekse Perovića. Znao je da ukoliko Dušana Armenskog vrati čitavog za Pariz, da će njegov poslodavac znati taj trud da ceni.
Tojota kamri je bila upaljena i čekala je dolazak Armenskog. S vremena na vreme on je gledao u retrovizore. Osmatrao je da li ima sumnjivih ili policijskih automobila u blizini. Koliko je oštro oko rečnog vuka moglo da primeti, situacija je bila mirna. Međutim, bio je svestan, iako na oprezu, da i protivnici sigurno ne sede skrštenih ruku.
Pogledao je na sat i kazaljke na kapetanovom satu su pokazivale da je Armenski već sleteo. Znao je da svakog časa treba da se pojavi iz aerodromske zgrade. Izašao je iz automobila i pogledao dokle mu je pogled dosezao. Izgledalo je čisto. Nadao se da će im put od aerodroma do Moskve biti otvoren i da će bar do gradske policije stići bez ometanja. Dve misli su mu prolazile kroz glavu. Da li Rusi znaju da je on u Moskvi i koji je razlog njegovog dolaska. Druga stvar je bila mnogo teža, kako sačuvati Dušana Armenskog. Da li će mu glava biti u torbi ili su protivnici spremni za igru u rukavicama.
Vrata aerodromske zgrade su se otvorila i grupa razdraganih putnika je hitro koračala. Među svim tim nepoznatim ljudima primetio je dobro poznato lice. Kapetan je mahnuo rukom i pozvao da priđe autu.
- Kad mi je Aleksa rekao da ćeš me ti čekati, znao sam da ću biti bezbedan u Moskvi.
- I ja volim tako da mislim. Nego prijatelju nadam se da ovaj put nećeš morati da plivaš.
- Ono je bila odlična odluka, u sekundi, svaka čast! Ja iskreno taj instinkt nemam. Siniša, mnogo ti dugujem.
- Meni je čast da ste me vas dvojica izabrali da budem deo tima. Sve što je u mojoj moći, učiniću. Nego, Armenski, bolje je da uđemo u kola.
- Naravno - ubacili su torbu u prtljažnik i krenuli da se udaljavaju od aerodroma.
- Dobra je Moskva, ogromna, prava metropola, jedino su aerodromi baš udaljeni od centra grada.
- Siniša, to si u pravu. Nego mislio sam da treba da sletim na Puškinu. Ali tek kad sam ušao u avion, preko razglasa su rekli da slećemo u Domodedovo. Kako si ti znao gde da me čekaš?
- Aleksina ideja, da zbunimo drugu stranu. Što je najgore, ima indicija da neko od njemu bliskih ljudi radi za drugu stranu.
- Da, to su mi Danica i on već nagovestili, ali nisu sigurni gde je propust.
- Iz tog razloga ste vas dvoje u Makedoniju putovali autom i tebi su dali lažni pasoš, da bar imamo nekoliko sati prednosti.
- Ali ataše Kurbanov je znao da dolazim.
- On je možda i trebalo da zna. Paralelna vlast ipak dolazi sporije do informacija. Kurbanov sarađuje sa Aleksinim prijateljima.
- Da li možemo da verujemo svim Aleksinim prijateljima, mislim da je to glavno pitanje.
- Ne veruje im ni Aleksa, pa zašto bismo onda mi. Sam si mi pričao da su te Francuzi zbog sitnih interesa otkačili. Što bi Srbi i Rusi bili išta bolji od njih?
- Živa istina, jedino mi je krivo što Danica mora kolima da se vraća iz Makedonije. Do tamo smo se menjali u vožnji, sedam sati vožnje je mnogo.
- Prijatelju, žena kad ima razloga, može sve da uradi. Mislim da joj ta kratka vožnja neće smetati. Jedino taj mali auto nije baš za autoput.
- Vas dvoje se dobro poznajete?
- Moja supruga je pravnik, takođe radi za Aleksu. Skoro svi ugovori o kupovini i prodaji idu preko nje. A ko radi za Aleksu, radi i za Danicu. Tako smo se i upoznali.
- Taj sitan detalj nisam znao.
- I ja sam tek po prispeću u Beograd saznao da ste vas dvoje nekada bili u vezi. Žene pričaju međusobno, dele informacije, tek nakon toga mi saznajemo ono šta žele da podele sa nama. Mada, prijatelju, ono što sam saznao vrlo je povoljno po tebe.
- Dobro je imati prijatelje, nego mene više brine prijem u moskovskoj policiji. Ne znam na koga ću nabasati, koliko će želeti da sarađuju i da budu kooperativni. Ipak je sve ovo na staklenim nogama. Sama tema je škakljiva. Da li će hteti da krenu na svoje, u stvari da li će smeti da krenu na njih?
- Dušane, moje ingerencije se završavaju u ovim kolima, šta će se dešavati tamo, zavisi od puno faktora. Ukoliko imaš podršku Interpola i ministarstva kulture, svakako će morati da reaguju. Da li ćeš biti dočekan sa dobrodošlicom to svakako ne verujem. Ovo što si ti pronašao, događa se svuda u svetu, niko ne voli da bude prvi u nizu, da se u njega upire prst.
- Videćemo, ima istine u tome što si rekao.
Nastaviće se