Skip to main content

Konsultacije, prvi deo

Konsultacije

    Čuo je da mu je neko kuca na vrata. Štrecnuo se, ko bi to mogao biti. Pogledao je na sat, ostalo je još nekoliko minuta do podneva. Ko li mu je pred vratima i to još po ovakvoj kiši. U stvari, ko to zna, da je danas ostao kući i još ga ne mrzi da kisne. Jutros se javio da ne dolazi na posao, slagao je da je bolestan. Da ga ne proveravaju, da li je zaista bolestan ili ne. Ma, ne, nemoguće, baš ima bujnu maštu.

    Naterao je sebe i ustao sa kreveta. Pauzirao je igricu i krenuo ka vratima. Pogledao je na špijunku, video je mladu devojku kako stoji ispred njegovih vrata. Otključao je i preko svoje volje upitao - Izvolite, kako vam mogu pomoći?

    - Potrebna mi je profesorka Milovanović.

    - Vrata do mojih.

    - Znam, maločas sam zvonila kod nje. Nema je.

    - Pa sigurno je na fakultetu. Predpostavljam da ste vi njen student. Što je tamo ne potražite.

    - Zato što je tamo nema. Zar mislite da bih tek onako dolazila ovde.

    - Znači nije ni kući, ni na fakultetu - Nasmejao se, a onda mu je i ona uzvratila, pokazavši svoje lepe bele zube. Stajali su koji tren na vratima, pa ju je pitao - I šta ćete sad?

    - Moram danas da je vidim. Hitno mi je. U studentskoj službi su mi rekli da danas nije dolazila na posao. Tako da, ako ne dolazi na posao, u jednom trenutku mora da se vrati kući.

    - Pa, ostavite viđanje za sutra.

    - Sutra mi je već kasno. Moram je danas videti. Mislila sam ako vi znate gde bi mogla biti, ako ne, čekaću je ispred vrata.

    - Mokri ste, prehladićete se.

    - Nema veze, mogu izdržati. Čekaću.

    - Ne, ne, hajde upadaj - nesvesno je prestao da persira - ionako ništa pametno ne radim.

    Nije se nećkala. Ponovo se nasmejala i samo ušla. Skinula je mali bež mantil i okačila ga pored njegove jakne. Pogledala ga je i produžila ka dnevnoj sobi.

    - Gde mogu da sednem?

    - Gde god. Nego, peškir za kosu, može li?

    - Može, može, hvala puno. Prokleta kiša baš pada.

    Otišao je do kupatila. Otvorio je ormarić sa peškirima. Imao je celu gomilu, ne ispravnije je, kolekciju hotelskih peškira. Voleo je da slučajno sa svojim stvarima spakuje i poneki suvenir sa putovanja. Ispostavilo se da peškiri, sem sentimentalne, imaju i upotrebnu vrednost, tako da je izvukao jedan za svoju nenadanu gošću. Pogledao se u ogledalu, s obzirim da je imao kratku kosu, nije bilo potrebe da je namešta, ali ipak je prošao rukom po temenu. Lagano je otvarao vrata kupatila i prošavši kroz mali hodnik ponovo je bio u sobi.

    Video je svoju gošću, sedela je gde ju je ostavio. Izula se, lagano je skidala svoje čarape. Pogledala je u njegovom pravcu, osetio je izvinjenje u njenim očima. Prišao joj je i pružio peškir. Drugom rukom je prihvatio čarape i spustio na radiotor. Bio je malo zatečen, ali osećao je da mu prija ta zbunjenost.

    - Dok se ne osušiš, neka kafa, čaj, voda? Od sokova imam samo šumeće tablete vitamina C.

    - Ako ti nije mrsko, može jedna jaka i skroz gorka kafa.

    - Odlično, ionako me je mrzelo sam da pijem. - krenuo je ka kuhinji, pa se okrenuo - Dete, primio sam te u stan, a ne znam ti ni ime.

    Pogledala je u njegovom pravcu, odavno nije čula tu reč, dete, a prijalo joj je - Da, zaista, izvini, Nataša. A ti?

    - Zdravko. Tu sam za pet sekundi.

    Napokon je seo. Gledao je u njenom pravcu. Prelazila je peškirom po svojoj prilično mokroj kosi, trudila se što više da je isuši, a da ne napravi haos od svoje frizure.

    - Ostaviću ti svojih dlaka po sofi, nadam se da ti neću napraviti problem.

    - Ne brini se, nema ko da bude ljubomoran na tvoju kosu. Nego dete, zašto juriš moju komšinicu.

    - Zdravko, sve sam samo nisam dete. Imam dvadesetsedam godina i jurim profesorku zbog svog diplomskog rada.

    - Mislio sam studentkinja, pa su godine širok pojam. Da li je sad glupo da kažem da izgledaš mladoliko.

    - Nisi ni ti loš! - pogledala ga je ispod oka.

    - Deset godina sam stariji. Zaista,  pomislio sam da je veća razlika - Spustio je pogled ka njenim stopalima. Bila je bosa. - Uhhhhh, papuče, samo tren. Pošao je ka svojoj spavaćoj sobi i tu je imao hotelski štek belih jednokratnih papuča. Brzo se vratio nazad i spustio joj da se uvuče u njih. - Ne ličiš na arhitektu - dodao je.

    - Ne ličiš ni ti na pilota, pa imaš pilotsku jaknu.

    - Dobro oko imaš, a jakna je, da u pravu si, samo deo imidža. Bavim se mnogo dosadnijim poslom, zato sam danas i kući.

    - Slobodan dan?

    - Tako nešto. Javio sam da sam bolestan.

    - Kao?

    - Ma, da, i kao i kao bajagi.

    - I trošiš vreme na igrice.

    Nastaviće se 

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

U šetnji sa piscem, treći deo

Primetila je da gazi tucanikom. Držao ju je pod rukom, osećala je miris njegovog parfema. Gledala ga je, zaista odavno nije uživala u muškom društvu. Međutim vrzmalo joj se u glavi zašto je posle toliko godina ponovo na Kosančićevom vencu i zašto pod rukom drži Miloša Crnjanskog. Mlada damo, ti dobro znaš ko je voleo da šeta Kosančićevim vencem i ko je voleo da čita, to nisam ja rekao, već citiram njega, najvećeg Miloša Crnjanskog. Gledala ga je, bilo ju je po malo sramota. Bila je svesna s kim je ovde dolazila, ali sve se nadala da to nije istina. - Pa znam, ali ipak, bilo mi je malo glupo. Nikad nemoj da ti bude glupo. Ne smeta što sam prešao na ti. Ne, ne, ne, nikako, ali da li ja smem. Jesam, kako je on voleo da kaže najveći, ali prelepe žene uvek mogu da budu na ti sa mnom, čak, neophodno je. Kod Hiperborejaca, pa da, tako elegantno ste u Rimu izgledali. Zašto nismo u Rimu? Tvoj je san, ti si htela da budeš ovde. Ali nisam ovde bila deset...

Nova knjiga - Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca

Među šesnaest priča, koliko ih se nalazi u ovoj zbirci, sabralo se mnoštvo detalja koji se, koliko god da se rasipaju u svojoj razuđenosti, ujedno i spajaju u celinu savremenog života prestonice. U njima žive obični, urbani ljudi, od kojih se neki provlače kroz više priča, balansirajući na tankom žiletu sreće i tuge, prošlosti i budućnosti, podsvesti i svesti, smisla i besmisla, u večitoj potrazi za ljubavlju i receptom kako da im ona ne izmakne. Ova knjiga se, po svemu sudeći, može čitati i kao odraz našeg vremena, naših nada, strahova i stremljenja – jer daje sliku, ali i priliku nama samima u beskrajnom lavirintu želja i mogućnosti sa kojima se budimo i ležemo, u kolotečini dana koju zovemo život. Priče iz ove zbirke mogle bi se posmatrati i kroz nekoliko žanrova, pri čemu prednjače psihološki, a zatim i ljubavni motivi. U neku ruku, svaka priča mogla bi se podvesti pod psihološku, ali su najupadljivije one u kojima se kroz snove potkradaju najdublje...

Umesto uvoda

Zovem se Marko Mil Popović. Odmah bih pojasnio moje srednje ime, tj. Mil. Pre svega, u svetu književnosti i pisane reči postoji dosta Marka Popovića, tako da, sem mene, još trojica se bave pisanjem, plus do pre par godina najpoznatiji Marko Popović bio je naš čuveni arheolog. Da, i sa njim su me mešali. Ovako, Mil dobro zvuči, mada se u Google pretragama ponekad kao Marko Mil Popović pojavi i Marko Miljanov Popović, što realno i godi. Da, Mil je inače delimično vezano za moje porodično nasleđe i imena u mojoj porodici, a delimično zaista ima i umetnički prizvuk, zvuči anglikanski, poput Džona Stjuarta Mila. Tako da, ja sam Marko Mil Popović i dobrodošli na moj blog. Da, bar jedna rečenica i o blogu. Planiram na njemu da vas upoznam sa nekim novim pričama i da polako spremam neku novu zbirku, a u trenucima kreativne dokolice predstaviću vam i pojedine isečke iz mojih romana i već napisanih priča. ...