Skip to main content

Poznati Čukaričani

Poznati Čukaričani

    Umesto predgovora
    Knjiga koja je pred nama je granični kamen međaš, koji se nalazi između nekadašnje Čukarice sa jedne strane i neke nove buduće čiji redovi tek treba da budu ispisani.. Ona predstavlja pokušaj da se današnjim generacijama približe ljudi koji su gradili Čukaricu, kao i epoha kojoj su pripadali.
    Tokom predhodnih dvadeset i više godina pojavilo se dosta knjiga sa temom Čukaričke prošlosti, koje su pre svega sa istorijsko-geografskog aspekta pokušavale da čitaocu približe Čukaricu i njenu bogatu istoriju. U svim tim zapisima, hronikama, ličnim sećanjima pojavljuje se se mnoštvo znanih i neznanih junaka, koji su ispisivali stranice postojanja naše opštine. Međutim sve do danas se nije pojavila kompletna i sistematizovana antologija posvećena najznamenitijim čukaričanima.
    Stilski šarolika i istovremeno elegantna, ovo je prva obimna biografska studija i siguran sam prvi kompletan izvor životnih priča ljudi koji su živeli i žive na Čukarici i čije bogate biografije krase kako istoriju, tako i ulice naše Čukarice.
    Ovaj izuzetno obiman i naporan posao na sebe su preuzela dva iskusna letopisca, čija imena su ispisana na naslovnoj korici ove knjige, a svakako siguran sam da već sad zaslužuju da se njihove biografije nađu i na stranicama unutar knjige. Slavica Vilotijević i Fadil Muća, predhodnica i sadašnji predsednik udruženja starosedelaca Čukarice "Stari Čukaričanin", ne zapostavljajući svoje redovne aktivnosti vezane za Udruženje, nekoliko godina unazad su marljivo i sa puno ljubavi sklapali ovaj mozaik i poput iskusnih venecijanskih staklara slagali kockice šarolikih boja i ljudskih sudbina.
    Žuta boja za sportiste, crvena za umetnike, plava za inženjere i graditelje, čak i poneki crni biser, komponuju celinu i nakon mudro poslaganih delića slagalice stvaraju jednu preciznu i sveobuhvatnu celinu.
    ​Poznavaoci rada ovog stvaralačkog dua primetiće da su ispisujući ovu knjigu na sebe preuzeli sem književnog i još jedan mnogo teži zadatak, ne samo u kvantitativnom smislu popisujući biografije znamenitih Čukaričana, vođenja intervjua sa njihovim porodicama i prijateljima, već su se prihvatili i mnogo zahtevnijeg posla sistematizovanja svih značajnih informacija koje su bile dragocene tokom izrade ove velike čukaričke biografije.
    ​Kao njihov kolega i saradnik koristim priliku i moram biti ličan i uzviknuti i ispisati u nekoliko redova jedno veliko Bravo, jer i sam lično sam svestan svih poteškoća sa kojima su se susretali tokom rada na ovom izuzetnom delu. Mnogi su započinjali sličan posao i sa puno elana ulazili u arenu zvanu napisati knjigu, na žalost uglavnom su vrlo brzo i vrlo lako odustajali ili ostavljali svoje rukopise na pola završene i nikad objavljene. Slavica i Fadil su izdržali sve nalete vidljivih i nevidljivih protivnika i uspeli su trijumfalno da završe ovaj značajan društveni i kulturni projekat.
    Svima koji dođu u posed ovog dragocenog izdanja želim da ga pažljivo i sa strpljenjem isčitaju. Sem toga, mali savet, da uvek pored knjige drže olovku, penkalo, flomaster i da obeleže najznačajnije delove. Isto tako da ukoliko dođu u posed neke zanimljive informacije, da na marginama pribeleže, jer tako se najbolje čuvaju sećanja, a istovremeno to je najlakši način da se lična znanja prenesu drugima. Pozivam sve ljubitelje pisane reči, da čitanjem ove knjige postanu koautori i saradnici na nekom novom izdanju koje će ovaj stvaralački duo u narednih nekoliko godina ponovo objaviti.
    ​Umesto zaključka, kog jednostavno ponekad nema, dok sam promišljao šta napisati na početku ove knjige, kroz glavu mi se vrzmala ideja da bez vrednih i upornih ljudi nema ni kulture ni istorije, već samo zaborav. Upravo boreći se protiv zaborava, mi stvaramo dobar osnov za budućnost koja je pred nama i u kojoj ćemo se svi mi, pisci, čitaoci, neki novi znameniti čukaričani, ponovo sresti i videti.
Marko Mil Popović

 

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Priče o tri pisca i urbanoj svakodnevici

Večita i jednostavna tema života u metropoli i urbane dobre energije kako grada tako i ljudi koji u njemu žive – to je ono o čemu piše Marko Mil Popović u svojoj novoj knjizi „Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca“. Promocija ovog dela održana je u Galeriji 73, čija je direktorka Mirela Pudar pozdravila učesnike i goste. Ona je podsetila da je ovo književno veče deo manifestacije „Dani evropske baštine“. Popović u šesnaest priča o ljudima različitih generacija i zanimanja propoveda o prestonici, svom rodnom gradu, spominjući i „Politiku“. Tako kaže – da knjiga ima podnaslov, on bi glasio „Priče o mom Beogradu“. U zbirci je vidljiva kratka šetnja i posveta tvorcu „Lamenta nad Beogradom“ i večita tema sna, povratka, zebnje i ljubavi. Tri priče u sebi nose i tri velikana – Andrića, Crnjanskog i Valjarevića. I psihološki motivi su deo svake priče. O knjizi sa autorom govorili su i Dušan Krstić, književnik i Milomir B...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...