Skip to main content

U potrazi za Riberom - 14.

U potrazi za Riberom

     
    Jutro je svitalo na Dorćolu. Aleksa Perović je već bio budan, ležao je u krevetu, u sobi u kojoj se daleke 1929. godine rodio. Znao je da se životni put, bogat događajima i ljudima jednostavno približavao kraju ciklusa. Bilo mu je potrebno vremena da se rasani. Okrenuo je lice ka prozoru i pritisnuvši dugme, debele azurne zavese su se pomerale i lagano otkrivale prve sunčeve zrake. Izbrojao je do tri i hitro ustao tražeći papuče koje su stajale pored kreveta. U kući sem njega i Radeta, ličnog pomoćnika, kog je Armenski znao kao svečano obučenog mladića nije bilo nikog. Rade je znao njegovu dnevnu rutinu; ustajanje u sedam, lekovi nakon petnaestak minuta i prva zajednička kafa, koja je čekala tačno u pola osam. Perović je svako jutro, uz vesti sa radija, pripremao dnevni plan aktivnosti. 
    Poslednje dve nedelje su mu bile vezane za svog učenika. Danas je želeo da se posveti poslu, dolazile su mu mušterije iz Beča. Zanimali su se za domaće slikarstvo između dva rata. Sa njima je dolazio i dugogodišnji Perovićev saradnik, koji ga je preporučio za ovu transakciju i istovremeno donosio bitne informacije iz Austrije. Imao je dovoljno vremena da se pripremi, Irena je dolazila u devet, sve je trebalo da ide po planu. 
    Zagledao se u šaru na persijskom kašan tepihu. Orjentalna cvetna, plava, crvena i zelena šara mu se prelivala u očima kao kaleidoskop. Ponovo je utonuo u polusan. Prvih petnaest godina svoga života proveo je u ovoj sobi. Svako jutro ga je stara služavka, koja je Peroviće pratila iz starog kraja, budila i do njegove osme godine oblačila. Majka nikad nije dolazila u tu sobu, zajedno sa ocem ga je čekala na doručku u velikoj trpezariji. Međutim, briga o deci je bila poverena toj maloj, već, koliko se Perović sećao, pomalo pogrbljenoj ženi.
    Rade je pokucao na vrata. - Gospodine Aleksa, da li ste ustali?
    - Uđi, Rade, malo više vremena mi treba za razmišljanje.
    Krupni mladić je ušao noseći složene, sveže ispeglane stvari. - Danas će biti zanimljiv dan. Bečlije najverovatnije žele brzo da završe posao. Svakako bi bilo slatko uzeti im koji evro više.
    - Da, zato sam se nadao da će Armenski kasniti još jedan dan, da uleti na sastanak i istrese im poslednji šiling iz džepova. Videćemo kako će mi se svideti, u kom pravcu će ići naš dogovor, ako mi se dopadnu, dobiće platna po vrlo povoljnoj ceni. Imam čak i malu zbirku poštanskih maraka, posvećenu otvaranju paviljona Cvijeta Zuzorić, verujem da će im biti interesantna, više kao artefakt, kao dopuna kolekciji koju stvaraju.
    - Naravno, videćemo! Vaše stvari - reče, dajući mu ih - i čekam Vas u prijemnom salonu na kafi.
    - Štopujte mi vreme! Današnje jutro me je nešto ošamutilo. Ako želim da budem u punoj formi za Bečlije, moraću malo više da poradim sa tegovima. Rade, sok kad budete mutili, dodajte malo sveže cvekle, da popravimo krvnu sliku.
    - Naravno, gospodine Aleksa. Uz kafu imate prava na jednu čokoladu sa đumbirom, danas mi ne smete tražiti više.
    - Rade, podsetite me, potrebno je da oko podneva pozovemo Danicu, želim da ih čujem. Jučerašnje vesti o ruskom atašeu, znate, još uvek ne znamo da li su povoljne ili ne.
    - Razumeli smo se, vidimo se dole za desetak minuta.
    Nije bilo potrebno puno da se tačni Austrijanci pojave na vratima kuće Alekse Perovića, ali nakon energetske bombe stari kolekcionar je bio spreman.
    - Dragi moji, kakvo prijatno iznenađenje - pokazivao im je da uđu u radni kabinet.
    - Gospodine Peroviću, kada sam čuo da moji prijatelji iz Beča idu kod Vas, iskoristio sam priliku da se ponovo vidimo. Preseo sam u Beču i zajedno smo došli.
    - Hofere, kakvo je vreme u Salcburgu? Čujem da ste ove godine imali puno kiše.
    - Sneg, vetar, kiša, uvek je lepo kod nas. Moje prijatelje poznajete?
    - Ne lično, samo po čuvenju, ali Vaša preporuka je više no dovoljna. Gospodo, izvolite, sedite! Ako sam dobro razumeo, zanima vas naše slikarstvo između dva rata. Mislim da ću imati nešto što će vam biti posebno interesantno.
    - Da, kupujemo za neke Vaše sunarodnike. Dosta ih je u Vieni i okolini i to vrlo bogatih.
    - Kažu da je Beč jedan od najvećih srpskih gradova. Od sedamnaestog veka je počelo masovnije naseljavanje našeg življa. Siguran sam da u venama skoro svakog Bečlije ima bar pomalo srpske krvi.
    - Tako je gospodine Peroviću! Upravo iz tog razloga smo došli kod Vas. Zanima nas da na duži vremenski period ostvarimo uspešnu saradnju i otkupimo što više slika od Vas. U Vieni, moraćete priznati, one su svoj na svome.
    - To je sigurno! Uz platna bih vam svakako preporučio i pojedina vajarska dela. Takođe, imamo zanimljivih tapiserija i drugih unikatnih predmeta, koje će u okviru te vaše nove kolekcije doprineti potpunosti sadržaja koje želite da prikažete i preporučite mojim sunarodnicima.
    - Gospodine Peroviću, radi se o pozamašnoj sumi novca, sigurni smo da ćemo se lako dogovoriti. Inače, Hofer nas je tokom leta obavestio da ste jedan deo svoje karijere proveli u muzeju Halštat, to je izuzetna čast za našu zemlju.
    - Čast je bila moja. Da, kao mlađeg mnogo toga me je zanimalo. Iliri, Kelti, Skiti, sva ta plemena koja su živela davno pre nas na ovim prostorima.
    - I onda ste upoznali Topića i Mersmanovu – dodao je Hofer.
    - U tom nekom periodu su kupili zamak u okolini Salcburga. Mersmanova je uskoro krenula da predaje na univerzitetu i naravno da su mene pronašli. Izvrsno iskustvo, kao što sami možete videti – reče im pokazujući na radni kabinet koji je bio pun retkih predmeta koje je iskusni prodavac pasionirano kupovao.
    - Da, to su bili ljudi posebnog kova, tako istančana čula za lepo i za novac, kao par su bili fascinantni u svakom pogledu. Da li ste u kontaktu sa Mersmanovom?
    - Šaljemo razglednice za Božić i Novu godinu, ali u skorije vreme se nismo videli. Znate oboje smo u određenim godinama, kad je bolje stare uspomene ne dopunjavati novim. Jednostavno, oboje smo shvatili da to nema smisla.
    - Da li bi moji prijatelji mogli da vide šta ste spremili za nas?
    - Podrazumeva se, sve je spremno. Irena će ih provesti. Nas dvojica ćemo im se pridružiti malo kasnije, zar ne?
    - Da. Moramo završiti prvo sa poslom zbog kojeg sam došao. Dozvolite da ih ispratim i da im kažem da ćemo se nas dvojica malo zadržati.
    - Sve je spremno, imaće čime da se zabavljaju - ustao je od stola, ponovo pružajući ruku. Izvinjavao se i obećao da će im se Hofer i on vrlo brzo pridružiti.
    Sačekali su da se zatvore vrata, a onda je Hofer oslovio starog prijatelja. - Aleksa, drago mi je da se vidimo nakon toliko vremena, a što se tiče našeg momka, situacija se popravlja.
    - Pričajte Hofer, on danas treba da se nađe sa ruskim atašeom za kulturu u Severnoj Makedoniji.
    - Da, Kurbanova poznajem iz perioda dok je radio isti posao u Austriji. Ne znam zašto je poslat na jug, inteligentan čovek, više germamski tip što se tiče radne etike. Lepo smo sarađivali, u Interpolu ga vrlo poštujemo.
    - Zvao sam ih jutros za proveru, javiće mi tokom dana za njega, a očekujem i vesti iz Ohrida kako je sve prošlo.
    - Ja sutra ostavljam prijatelje u Beogradu. Vodite računa, nek im vaši ljudi posvete posebnu pažnju, ozbiljni su kupci.
    - Budite bez brige, već sam zakazao jedan interesantan restoran sa vrhunskim vinima i domaćom kuhinjom. Orkestar je odličan, lepo ćemo voditi računa o njima. Nego gde ćete Vi?
    - Ja idem u Lion po drugom zadatku, ali znajte da ću uložiti svoj autoritet da pomognem Vama i Armenskom. Njemu svi puno dugujemo.
    - Dragi Armenski, bistar je on, sirova inteligencija. Njegov njuh je iskonski.
    - Kažite mu samo da se čuva. Sa ruskim ministarstvom kulture imamo korektnu saradnju, ali njihove službe bezbednosti više nisu toliko sigurne. Neke stvari rade na svoju ruku, a mnogi od njih rade i za mafiju. Zaštitićemo ga koliko možemo, ali neke stvari su nekad jednostavno nepredvidive.
    - Hoćemo li da im se pridružimo? Za početak imam nešto spremljeno za njih, malo da ih relaksiramo, mislim da je Irena takođe spremila i za Vas.
    - Zovem Vas, hajdemo, igra počinje.

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

U šetnji sa piscem, treći deo

Primetila je da gazi tucanikom. Držao ju je pod rukom, osećala je miris njegovog parfema. Gledala ga je, zaista odavno nije uživala u muškom društvu. Međutim vrzmalo joj se u glavi zašto je posle toliko godina ponovo na Kosančićevom vencu i zašto pod rukom drži Miloša Crnjanskog. Mlada damo, ti dobro znaš ko je voleo da šeta Kosančićevim vencem i ko je voleo da čita, to nisam ja rekao, već citiram njega, najvećeg Miloša Crnjanskog. Gledala ga je, bilo ju je po malo sramota. Bila je svesna s kim je ovde dolazila, ali sve se nadala da to nije istina. - Pa znam, ali ipak, bilo mi je malo glupo. Nikad nemoj da ti bude glupo. Ne smeta što sam prešao na ti. Ne, ne, ne, nikako, ali da li ja smem. Jesam, kako je on voleo da kaže najveći, ali prelepe žene uvek mogu da budu na ti sa mnom, čak, neophodno je. Kod Hiperborejaca, pa da, tako elegantno ste u Rimu izgledali. Zašto nismo u Rimu? Tvoj je san, ti si htela da budeš ovde. Ali nisam ovde bila deset...

Nova knjiga - Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca

Među šesnaest priča, koliko ih se nalazi u ovoj zbirci, sabralo se mnoštvo detalja koji se, koliko god da se rasipaju u svojoj razuđenosti, ujedno i spajaju u celinu savremenog života prestonice. U njima žive obični, urbani ljudi, od kojih se neki provlače kroz više priča, balansirajući na tankom žiletu sreće i tuge, prošlosti i budućnosti, podsvesti i svesti, smisla i besmisla, u večitoj potrazi za ljubavlju i receptom kako da im ona ne izmakne. Ova knjiga se, po svemu sudeći, može čitati i kao odraz našeg vremena, naših nada, strahova i stremljenja – jer daje sliku, ali i priliku nama samima u beskrajnom lavirintu želja i mogućnosti sa kojima se budimo i ležemo, u kolotečini dana koju zovemo život. Priče iz ove zbirke mogle bi se posmatrati i kroz nekoliko žanrova, pri čemu prednjače psihološki, a zatim i ljubavni motivi. U neku ruku, svaka priča mogla bi se podvesti pod psihološku, ali su najupadljivije one u kojima se kroz snove potkradaju najdublje...

Umesto uvoda

Zovem se Marko Mil Popović. Odmah bih pojasnio moje srednje ime, tj. Mil. Pre svega, u svetu književnosti i pisane reči postoji dosta Marka Popovića, tako da, sem mene, još trojica se bave pisanjem, plus do pre par godina najpoznatiji Marko Popović bio je naš čuveni arheolog. Da, i sa njim su me mešali. Ovako, Mil dobro zvuči, mada se u Google pretragama ponekad kao Marko Mil Popović pojavi i Marko Miljanov Popović, što realno i godi. Da, Mil je inače delimično vezano za moje porodično nasleđe i imena u mojoj porodici, a delimično zaista ima i umetnički prizvuk, zvuči anglikanski, poput Džona Stjuarta Mila. Tako da, ja sam Marko Mil Popović i dobrodošli na moj blog. Da, bar jedna rečenica i o blogu. Planiram na njemu da vas upoznam sa nekim novim pričama i da polako spremam neku novu zbirku, a u trenucima kreativne dokolice predstaviću vam i pojedine isečke iz mojih romana i već napisanih priča. ...