Skip to main content

U potrazi za Riberom - 13. i 14. deo

U potrazi za Riberom

            
    - Aleksej, Vama malo-pomalo stižu strogo poverljive pošiljke. Ambasador će se u jednom trenutku zapitati zašto ga preskaču.
    - Danas nisam raspoložen za Vaše pametovanje. Dajte mi šta je moje, da potpišem.
    - Kolega Vasiljev, nema potrebe da budete neprijatni. Samo kažem da smo počeli da primećujemo da nas preskačete.
    Uzeo je svoju fasciklu i krenuo ka kancelariji. Na nos mu je izlazila para. Na naplatu mu je došla stara usluga koju je dugovao kolegi sa kojim je studirao na Vrapčijem brdu, sada visokom oficiru iz Jasenova. On ga je i poslao u Beograd, kao priključenog člana Spoljne obaveštajne službe. U Beogradu je trebalo da uživa, da prima lepu platu, da je troši i da popunjava nevažne formulare. 
    Međutim, dosije Armenski ga je sve više zamarao. Bio je upleten u nešto o čemu nije imao mnogo informacija. Jurio je begunca za kojim nije raspisana međunarodna poternica, koji je predstavljao pretnju bezbednosti Rusije. Međutim, na koji način jedan istoričar umetnosti predstavlja pretnju, to nije znao. Bauljao je u mraku, samo je dobijao instrukcije i pokušavao da dođe do što više informacija. Prvi prsten odbrane je uspeo da probije, ali protivnici su mu zatvarali prilaze. Osećao je da ga prijatelj koristi za privatne interese, ali nije smeo da mu se suprotstavi. Nije samo služba bila u pitanju, već nešto mnogo, da li veće ili mračnije, to nije znao.
    Otvorio je fasciklu. Obaveštavali su ga da je ambasada u Skoplju odreagovala i da znaju da treba da očekuju Armenskog. Takođe ga obaveštavaju da su zbog njegovog propusta u Beogradu izgubili begunca i da, prelaskom na teritoriju članice Alijanse smanjuju se šanse da bude priveden. Takođe, izlaskom iz Srbije, ambasador u Skoplju je istoričara umetnosti prebacio u nadležnost atašea za kulturu. Tek sad mu ništa nije bilo jasno. Zašto je on u Beogradu uopšte dobio zadatak da traži privođenje Armenskog i zbog čega Skoplje ima drugačija uputstva, koja se razlikuju u odnosu na njegova.
    Radio je bez znanja ambasadora, da li da ode do njega i izvesti ga o dešavanjima u prethodnih nekoliko nedelja. Do sad se oslanjao na pomoć srpske policije, koja je ponovo bila delimično institucionalna.
    Takođe, celokupna njegova prepiska je bila na ličnom nivou sa Voroncevičem. Direktor ili neko iz njegovog kabineta, nisu ga kontaktirali, išao je sporednim kolosekom. 
    Izleteo je iz kancelarije i iz imenika izvukao ime koje je pozvao.
    - Vasiljev je ovde. Zašto mi nije javljeno da Armenski ne ostaje u Beogradu? Ne volim kad mi informacije kasne. Znate li od koga ja dobijam naređenja?
    - Sad ste me malo zbunili. Mi ne znamo da je izašao iz zemlje, to jest, ni ne znamo da je ušao u Srbiju. Mi želimo da Vam pomognemo, ali ne delite informacije sa nama.
    - Vi ste mi predočeni kao kontakt u Srbiji i da držite sve konce u Vašem ministarstvu. Do sad nikakve koristi od Vas.
    - Vasiljev, molim Vas, Vi znate da su nam bratski odnosi sa Rusijom od primarnog značaja. Verujte, bilo šta da saznam bićete o svemu obavešteni.
    - Hitno mi treba dopuna podataka, ne zanima me od koga ćete ih dobiti. Bio je uplašen, ali znao je da mora ovako da reaguje, glava je bila u pitanju. Prošao je pored ambasadorove kancelarije i uputio se ka izlazu.
    - Kolega Vasiljev, molim Vas pričekajte.
    - Nemam vremena, žurim.
    - Nećemo dugo. Postajete neoprezni, niste nam popunili izveštaj. Sinoć ste došli kasno.
    - Kakav sad izveštaj?
    - Koristili ste auto na koji nemate pravo. Navigacija pokazuje da ste sinoć bili na reci, ali ne znamo razlog Vašeg odlaska. Morate u formularu da popunite podatke.
    - Bio sam na pecanju.
    - Kolega, nije mi do šale, kakvo pecanje!
    - Na bućku smo hvatali ribu.
    - Dobro kad ste takvi. Da li ste onda nešto upecali?
    - Izmigoljila se. Toliko Vam je dovoljno, a sad moram da idem.
    - Ne budite drski! Koristili ste auto za privatne svrhe, a bili ste u društvu beogradske policije. Ambasador traži objašnjenje.
    - Ne morate ni Vi ni Njegova ekselencija da se brinete za to. Kad dođe vreme bićete obavešteni.
    - Papiri Vas čekaju na stolu. Očekujem do kraja radnog dana da ih popunite.
    - Kako god, a sad zaista moram da idem.
    Sad je već počeo da gubi živce, samo mu je falilo da ga neki bedni birokrata proverava. Plašio se da pozove Moskvu i strepeo od poziva koje će morati da obavi. Krenuo je ka izlazu, prošao kroz dvorište i uskoro bio na ulici. Odlučio je da prošeta, a onda da navrati na votku ili dve da bi se malo pribrao. Sve je mogao da istrpi, samo da ne mora više da sluša Voronceviča.
    Za to vreme u Palati Srbija njegov saradnik se vrteo na stolici. Iako je dobio dojavu da je Armenski blizu, nije tačno znao gde je. Malo je povukao ručnu, osećaj mu je govorio da u celoj ovoj priči nešto ne štima. Odlučio je da napiše dopis direktno za Moskvu. Da obavesti odsek za Balkan u okviru FSB-a o aktivnostima u prethodnih nekoliko dana. Vasiljev, sem bahatosti, nije imao ništa drugo da mu pruži.
    Poslaće izveštaj o sprovedenoj akciji. Ukoliko je radio ispravno, dobiće dalja uputstva. Ukoliko ga je ruski kolega iz ambasade koristio za privatne poslove, on je čist. Šta će biti sa Vasiljevim, iskreno više ga se nije ticalo.
    Vreme je i da se sretne sa svojim izvorom informacija. Moraće da vidi gde je došlo do kurcšlusa. Dušan Armenski mu je stalno izmicao. Gde je nestao, to je bilo pitanje




U potrazi za Riberom


    Jutro je svitalo na Dorćolu. Aleksa Perović je već bio budan, ležao je u krevetu, u sobi u kojoj se daleke 1929. godine rodio. Znao je da se životni put, bogat događajima i ljudima jednostavno približavao kraju ciklusa. Bilo mu je potrebno vremena da se rasani. Okrenuo je lice ka prozoru i pritisnuvši dugme, debele azurne zavese su se pomerale i lagano otkrivale prve sunčeve zrake. Izbrojao je do tri i hitro ustao tražeći papuče koje su stajale pored kreveta. U kući sem njega i Radeta, ličnog pomoćnika, kog je Armenski znao kao svečano obučenog mladića nije bilo nikog. Rade je znao njegovu dnevnu rutinu; ustajanje u sedam, lekovi nakon petnaestak minuta i prva zajednička kafa, koja je čekala tačno u pola osam. Perović je svako jutro, uz vesti sa radija, pripremao dnevni plan aktivnosti. 
    Poslednje dve nedelje su mu bile vezane za svog učenika. Danas je želeo da se posveti poslu, dolazile su mu mušterije iz Beča. Zanimali su se za domaće slikarstvo između dva rata. Sa njima je dolazio i dugogodišnji Perovićev saradnik, koji ga je preporučio za ovu transakciju i istovremeno donosio bitne informacije iz Austrije. Imao je dovoljno vremena da se pripremi, Irena je dolazila u devet, sve je trebalo da ide po planu. 
    Zagledao se u šaru na persijskom kašan tepihu. Orjentalna cvetna, plava, crvena i zelena šara mu se prelivala u očima kao kaleidoskop. Ponovo je utonuo u polusan. Prvih petnaest godina svoga života proveo je u ovoj sobi. Svako jutro ga je stara služavka, koja je Peroviće pratila iz starog kraja, budila i do njegove osme godine oblačila. Majka nikad nije dolazila u tu sobu, zajedno sa ocem ga je čekala na doručku u velikoj trpezariji. Međutim, briga o deci je bila poverena toj maloj, već, koliko se Perović sećao, pomalo pogrbljenoj ženi.
    Rade je pokucao na vrata. - Gospodine Aleksa, da li ste ustali?
    - Uđi, Rade, malo više vremena mi treba za razmišljanje.
    Krupni mladić je ušao noseći složene, sveže ispeglane stvari. - Danas će biti zanimljiv dan. Bečlije najverovatnije žele brzo da završe posao. Svakako bi bilo slatko uzeti im koji evro više.
    - Da, zato sam se nadao da će Armenski kasniti još jedan dan, da uleti na sastanak i istrese im poslednji šiling iz džepova. Videćemo kako će mi se svideti, u kom pravcu će ići naš dogovor, ako mi se dopadnu, dobiće platna po vrlo povoljnoj ceni. Imam čak i malu zbirku poštanskih maraka, posvećenu otvaranju paviljona Cvijeta Zuzorić, verujem da će im biti interesantna, više kao artefakt, kao dopuna kolekciji koju stvaraju.
    - Naravno, videćemo! Vaše stvari - reče, dajući mu ih - i čekam Vas u prijemnom salonu na kafi.
    - Štopujte mi vreme! Današnje jutro me je nešto ošamutilo. Ako želim da budem u punoj formi za Bečlije, moraću malo više da poradim sa tegovima. Rade, sok kad budete mutili, dodajte malo sveže cvekle, da popravimo krvnu sliku.
    - Naravno, gospodine Aleksa. Uz kafu imate prava na jednu čokoladu sa đumbirom, danas mi ne smete tražiti više.
    - Rade, podsetite me, potrebno je da oko podneva pozovemo Danicu, želim da ih čujem. Jučerašnje vesti o ruskom atašeu, znate, još uvek ne znamo da li su povoljne ili ne.
    - Razumeli smo se, vidimo se dole za desetak minuta.
    Nije bilo potrebno puno da se tačni Austrijanci pojave na vratima kuće Alekse Perovića, ali nakon energetske bombe stari kolekcionar je bio spreman.
    - Dragi moji, kakvo prijatno iznenađenje - pokazivao im je da uđu u radni kabinet.
    - Gospodine Peroviću, kada sam čuo da moji prijatelji iz Beča idu kod Vas, iskoristio sam priliku da se ponovo vidimo. Preseo sam u Beču i zajedno smo došli.
    - Hofere, kakvo je vreme u Salcburgu? Čujem da ste ove godine imali puno kiše.
    - Sneg, vetar, kiša, uvek je lepo kod nas. Moje prijatelje poznajete?
    - Ne lično, samo po čuvenju, ali Vaša preporuka je više no dovoljna. Gospodo, izvolite, sedite! Ako sam dobro razumeo, zanima vas naše slikarstvo između dva rata. Mislim da ću imati nešto što će vam biti posebno interesantno.
    - Da, kupujemo za neke Vaše sunarodnike. Dosta ih je u Vieni i okolini i to vrlo bogatih.
    - Kažu da je Beč jedan od najvećih srpskih gradova. Od sedamnaestog veka je počelo masovnije naseljavanje našeg življa. Siguran sam da u venama skoro svakog Bečlije ima bar pomalo srpske krvi.
    - Tako je gospodine Peroviću! Upravo iz tog razloga smo došli kod Vas. Zanima nas da na duži vremenski period ostvarimo uspešnu saradnju i otkupimo što više slika od Vas. U Vieni, moraćete priznati, one su svoj na svome.
    - To je sigurno! Uz platna bih vam svakako preporučio i pojedina vajarska dela. Takođe, imamo zanimljivih tapiserija i drugih unikatnih predmeta, koje će u okviru te vaše nove kolekcije doprineti potpunosti sadržaja koje želite da prikažete i preporučite mojim sunarodnicima.
    - Gospodine Peroviću, radi se o pozamašnoj sumi novca, sigurni smo da ćemo se lako dogovoriti. Inače, Hofer nas je tokom leta obavestio da ste jedan deo svoje karijere proveli u muzeju Halštat, to je izuzetna čast za našu zemlju.
    - Čast je bila moja. Da, kao mlađeg mnogo toga me je zanimalo. Iliri, Kelti, Skiti, sva ta plemena koja su živela davno pre nas na ovim prostorima.
    - I onda ste upoznali Topića i Mersmanovu – dodao je Hofer.
    - U tom nekom periodu su kupili zamak u okolini Salcburga. Mersmanova je uskoro krenula da predaje na univerzitetu i naravno da su mene pronašli. Izvrsno iskustvo, kao što sami možete videti – reče im pokazujući na radni kabinet koji je bio pun retkih predmeta koje je iskusni prodavac pasionirano kupovao.
    - Da, to su bili ljudi posebnog kova, tako istančana čula za lepo i za novac, kao par su bili fascinantni u svakom pogledu. Da li ste u kontaktu sa Mersmanovom?
    - Šaljemo razglednice za Božić i Novu godinu, ali u skorije vreme se nismo videli. Znate oboje smo u određenim godinama, kad je bolje stare uspomene ne dopunjavati novim. Jednostavno, oboje smo shvatili da to nema smisla.
    - Da li bi moji prijatelji mogli da vide šta ste spremili za nas?
    - Podrazumeva se, sve je spremno. Irena će ih provesti. Nas dvojica ćemo im se pridružiti malo kasnije, zar ne?
    - Da. Moramo završiti prvo sa poslom zbog kojeg sam došao. Dozvolite da ih ispratim i da im kažem da ćemo se nas dvojica malo zadržati.
    - Sve je spremno, imaće čime da se zabavljaju - ustao je od stola, ponovo pružajući ruku. Izvinjavao se i obećao da će im se Hofer i on vrlo brzo pridružiti.
    Sačekali su da se zatvore vrata, a onda je Hofer oslovio starog prijatelja. - Aleksa, drago mi je da se vidimo nakon toliko vremena, a što se tiče našeg momka, situacija se popravlja.
    - Pričajte Hofer, on danas treba da se nađe sa ruskim atašeom za kulturu u Severnoj Makedoniji.
    - Da, Kurbanova poznajem iz perioda dok je radio isti posao u Austriji. Ne znam zašto je poslat na jug, inteligentan čovek, više germamski tip što se tiče radne etike. Lepo smo sarađivali, u Interpolu ga vrlo poštujemo.
    - Zvao sam ih jutros za proveru, javiće mi tokom dana za njega, a očekujem i vesti iz Ohrida kako je sve prošlo.
    - Ja sutra ostavljam prijatelje u Beogradu. Vodite računa, nek im vaši ljudi posvete posebnu pažnju, ozbiljni su kupci.
    - Budite bez brige, već sam zakazao jedan interesantan restoran sa vrhunskim vinima i domaćom kuhinjom. Orkestar je odličan, lepo ćemo voditi računa o njima. Nego gde ćete Vi?
    - Ja idem u Lion po drugom zadatku, ali znajte da ću uložiti svoj autoritet da pomognem Vama i Armenskom. Njemu svi puno dugujemo.
    - Dragi Armenski, bistar je on, sirova inteligencija. Njegov njuh je iskonski.
    - Kažite mu samo da se čuva. Sa ruskim ministarstvom kulture imamo korektnu saradnju, ali njihove službe bezbednosti više nisu toliko sigurne. Neke stvari rade na svoju ruku, a mnogi od njih rade i za mafiju. Zaštitićemo ga koliko možemo, ali neke stvari su nekad jednostavno nepredvidive.
    - Hoćemo li da im se pridružimo? Za početak imam nešto spremljeno za njih, malo da ih relaksiramo, mislim da je Irena takođe spremila i za Vas.
    - Zovem Vas, hajdemo, igra počinje.

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3. i 4. deo

  3.      Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga.      Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...

U potrazi za Riberom - 23.

     - Voroncevič je.      - Da čujem Vas. Da li je sve u redu? Da li je prtljag stigao u Moskvu?      - Vasiljev, da li Vi to mene zajebavate? Da li smatrate da sam toliki magarac?      - Ništa Vas ne razumem, nemate razloga da tako pričate sa mnom.      - Pričaću kako mi se hoće, ili ste kvarni ili ste kompletan idiot.      - Sve sam uradio kako ste tražili. U čemu je sad problem?      - Paket nije stigao, u tome je problem. Da li sad razumete?      - Kako nije stigao? Kupljena je karta za danas, let iz Beča na njegovo ime, na njegov pasoš. Proverena informacija, garantujem Vam.      - Ta osoba za koju garantujete ili Vas je izigrala ili je otkrivena. Armenski se danas nije pojavio na Puškinu. Pratili smo sve letove iz zapadne Evrope, nije ga bilo, ali zato se naš istoričar umetnosti pojavio na Domodedovu. Šta imate na to da kažete?     ...