Skip to main content

U potrazi za Riberom - 19.

U potrazi za Riberom

    Rastali su se sa Vasilevskim. Razgovor sa kolegom sa studija i nekoliko sati provedenih sa njim vratili su ih u period bezbrižnog življenja. Zajednički prijatelji, sati provedeni u bibliotekama i zagušljivim klubovima. Toliko reči za ovaj ponovni, kratki i iznenadni susret. Setiti se svih ljudi koji su prošli kroz njihove živote i koji su ostali zapisani i zatočeni u dubini njihovih sećanja. 
    Dušanu i Danici je bilo još simpatičnije što pojedince koji žive u Beogradu, pogotovo Danica, nisu videli od kraja studija, a Vasilevski, koji je stotinama kilometara udaljen od njih, tu je. Ne samo da je dobrodušni kustos bio na usluzi i pomogao im, nego je pre svega bio dobar prijatelj, na kog su mogli da se oslone.
    Penjali su se stepenicama hotela kad je osetio vibraciju svog malog telefona. - Aleksa zove, pravi je trenutak, vidimo se za koji minut.
    Otključavali su vrata svojih soba i pogledom razišli - Aleksa, očekivao sam Vas. Kako prolazi današnji dan?
    - Dragi moj Armenski, vesti su više nego povoljne. Nego, kako Vam se sviđa hotel? Nadam se da je smeštaj udoban. Vino, verujem da je po Vašem ukusu.
    - Što se tiče smeštaja, pun pogodak. Znao sam da nema potrebe da razmišljamo previše kad nam Vi preporučujete. Bocu sad vidim, javljam kad je otvorim. Nego kakve su vesti, da li ste nešto novo saznali?
    - Mnogo toga. Danas me je posetio naš dobri Hofer. Zauzeće se za nas u Lionu, već je krenuo u akciju. Siguran sam da će biti od koristi.
    - To su dobre vesti. Mi smo se danas našli sa Vasilevskim i Kurbanovim, koristan sastanak. Čini mi se da i njihovo ministarstvo kulture želi ovu neprijatnost da arhivira. Ipak Rusima ne treba ovakav negativan publicitet.
    - Svakako! Hofer se pozitivno izrazio o Kurbanovu, to je dobar početak, mislim da možemo da mu verujemo. Pitanje je koliko saveznika ima u Moskvi.
    - Saveznika ima dovoljno. Prilično je siguran u ono što radi. Mene brinu zajednički neprijatelji, rekao bih da ih ima dosta.
    - Upravo tako, Armenski. Hofer je obećao da će tražiti i pomoć od naših prijatelja u Interpolu. Kancelarija u Moskvi biće informisana, upoznaće ih sa Vašim dolaskom. Da li Vam je Kurbanov još nešto rekao, nagovestio?
    - Ne, samo je poručio da me čekaju u Moskvi. Ja po dogovoru sutra putujem tamo.
    - Da, Kapetan Vas tamo čeka. Mislim da je već sleteo, dao sam mu dovoljno vremena da izvidi Moskvu, čekaće Vas.
    - Izvrsno, biće mi drago da vidim prijateljsko lice, Siniša je odličan izbor za saborca.
    - To svakako stoji. On i njegovi momci su uvek od pomoći. Što je najbitnije kad se vrate sa plovidbe, uvek imaju dovoljno vremena da izađu u susret.
    - Kad ste planirali da se ponovo čujete sa Hoferom? Da li će Interpol smeti direktno da se meša u istragu?
    - Dragi Armenski, to ne verujem, ali bar će obavestiti Ruse da znaju da ste vi u Moskvi i kojim poslom ste tu. Bitno je da Vas na taj način pokrijemo. Za ostalo, nažalost moram Vam reći da ste prepušteni sami sebi. Armenski, iskoristite kontakt u ministarstvu kulture, ti ljudi mogu mnogo da pomognu.
    - Da, dobio sam spisak sa imenima koja me čekaju u Moskvi. Taman će Siniša dobro doći kao logistika. Moraću do ministarstva kulture, nadam se kod pomoćnika ministra. Da, i obavezno u moskovsku gradsku policiju, tamo me čekaju njihovi eksperti, kako forenzičari, tako i istoričari umetnosti.
    - Pamet u glavu, zovem Vas čim se Hofer javi. Armenski, čuvajte se!
    - Bez brige, ostalo mi je još nekoliko života, nadam se da ih neću sve iskoristiti.
    Spustio je telefon na krevet i krenuo ka balkonu. Znao je da ga Danica čeka. Velike hotelske zavese su bile do pola razgrnute i kroz njih je moglo da se vidi u nedogled. Kako se približavao vratima, jezero je bivalo sve veće i veće. Sunčevi zraci su se prelamali po njegovoj površini. Izgledalo je kao da iskre gore i samo su se po njemu videli galebovi, koji su lagano plutali po malim talasima i čekali pravi trenutak da krenu u predvečernji lov.
    Ona je već stajala na svom balkonu, delilo ih je samo nekoliko centimetara. Pogledao je u njenom pravcu. Povetarac joj je lagano prolazio kroz kosu. Nije znao šta se to uvuklo u njega, zaista je prelepo izgledala. 
    Stao je blizu nje, na trenutak su ćutali, gledali su u pravcu jezera. Voda je bila mirna. Polako se spuštalo veče. Još uvek nije bila turistička sezona, tako da je na gradskom keju bilo poprilično mirno.
    Dušan Armenski je pomislio, ovo je mogla da bude i svakodnevica. Da je ostao, da li bi mogli da žive na ovakav način, da li bi i dalje bili dobar par. Pomislio je možda bi i bilo moguće, ali da li bi izdržali ovu lakoću življenja. 
    Ona je bila mnogo opuštenija nego ranije, možda ga je i to zbunjivalo. Mislio je da je više neće videti, ako bi se sreli u Beogradu to bi bio prijatan, kratak razgovor dvoje poznanika. Nije planirao da ponovni susret bude ovakav, bili su vezani jedno za drugo već preko dvadeset četiri sata. Prijalo mu je. 
    Da li mu je dosadila nekadašnja rutina iz Pariza? Da li ga je ovaj period nomadskog života zamorio? Da li je ponovni susret sa Danicom u stvari bio osećaj sigurne kuće koju odavno već nije imao? Možda je samo jednostavno poželeo da ponovo ima normalan život. Vreme provedeno sa njom je i bilo vreme nečeg lepog, pristojnog, jednostavnog. Pomislio je kakav bi život bio da su ostali zajedno.
    - Zašto ćutiš? Da li je Aleksa rekao nešto što nije dobro?
    - Ne, nasuprot, za sada sve ide po planu. Njegov prijatelj iz Austrije, Hofer, potvrdio je za Kurbanova da je ispravan, da mu se može verovati. Međutim, ni on ne zna šta me sve očekuje u Moskvi. Poslao je zajedničkog prijatelja da me sačeka i da me provede kroz grad, a valjda i da mi čuva glavu.
    - Da, Aleksa voli takve ljude da drži blizu sebe.
    - Rečnog kapetana Sinišu? Da li ga poznaješ?
    - Da, znam ga. Aleksa ima puno poverenje u njega. Od kad je ostario, Siniša mu je za neke poslove postao desna ruka.
    - To sam i ja primetio.
    - Da li imaš vesti iz Pariza? Sigurno te je neko kontaktirao.
    - Nažalost sa državnim sekretarom za kulturu sam se čuo još dok sam bio u Zagrebu. Uveli su žuto svetlo na trgovinu umetninama iz moskovske galerije, ali od tada ništa novo.
    - Sa nekim od prijatelja? Možda sa tom Jermenkom sa kojom si živeo?
    - Ne. Nina i ja smo odavno završili svoje, bilo nekad. U jednom trenutku zbližili smo se. Mi smo vrlo slični, bliskog smo mentaliteta, to mi je i godilo, ali ipak u ovome nije mogla ili nije želela da me prati. Jednostavno, kad nije više išlo u dobrom smeru, razišli smo se. Pariz je suviše velik, jednostavno smo nestali, a i mene je sve manje bilo.
    - Da li si je voleo?
    - Ne znam, možda, ko će nam reći šta je ljubav. Ti, tvog muža, da li si ga volela?
    - Ne, ali on je to znao. Trudila sam se, ali nije to ispit na fakultetu pa da naučiš da voliš. On je mislio da je dovoljno što on mene voli. Valjda ipak nije bilo dovoljno.
    - Da, davno je rečeno, mnogo je teže biti voljen, a ne voleti, nego voleti, a ne biti voljen. Kad čovek voli, bar u prvom trenutku ništa drugo mu nije bitno.
    - Da li si ti nekog voleo od kad si otišao za Pariz?
    - Ne znam. Mislim da sam zaboravio šta ta reč uopšte znači. Jednostavno radio sam, jurio, borio se i na kraju završio ovde na jezeru sa tobom.
    - Uvek je tako - gledala ga je. Nozdrve su joj blago podrhtavale, nije mogla da ih kontroliše. - Kada si nameravao da mi kažeš da ideš u Moskvu? Možda nisi želeo da znam za to, ili bi mi rekao pred sam polazak?
    - Planirao sam. Nisam znao kako ćeš reagovati. Nisam znao kako ćeš prihvatiti ni kad si me videla posle deset godina, da li će te uopšte zanimati gde idem i šta radim. Posle, prosto nije bilo vremena, a i shvatio sam da je vreme provedeno sa tobom nešto najlepše što mi se desilo prethodnih meseci. Kako reći da idem negde i da ponovo ne znam da li i kada se vraćam. 
    - U pravu si i meni je ovo naše ponovno viđanje skroz čudno. Trudila sam se da mi bude svejedno. Sve ove godine spremala sam se za ponovni susret, očekivala sam da ću biti hladna. Mislila sam previše je vremena prošlo, a u stvari ispalo je skroz drugačije. Možda da su druge okolnosti, možda bismo se oboje drugačije ponašali. Ovako, znam da ti je potrebna pomoć i zbog toga ne mogu da budem ravnodušna.
    - Na komodi je ostavljena boca vina i dve čaše, sa posvetom čoveka koji uvek vodi računa o svemu. Da li si za malo vina? Verujem da će nam prijati nakon svega.
    - Da, želim, ali mislim da bi trebalo da pređeš u moju sobu. Malo je blesavo da pričamo preko balkona, a i želela bih da mi budeš malo bliže.
    Nastaviće se

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Nova knjiga - Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca

Među šesnaest priča, koliko ih se nalazi u ovoj zbirci, sabralo se mnoštvo detalja koji se, koliko god da se rasipaju u svojoj razuđenosti, ujedno i spajaju u celinu savremenog života prestonice. U njima žive obični, urbani ljudi, od kojih se neki provlače kroz više priča, balansirajući na tankom žiletu sreće i tuge, prošlosti i budućnosti, podsvesti i svesti, smisla i besmisla, u večitoj potrazi za ljubavlju i receptom kako da im ona ne izmakne. Ova knjiga se, po svemu sudeći, može čitati i kao odraz našeg vremena, naših nada, strahova i stremljenja – jer daje sliku, ali i priliku nama samima u beskrajnom lavirintu želja i mogućnosti sa kojima se budimo i ležemo, u kolotečini dana koju zovemo život. Priče iz ove zbirke mogle bi se posmatrati i kroz nekoliko žanrova, pri čemu prednjače psihološki, a zatim i ljubavni motivi. U neku ruku, svaka priča mogla bi se podvesti pod psihološku, ali su najupadljivije one u kojima se kroz snove potkradaju najdublje...

Priče o tri pisca i urbanoj svakodnevici

Večita i jednostavna tema života u metropoli i urbane dobre energije kako grada tako i ljudi koji u njemu žive – to je ono o čemu piše Marko Mil Popović u svojoj novoj knjizi „Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca“. Promocija ovog dela održana je u Galeriji 73, čija je direktorka Mirela Pudar pozdravila učesnike i goste. Ona je podsetila da je ovo književno veče deo manifestacije „Dani evropske baštine“. Popović u šesnaest priča o ljudima različitih generacija i zanimanja propoveda o prestonici, svom rodnom gradu, spominjući i „Politiku“. Tako kaže – da knjiga ima podnaslov, on bi glasio „Priče o mom Beogradu“. U zbirci je vidljiva kratka šetnja i posveta tvorcu „Lamenta nad Beogradom“ i večita tema sna, povratka, zebnje i ljubavi. Tri priče u sebi nose i tri velikana – Andrića, Crnjanskog i Valjarevića. I psihološki motivi su deo svake priče. O knjizi sa autorom govorili su i Dušan Krstić, književnik i Milomir B...

Umesto uvoda

Zovem se Marko Mil Popović. Odmah bih pojasnio moje srednje ime, tj. Mil. Pre svega, u svetu književnosti i pisane reči postoji dosta Marka Popovića, tako da, sem mene, još trojica se bave pisanjem, plus do pre par godina najpoznatiji Marko Popović bio je naš čuveni arheolog. Da, i sa njim su me mešali. Ovako, Mil dobro zvuči, mada se u Google pretragama ponekad kao Marko Mil Popović pojavi i Marko Miljanov Popović, što realno i godi. Da, Mil je inače delimično vezano za moje porodično nasleđe i imena u mojoj porodici, a delimično zaista ima i umetnički prizvuk, zvuči anglikanski, poput Džona Stjuarta Mila. Tako da, ja sam Marko Mil Popović i dobrodošli na moj blog. Da, bar jedna rečenica i o blogu. Planiram na njemu da vas upoznam sa nekim novim pričama i da polako spremam neku novu zbirku, a u trenucima kreativne dokolice predstaviću vam i pojedine isečke iz mojih romana i već napisanih priča. ...