Pešačko ostrvo i još ponešto . Pešačko ostrvo i još ponešto Čuo je škripu guma. Do sada nije obraćao pažnju na saobraćaj koji je tekao glavnom ulicom, samo je piljio u semafor i čekao da se upali zeleno svetlo za pešake. Okrenuo se i video golobradog mladića kako pokušava da ubaci brzinu u rikverc i da auto koji je proklizao do pešačkog prelaza, da vrati metar, metar i po unazad. U tom trenutku se upalilo zeleno svetlo, taman kad je pomislio da krene, osetio je nečiju ruku na ramenu. To je bio kolega sa prethodnog posla. Nasmejali su se jedno drugom i u prolazu ovaj ga je pitao kako si, šta ima novo. Uspeli su da prozbore nekoliko rečenica i brzinski su pokušali da se vrate na svoje zamišljene maršrute. Mahnuo mu je i krenuo. Na žalost tih nekoliko banalnih i ne baš smislenih reči i rečenica ga je usporilo. Dok je prelazio deo ulice sa strane na kojoj se nalazio, već je krenulo da se pali zeleno svetlo za vozila, dok se ono drugo manje...
Među šesnaest priča, koliko ih se nalazi u ovoj zbirci, sabralo se mnoštvo detalja koji se, koliko god da se rasipaju u svojoj razuđenosti, ujedno i spajaju u celinu savremenog života prestonice. U njima žive obični, urbani ljudi, od kojih se neki provlače kroz više priča, balansirajući na tankom žiletu sreće i tuge, prošlosti i budućnosti, podsvesti i svesti, smisla i besmisla, u večitoj potrazi za ljubavlju i receptom kako da im ona ne izmakne. Ova knjiga se, po svemu sudeći, može čitati i kao odraz našeg vremena, naših nada, strahova i stremljenja – jer daje sliku, ali i priliku nama samima u beskrajnom lavirintu želja i mogućnosti sa kojima se budimo i ležemo, u kolotečini dana koju zovemo život. Priče iz ove zbirke mogle bi se posmatrati i kroz nekoliko žanrova, pri čemu prednjače psihološki, a zatim i ljubavni motivi. U neku ruku, svaka priča mogla bi se podvesti pod psihološku, ali su najupadljivije one u kojima se kroz snove potkradaju najdublje...