Među šesnaest priča, koliko ih se nalazi u ovoj zbirci, sabralo se mnoštvo detalja koji se, koliko god da se rasipaju u svojoj razuđenosti, ujedno i spajaju u celinu savremenog života prestonice. U njima žive obični, urbani ljudi, od kojih se neki provlače kroz više priča, balansirajući na tankom žiletu sreće i tuge, prošlosti i budućnosti, podsvesti i svesti, smisla i besmisla, u večitoj potrazi za ljubavlju i receptom kako da im ona ne izmakne. Ova knjiga se, po svemu sudeći, može čitati i kao odraz našeg vremena, naših nada, strahova i stremljenja – jer daje sliku, ali i priliku nama samima u beskrajnom lavirintu želja i mogućnosti sa kojima se budimo i ležemo, u kolotečini dana koju zovemo život.
Priče iz ove zbirke mogle bi se posmatrati i kroz nekoliko žanrova, pri čemu prednjače psihološki, a zatim i ljubavni motivi. U neku ruku, svaka priča mogla bi se podvesti pod psihološku, ali su najupadljivije one u kojima se kroz snove potkradaju najdublje želje, nade, strahovi i nesigurnosti. Tri priče donose i tri velikana srpske književnosti – Srđana Valjarevića, Miloša Crnjanskog i Ivu Andrića – nagoveštavajući snove jednog pisca i njegovu želju da se, možda i sasvim realno, sa njima izjednači. Oni, sa svoje strane, pomažu likovima da oslušnu sopstvenu dušu i preispitaju odluke koje su doneli. Svaki od tih snova nosi duboku čežnju za onim najboljim u njima samima, onim što u stvarnosti retko dosegnu, pa barem u snovima mogu biti hrabri, galantni, originalni i rečiti.
Psihološki motivi neodvojivi su od svake priče, naročito u postmodernističkom fokusu na unutrašnji svet pojedinca. U njemu se oseća grčevita potraga za mestom u otuđenom svetu današnjice. Likovi su sami kovači svoje sudbine i sopstvenih nesavršenstava; ma koliko da deluju hladno i stabilno, u sebi skrivaju neodlučnosti, nespretnosti, traume, zablude i komplekse. Koračajući čvrsto kroz svakodnevicu, prošlost im često topi asfalt pod nogama, donoseći dah starih ljubavi – tek da ih podseti da su nekada imali nešto što su voleli i što im je iskliznulo iz ruku, uz iluziju da bi im život, da su to zadržali, bio lepši i dragoceniji.
U toj anatomiji ličnih nesigurnosti, posebno se izdvaja ljubavna priča Pešačko ostrvo i još ponešto, u kojoj se, iz ugla sveznajućeg pripovedača koji zalazi u misli mladića i žene koji su nekada bili par, jasno vidi raskorak između spoljnog ponašanja i unutrašnjih emocija. Taj raspon menja perspektivu svega što smo mislili da znamo – o drugima, o ljubavi, o životu – i pokazuje koliko je naše znanje, naročito o emocijama onih koje volimo, krhko i nepotpuno.
Iako sve priče, kao i većina kratkih, imaju radnju u sadašnjosti iz koje se vraćaju u prošlost da bi objasnile odluke i postupke likova, jedna se izdvaja po tome što obuhvata ceo životni raspon. To je ujedno i najduža i najlepša priča zbirke – Čuvar vrata. Podeljena, uslovno rečeno, na tri dela – detinjstvo obeleženo bolešću, mladost kroz težak porođaj i starost koja donosi smrt – ona predstavlja tri ključna trenutka u životu jedne žene. Autor ih povezuje pojavom tajanstvenog lika koji donosi spokoj, oslobađa od straha i najavljuje večnu sreću. Bog lično. Religijska tema ovde se, prvi i jedini put u zbirci, uvodi nenametljivo, ali upečatljivo – kako se i može očekivati od jednog autora koji je i sam teolog.