- Profesore De Kolo, očekivali smo da ćete još pre dve nedelje stići u naš lepi grad.
- Vanredno lep, stara Vizantija još uvek ima svoga sjaja. Žurio sam koliko sam mogao, ali bogovi mora su slali oluju jednu za drugom. Nažalost morali smo da se usidrimo u Kataniji na nekoliko dana, a nakon toga su nas bogovi zaustavili i u Atini. Tek kad smo ih umilostivili, dobili smo dozvolu da dođemo i uplovimo u prelepu Saloniku.
- Profesore, nama je čast da neko čijim venama teče plava krv uđe u naš dom. Kad smo u Vašem pismu pročitali da ste potomak velikog Žoakima Mire, srca su nam bila još ushićenija. Privilegija je upoznati tako velikog čoveka. Profesore, moram da Vas pitam, da li želite prvo da ručamo? Spremili smo Vam kraljevsku gozbu, ili želite da pogledamo platna koja ste nam doneli.
Takozvani profesor De Kolo, naravno, da nije bio plave krvi. Rođen je u siromašnoj francuskoj radničkoj porodici, u seocetu koje se nalazilo na putu Pariz-Amijen. Ali upravo to nisko poreklo ga je teralo da trči jače od drugih, razmišlja brže i grabi kroz život.
U Pariz je poslat sa nepunih petnaest godina da bude pomoćni radnik u kovačkoj radionici. Međutim, to mladom De Kolou nikada nije odgovaralo, znao je da su njegove ruke suviše fine da bi čekićem tukle po usijanom gvožđu. Brzi prsti bili su stvoreni za sitne krađe. Nakon manjih poslova bio je primećen u krugovima iskusnih lopova, koji su talenat mladog De Koloa prepoznali i preuzeli dalje vaspitanje i sudbinu darovitog lopova.
Tako je i izučio zanat. Varajući ljude naučio je da lepe stvari imaju još veću cenu ukoliko znaš kako da ih prodaš. Ako je neko znao da gleda ljude u oči, smeška se i pokrade ih, to je bio profesor De Kolo. Možda nije imao profesorsku titulu u oblasti umetnosti, ali umetnost pretvaranja, laganja i prevare je doveo na izuzetno visok nivo.
- Ne volim da radim punog stomaka, tada razum nije čist. Isto i Vama preporučujem. Želeo bih prvo da Vam prikažem platna koja sam doneo, a onda možemo da pređemo na gozbu.
- Naravno, profesore. Hoćemo li u radni salon? Nabavili smo štafelaje, kako ste i tražili.
- Odlično gospodine Itudis, moj momak upravo postavlja platna, mislim da smo spremni.
Sluga je širom otvorio vrata, ušli su u veliku osunčanu sobu. Deset specijalno izabranih slika, ulja na platnu stajala su poređana i čekala svog novog vlasnika. Domaćinu su zasijale oči, flamanski, francuski, španski i italijanski slikari su se nalazili u njegovom domu.
- Gospodine Itudis, primećujem da Vam se dopada prizor. Znate moja porodica je ovo što vidite skupljala generacijama. Nije mi lako da se odvojim od njih, ali osećam da ako ih Vi kupite, da će biti na sigurnom, u rukama iskonskog poznavaoca umetnosti.
Grk je uzdisao i idući od platna do platna prepoznavao epohe kad su platna rađena. Profesor De Kolo je iskusno kružio oko ustreptalog klijenta. Znao je da ne sme da forsira, već je čekao da potencijalni kupac prvi započne priču.
- Profesore, ova dva platna izgledaju najstarije, zar ne?
- Apsolutno ste u pravu. Flamanska renesansa. Ova platna je moj pradeda doneo kad smo 1808. prelazili u Napulj.
- Kralj Žoakim je vaš direktan predak?
- Otac kralja Žoakima je moj direktan predak, takoreći najbliži smo rod. Nesrećnog kralja su ubili, ali naša krv je nastavila da teče. Tako da upravo pred Vama u drevnoj Saloniki stojim i salutiram Vam, kao pravi potomak Napulja i Kampanije.
- Profesore, otkud Vam ova ikona? Sveti Andrej, malo je netradicionalno naslikan.
- Gospodine Itudis, ovo je jedan od najčuvenijih sinova Španije i Napulja, Hose de Ribera. Možda Vama poznatiji kao Đuzepe de Ribera, ili kako su ga Napolitanci zvali „Lo Španjoleto“. Predivna ikona, jedno od retkih Riberinih dela koja posedujem.
- Profesore, iskreno govoreći, predivna ikona, ali nije za moj dom. Znate mi Solunjani imamo svog sveca zaštitnika, svetog Dimitrija i njegovu ikonu svaki grčki dom u ovom gradu poseduje. Sveti Andrija je, pre da ga ponudite, nekoj od ovdašnjih crkava, kako naših pravoslavnih, tako i vaših rimkatoličkih, kojih ima podosta u Solunu i okolini. Mogu da Vas preporučim i kod nekoliko mojih prijatelja Jermena. Bogat narod, vrlo tradicionalan i vezan za svoju crkvu.
- Da, gospodine Itudis, znam da u Saloniki i okolini ima dosta mojih sunarodnika, kao i crkava. Za jermenski narod sam čuo da je takođe mnogobrojan i da raspolažu sa izrazito velikim sumama novca. Biće mi drago da ih upoznam i sa njima podelim lepotu porodične zaostavštine.
- Profesore, ova dva prelepa platna, rekao bih Brojgel stariji, zar ne?
- Odlično, gospodine Itudis, bili ste vrlo blizu. U pitanju je Brojgel sin, takođe vrlo cenjen slikar poput oca. Ova dva platna su zaista vrhunac moje kolekcije. Zadovoljan sam što su Vam ona zapala za oko. Ukoliko su ona Vaš izbor za razmišljanje, da li mogu momku da kažem da ostalo može da pakuje i nosi natrag u hotel.
- Profesore, naravno, nek ostanu samo Brojgelove slike. Pozvaću poslugu, mi ćemo Vam vratiti ostala platna, budite bez brige. Profesore, pošto znamo oko čega trgujemo, ja bih sad prešao u salon za ručavanje. Bolja i ukusnija jela sigurno odavno niste jeli.
- Gospodine Itudis, tu imate apsolutno pravo. Brodska kuhinja je vrlo siromašna, čak moram priznati da sam tokom puta i oslabio koji kilogram, sve to treba i nadoknaditi.
- Profesore De Kolo, onda će Vas hrana naše kuvarice pozitivno iznenaditi. Grčka jagnjetina je nešto najukusnije što ćete ikad jesti.
- Dragi prijatelju, moraću da Vam verujem na reč. Mada moji prijatelji iz Provanse ne bi mogli da se slože sa Vama.
- Profesore, verujte, a tek uz naša vina, shvatićete da niko bolje od Grka ne zna da spremi ukusno meso.
Profesor De Kolo se obradovao kad je čuo da uz dobru hranu ide i dobra kapljica. Tad se svaki, pa i najtvrđi protivnik, otvori više nego što je u prvom trenutku želeo. - Gospodine Itudis, kažete dobro vino!?
- Profesore, Vi u Francuskoj imate vrhunska vina, ali grčko ko popije, uvek mu se vraća.
- Gospodine Itudis, onda prvo da se gostimo, a nakon toga da pređemo na posao.
- Prekookeanske cigare nas čekaju nakon hrane. Tada ću Vam dati i poslednju cifru koju mogu da Vam ponudim.
- Gospodine Itudis, budite uvereni da ću biti vrlo pažljiv i blagonaklon prema ovako divnom domaćinu.
Seli su za trpezu, bogatstvo grčke kuhinje je bilo nadaleko čuveno. De Kolo je znao da treba da bude umeren u jelu i jak na dobroj kapljici. Grci su bili poznati kao ljudi koji teško daju novac, ali kad odreše kesu, znali su da budu velikodušni.
Tom cilju je i težio. Znao je da je došao na prostore slavne kako istorijske, tako i kulturne prošlosti. Čovek njegovog kova je bio potreban ljudima koji su ovde živeli. U vazduhu su se osećale velike promene, u takvom okruženju se on najbolje snalazio. Nekada mlada otomanska država je umirala, stara Vizantija se ponovo budila, sa njom se vraćala težnja njenih žitelja za raskoši i ponovnim vladanjem na ovim prostorima.
Za stvaranje nove elite on je bio idealan čovek. Misteriozni princ i lažni profesor iz koga je isijavao istinski sjaj ljudske potrebe za uspostavljanjem nečega što je odavno prošlo, zaboravljeno u istoriji.