Rastali su se sa Vasilevskim. Razgovor sa kolegom sa studija i nekoliko sati provedenih sa njim vratili su ih u period bezbrižnog življenja. Zajednički prijatelji, sati provedeni u bibliotekama i zagušljivim klubovima. Toliko reči za ovaj ponovni, kratki i iznenadni susret. Setiti se svih ljudi koji su prošli kroz njihove živote i koji su ostali zapisani i zatočeni u dubini njihovih sećanja.
Dušanu i Danici je bilo još simpatičnije što pojedince koji žive u Beogradu, pogotovo Danica, nisu videli od kraja studija, a Vasilevski, koji je stotinama kilometara udaljen od njih, tu je. Ne samo da je dobrodušni kustos bio na usluzi i pomogao im, nego je pre svega bio dobar prijatelj, na kog su mogli da se oslone.
Penjali su se stepenicama hotela kad je osetio vibraciju svog malog telefona. - Aleksa zove, pravi je trenutak, vidimo se za koji minut.
Otključavali su vrata svojih soba i pogledom razišli - Aleksa, očekivao sam Vas. Kako prolazi današnji dan?
- Dragi moj Armenski, vesti su više nego povoljne. Nego, kako Vam se sviđa hotel? Nadam se da je smeštaj udoban. Vino, verujem da je po Vašem ukusu.
- Što se tiče smeštaja, pun pogodak. Znao sam da nema potrebe da razmišljamo previše kad nam Vi preporučujete. Bocu sad vidim, javljam kad je otvorim. Nego kakve su vesti, da li ste nešto novo saznali?
- Mnogo toga. Danas me je posetio naš dobri Hofer. Zauzeće se za nas u Lionu, već je krenuo u akciju. Siguran sam da će biti od koristi.
- To su dobre vesti. Mi smo se danas našli sa Vasilevskim i Kurbanovim, koristan sastanak. Čini mi se da i njihovo ministarstvo kulture želi ovu neprijatnost da arhivira. Ipak Rusima ne treba ovakav negativan publicitet.
- Svakako! Hofer se pozitivno izrazio o Kurbanovu, to je dobar početak, mislim da možemo da mu verujemo. Pitanje je koliko saveznika ima u Moskvi.
- Saveznika ima dovoljno. Prilično je siguran u ono što radi. Mene brinu zajednički neprijatelji, rekao bih da ih ima dosta.
- Upravo tako, Armenski. Hofer je obećao da će tražiti i pomoć od naših prijatelja u Interpolu. Kancelarija u Moskvi biće informisana, upoznaće ih sa Vašim dolaskom. Da li Vam je Kurbanov još nešto rekao, nagovestio?
- Ne, samo je poručio da me čekaju u Moskvi. Ja po dogovoru sutra putujem tamo.
- Da, Kapetan Vas tamo čeka. Mislim da je već sleteo, dao sam mu dovoljno vremena da izvidi Moskvu, čekaće Vas.
- Izvrsno, biće mi drago da vidim prijateljsko lice, Siniša je odličan izbor za saborca.
- To svakako stoji. On i njegovi momci su uvek od pomoći. Što je najbitnije kad se vrate sa plovidbe, uvek imaju dovoljno vremena da izađu u susret.
- Kad ste planirali da se ponovo čujete sa Hoferom? Da li će Interpol smeti direktno da se meša u istragu?
- Dragi Armenski, to ne verujem, ali bar će obavestiti Ruse da znaju da ste vi u Moskvi i kojim poslom ste tu. Bitno je da Vas na taj način pokrijemo. Za ostalo, nažalost moram Vam reći da ste prepušteni sami sebi. Armenski, iskoristite kontakt u ministarstvu kulture, ti ljudi mogu mnogo da pomognu.
- Da, dobio sam spisak sa imenima koja me čekaju u Moskvi. Taman će Siniša dobro doći kao logistika. Moraću do ministarstva kulture, nadam se kod pomoćnika ministra. Da, i obavezno u moskovsku gradsku policiju, tamo me čekaju njihovi eksperti, kako forenzičari, tako i istoričari umetnosti.
- Pamet u glavu, zovem Vas čim se Hofer javi. Armenski, čuvajte se!
- Bez brige, ostalo mi je još nekoliko života, nadam se da ih neću sve iskoristiti.
Spustio je telefon na krevet i krenuo ka balkonu. Znao je da ga Danica čeka. Velike hotelske zavese su bile do pola razgrnute i kroz njih je moglo da se vidi u nedogled. Kako se približavao vratima, jezero je bivalo sve veće i veće. Sunčevi zraci su se prelamali po njegovoj površini. Izgledalo je kao da iskre gore i samo su se po njemu videli galebovi, koji su lagano plutali po malim talasima i čekali pravi trenutak da krenu u predvečernji lov.
Ona je već stajala na svom balkonu, delilo ih je samo nekoliko centimetara. Pogledao je u njenom pravcu. Povetarac joj je lagano prolazio kroz kosu. Nije znao šta se to uvuklo u njega, zaista je prelepo izgledala.
Stao je blizu nje, na trenutak su ćutali, gledali su u pravcu jezera. Voda je bila mirna. Polako se spuštalo veče. Još uvek nije bila turistička sezona, tako da je na gradskom keju bilo poprilično mirno.
Dušan Armenski je pomislio, ovo je mogla da bude i svakodnevica. Da je ostao, da li bi mogli da žive na ovakav način, da li bi i dalje bili dobar par. Pomislio je možda bi i bilo moguće, ali da li bi izdržali ovu lakoću življenja.
Ona je bila mnogo opuštenija nego ranije, možda ga je i to zbunjivalo. Mislio je da je više neće videti, ako bi se sreli u Beogradu to bi bio prijatan, kratak razgovor dvoje poznanika. Nije planirao da ponovni susret bude ovakav, bili su vezani jedno za drugo već preko dvadeset četiri sata. Prijalo mu je.
Da li mu je dosadila nekadašnja rutina iz Pariza? Da li ga je ovaj period nomadskog života zamorio? Da li je ponovni susret sa Danicom u stvari bio osećaj sigurne kuće koju odavno već nije imao? Možda je samo jednostavno poželeo da ponovo ima normalan život. Vreme provedeno sa njom je i bilo vreme nečeg lepog, pristojnog, jednostavnog. Pomislio je kakav bi život bio da su ostali zajedno.
- Zašto ćutiš? Da li je Aleksa rekao nešto što nije dobro?
- Ne, nasuprot, za sada sve ide po planu. Njegov prijatelj iz Austrije, Hofer, potvrdio je za Kurbanova da je ispravan, da mu se može verovati. Međutim, ni on ne zna šta me sve očekuje u Moskvi. Poslao je zajedničkog prijatelja da me sačeka i da me provede kroz grad, a valjda i da mi čuva glavu.
- Da, Aleksa voli takve ljude da drži blizu sebe.
- Rečnog kapetana Sinišu? Da li ga poznaješ?
- Da, znam ga. Aleksa ima puno poverenje u njega. Od kad je ostario, Siniša mu je za neke poslove postao desna ruka.
- To sam i ja primetio.
- Da li imaš vesti iz Pariza? Sigurno te je neko kontaktirao.
- Nažalost sa državnim sekretarom za kulturu sam se čuo još dok sam bio u Zagrebu. Uveli su žuto svetlo na trgovinu umetninama iz moskovske galerije, ali od tada ništa novo.
- Sa nekim od prijatelja? Možda sa tom Jermenkom sa kojom si živeo?
- Ne. Nina i ja smo odavno završili svoje, bilo nekad. U jednom trenutku zbližili smo se. Mi smo vrlo slični, bliskog smo mentaliteta, to mi je i godilo, ali ipak u ovome nije mogla ili nije želela da me prati. Jednostavno, kad nije više išlo u dobrom smeru, razišli smo se. Pariz je suviše velik, jednostavno smo nestali, a i mene je sve manje bilo.
- Da li si je voleo?
- Ne znam, možda, ko će nam reći šta je ljubav. Ti, tvog muža, da li si ga volela?
- Ne, ali on je to znao. Trudila sam se, ali nije to ispit na fakultetu pa da naučiš da voliš. On je mislio da je dovoljno što on mene voli. Valjda ipak nije bilo dovoljno.
- Da, davno je rečeno, mnogo je teže biti voljen, a ne voleti, nego voleti, a ne biti voljen. Kad čovek voli, bar u prvom trenutku ništa drugo mu nije bitno.
- Da li si ti nekog voleo od kad si otišao za Pariz?
- Ne znam. Mislim da sam zaboravio šta ta reč uopšte znači. Jednostavno radio sam, jurio, borio se i na kraju završio ovde na jezeru sa tobom.
- Uvek je tako - gledala ga je. Nozdrve su joj blago podrhtavale, nije mogla da ih kontroliše. - Kada si nameravao da mi kažeš da ideš u Moskvu? Možda nisi želeo da znam za to, ili bi mi rekao pred sam polazak?
- Planirao sam. Nisam znao kako ćeš reagovati. Nisam znao kako ćeš prihvatiti ni kad si me videla posle deset godina, da li će te uopšte zanimati gde idem i šta radim. Posle, prosto nije bilo vremena, a i shvatio sam da je vreme provedeno sa tobom nešto najlepše što mi se desilo prethodnih meseci. Kako reći da idem negde i da ponovo ne znam da li i kada se vraćam.
- U pravu si i meni je ovo naše ponovno viđanje skroz čudno. Trudila sam se da mi bude svejedno. Sve ove godine spremala sam se za ponovni susret, očekivala sam da ću biti hladna. Mislila sam previše je vremena prošlo, a u stvari ispalo je skroz drugačije. Možda da su druge okolnosti, možda bismo se oboje drugačije ponašali. Ovako, znam da ti je potrebna pomoć i zbog toga ne mogu da budem ravnodušna.
- Na komodi je ostavljena boca vina i dve čaše, sa posvetom čoveka koji uvek vodi računa o svemu. Da li si za malo vina? Verujem da će nam prijati nakon svega.
- Da, želim, ali mislim da bi trebalo da pređeš u moju sobu. Malo je blesavo da pričamo preko balkona, a i želela bih da mi budeš malo bliže.
- Profesore De Kolo, očekivali smo da ćete još pre dve nedelje stići u naš lepi grad.
- Vanredno lep, stara Vizantija još uvek ima svoga sjaja. Žurio sam koliko sam mogao, ali bogovi mora su slali oluju jednu za drugom. Nažalost morali smo da se usidrimo u Kataniji na nekoliko dana, a nakon toga su nas bogovi zaustavili i u Atini. Tek kad smo ih umilostivili, dobili smo dozvolu da dođemo i uplovimo u prelepu Saloniku.
- Profesore, nama je čast da neko čijim venama teče plava krv uđe u naš dom. Kad smo u Vašem pismu pročitali da ste potomak velikog Žoakima Mire, srca su nam bila još ushićenija. Privilegija je upoznati tako velikog čoveka. Profesore, moram da Vas pitam, da li želite prvo da ručamo? Spremili smo Vam kraljevsku gozbu, ili želite da pogledamo platna koja ste nam doneli.
Takozvani profesor De Kolo, naravno, da nije bio plave krvi. Rođen je u siromašnoj francuskoj radničkoj porodici, u seocetu koje se nalazilo na putu Pariz-Amijen. Ali upravo to nisko poreklo ga je teralo da trči jače od drugih, razmišlja brže i grabi kroz život.
U Pariz je poslat sa nepunih petnaest godina da bude pomoćni radnik u kovačkoj radionici. Međutim, to mladom De Kolou nikada nije odgovaralo, znao je da su njegove ruke suviše fine da bi čekićem tukle po usijanom gvožđu. Brzi prsti bili su stvoreni za sitne krađe. Nakon manjih poslova bio je primećen u krugovima iskusnih lopova, koji su talenat mladog De Koloa prepoznali i preuzeli dalje vaspitanje i sudbinu darovitog lopova.
Tako je i izučio zanat. Varajući ljude naučio je da lepe stvari imaju još veću cenu ukoliko znaš kako da ih prodaš. Ako je neko znao da gleda ljude u oči, smeška se i pokrade ih, to je bio profesor De Kolo. Možda nije imao profesorsku titulu u oblasti umetnosti, ali umetnost pretvaranja, laganja i prevare je doveo na izuzetno visok nivo.
- Ne volim da radim punog stomaka, tada razum nije čist. Isto i Vama preporučujem. Želeo bih prvo da Vam prikažem platna koja sam doneo, a onda možemo da pređemo na gozbu.
- Naravno, profesore. Hoćemo li u radni salon? Nabavili smo štafelaje, kako ste i tražili.
- Odlično gospodine Itudis, moj momak upravo postavlja platna, mislim da smo spremni.
Sluga je širom otvorio vrata, ušli su u veliku osunčanu sobu. Deset specijalno izabranih slika, ulja na platnu stajala su poređana i čekala svog novog vlasnika. Domaćinu su zasijale oči, flamanski, francuski, španski i italijanski slikari su se nalazili u njegovom domu.
- Gospodine Itudis, primećujem da Vam se dopada prizor. Znate moja porodica je ovo što vidite skupljala generacijama. Nije mi lako da se odvojim od njih, ali osećam da ako ih Vi kupite, da će biti na sigurnom, u rukama iskonskog poznavaoca umetnosti.
Grk je uzdisao i idući od platna do platna prepoznavao epohe kad su platna rađena. Profesor De Kolo je iskusno kružio oko ustreptalog klijenta. Znao je da ne sme da forsira, već je čekao da potencijalni kupac prvi započne priču.
- Profesore, ova dva platna izgledaju najstarije, zar ne?
- Apsolutno ste u pravu. Flamanska renesansa. Ova platna je moj pradeda doneo kad smo 1808. prelazili u Napulj.
- Kralj Žoakim je vaš direktan predak?
- Otac kralja Žoakima je moj direktan predak, takoreći najbliži smo rod. Nesrećnog kralja su ubili, ali naša krv je nastavila da teče. Tako da upravo pred Vama u drevnoj Saloniki stojim i salutiram Vam, kao pravi potomak Napulja i Kampanije.
- Profesore, otkud Vam ova ikona? Sveti Andrej, malo je netradicionalno naslikan.
- Gospodine Itudis, ovo je jedan od najčuvenijih sinova Španije i Napulja, Hose de Ribera. Možda Vama poznatiji kao Đuzepe de Ribera, ili kako su ga Napolitanci zvali „Lo Španjoleto“. Predivna ikona, jedno od retkih Riberinih dela koja posedujem.
- Profesore, iskreno govoreći, predivna ikona, ali nije za moj dom. Znate mi Solunjani imamo svog sveca zaštitnika, svetog Dimitrija i njegovu ikonu svaki grčki dom u ovom gradu poseduje. Sveti Andrija je, pre da ga ponudite, nekoj od ovdašnjih crkava, kako naših pravoslavnih, tako i vaših rimkatoličkih, kojih ima podosta u Solunu i okolini. Mogu da Vas preporučim i kod nekoliko mojih prijatelja Jermena. Bogat narod, vrlo tradicionalan i vezan za svoju crkvu.
- Da, gospodine Itudis, znam da u Saloniki i okolini ima dosta mojih sunarodnika, kao i crkava. Za jermenski narod sam čuo da je takođe mnogobrojan i da raspolažu sa izrazito velikim sumama novca. Biće mi drago da ih upoznam i sa njima podelim lepotu porodične zaostavštine.
- Profesore, ova dva prelepa platna, rekao bih Brojgel stariji, zar ne?
- Odlično, gospodine Itudis, bili ste vrlo blizu. U pitanju je Brojgel sin, takođe vrlo cenjen slikar poput oca. Ova dva platna su zaista vrhunac moje kolekcije. Zadovoljan sam što su Vam ona zapala za oko. Ukoliko su ona Vaš izbor za razmišljanje, da li mogu momku da kažem da ostalo može da pakuje i nosi natrag u hotel.
- Profesore, naravno, nek ostanu samo Brojgelove slike. Pozvaću poslugu, mi ćemo Vam vratiti ostala platna, budite bez brige. Profesore, pošto znamo oko čega trgujemo, ja bih sad prešao u salon za ručavanje. Bolja i ukusnija jela sigurno odavno niste jeli.
- Gospodine Itudis, tu imate apsolutno pravo. Brodska kuhinja je vrlo siromašna, čak moram priznati da sam tokom puta i oslabio koji kilogram, sve to treba i nadoknaditi.
- Profesore De Kolo, onda će Vas hrana naše kuvarice pozitivno iznenaditi. Grčka jagnjetina je nešto najukusnije što ćete ikad jesti.
- Dragi prijatelju, moraću da Vam verujem na reč. Mada moji prijatelji iz Provanse ne bi mogli da se slože sa Vama.
- Profesore, verujte, a tek uz naša vina, shvatićete da niko bolje od Grka ne zna da spremi ukusno meso.
Profesor De Kolo se obradovao kad je čuo da uz dobru hranu ide i dobra kapljica. Tad se svaki, pa i najtvrđi protivnik, otvori više nego što je u prvom trenutku želeo. - Gospodine Itudis, kažete dobro vino!?
- Profesore, Vi u Francuskoj imate vrhunska vina, ali grčko ko popije, uvek mu se vraća.
- Gospodine Itudis, onda prvo da se gostimo, a nakon toga da pređemo na posao.
- Prekookeanske cigare nas čekaju nakon hrane. Tada ću Vam dati i poslednju cifru koju mogu da Vam ponudim.
- Gospodine Itudis, budite uvereni da ću biti vrlo pažljiv i blagonaklon prema ovako divnom domaćinu.
Seli su za trpezu, bogatstvo grčke kuhinje je bilo nadaleko čuveno. De Kolo je znao da treba da bude umeren u jelu i jak na dobroj kapljici. Grci su bili poznati kao ljudi koji teško daju novac, ali kad odreše kesu, znali su da budu velikodušni.
Tom cilju je i težio. Znao je da je došao na prostore slavne kako istorijske, tako i kulturne prošlosti. Čovek njegovog kova je bio potreban ljudima koji su ovde živeli. U vazduhu su se osećale velike promene, u takvom okruženju se on najbolje snalazio. Nekada mlada otomanska država je umirala, stara Vizantija se ponovo budila, sa njom se vraćala težnja njenih žitelja za raskoši i ponovnim vladanjem na ovim prostorima.
Za stvaranje nove elite on je bio idealan čovek. Misteriozni princ i lažni profesor iz koga je isijavao istinski sjaj ljudske potrebe za uspostavljanjem nečega što je odavno prošlo, zaboravljeno u istoriji.