Skip to main content

Konsultacije, drugi deo

Konsultacije

    - Imao sam boljih planova za danas, ali kiša, šta ćeš. Nego zašto si zapela baš danas da se vidiš sa mentorkom.
    - Sutra branim diplomski, a ona mi se ne javlja. Donela sam joj neke izmene, pa ako možemo danas da ih izmenimo.
    - Toliko bitno i hitno.
    - Ne možeš ni zamisliti. Nego Zdravko, hoćeš da ja zakuvam kafu ili ti.
    - Odavno mi neko nije skuvao kafu. Naravno, ako ti nije problem.
    - Naravno da hoću, da pokušam bar malo da se zahvalim na gostoprimstvu.
    - E sad, gostoprimstvo!
    - Ja ne bi smela da primim stranca u kuću.
    - Ni mene?
    - Ni tebe.
    - A sad kad više nismo stranci.
    - Pa ne znam, morao bi da mi pozvoniš na vrata, tek tad bi odlučila. Nego, gde su ti kašičice.
    - Druga fioka sa desne strane.
    Čuo je samo kašičicu kako lagano lupka po džezvi. Odjednom se sve utišalo. Pomislio je, koja sreća što sam ostao kući. Malo je blesava, ali zgodna je mala. Nije mu rekla da ga nebi primila u svoj stan, još ako skuva dobru kafu, dobro je počeo dan. Isključio je konzolu i spustio je ispod stola. Kako je bio sagnut, video je Natašine papuče i gole noge. Ostao je prilično zabezeknut. Podigao je pogled, koji je ostao fokusiran na njene gaćice. Lepe mršave noge i još lepši njihov kraj ili početak. Dobro pitanje. 
    Podigao je glavu i vrlo raspoloženo rekao svojoj gošći - Slobodno se raskomoti!
    - Ostavila sam ih preko stolice, uz radijator. Dok sam kuvala kafu shvatila sam da su skroz mokre.
    Stajala je ispred njega držeći šoljice u rukama, opojan miris se širio iz njih. Ustao je i gledao u njene oči. Bile su sigurne u svoj naum. Lagano je spustila šoljice na sto, a onda se ponovo uspravila. On je i dalje ćutao, mada mu se osmeh, koji nije mogao kontrolisati, sve češće pojavljivao na licu.
    - Biće ovo vrlo ukusna kafa, siguran sam nezaboravna.
    - To je to. Nadam se da voliš hladnu da piješ. 
    - Ja sam vrlo zainteresovan, ali moraš mi reći kad si odlučila?
    - Dopao si mi se na prvi pogled, onako besna sam znala da te želim. Dok sam skidala pantalone, shvatila sam da ovo isto mogu da uradim za sat vremena ili kad po izlasku iz tvog stana, nakon razmene telefona, sačekam još nedelju ili mesec dana, ili - u dahu je rekla - da budem iskrena i prema sebi i prema tebi i da te poželim, sad i odmah. Pitanje je samo dali ti želiš mene?
    Ćutao je, nije želeo ništa da joj odgovara. Počeo je da joj raskopčava košulju, privukao ju je k sebi i strasno poljubio. Odavno mu se nije dogodilo da sa nekim klikne ovako u samo nekoliko trenutaka. Podigla mu je duks i skinula ga. Jako ga je zagrlila i sa uživanjem nastavila da ljubi. Spustili su se na krevet i nastavili sa skidanjem. 
    Lagano joj je otkopčavao brus, kad se začulo zvono na vratima, a onda i glas profesorke arhitekture. - Komšija Zdravko, da li ste kući? Ponovo se začulo zvono - Komšija?
    Nevoljno je odvojio svoje usne od njenih. Pogledao ju je i pokazao prstom da bude tiha. Brzo je navukao trenerku i prišao vratima. Otključao ih je.
    - Komšinice, otkud vi?
    - Ma ova prokleta kiša. Nisam ni stigla do posla i evo vratih se kući. Nego zvali su me sa fakulteta, moja studentkinja će možda doći kod mene. Da li me je možda tražila?
    - Da, bila je devojka, da sam znao da ćete ovako brzo doći zadržao bi je.
    - Žao mi je deteta, znate odličan, darovit student. Komšija rado bih vas upoznala sa njom. Predivno dete.
    - Sad mi još žalije što je ne zadržah, ali ne brinite, rekla je vratiće se - pogledao je na sat - pa otprilike pola sata.
    - Komšija, vi ste anđeo. Kad završimo sa konsultacijama pozvaću vas na kafu, da se upoznate.
    - Onda smo se dogovorili! - pozdravio je komšinicu i zatvorivši vrata vraćao se nazad. Gledala ga je željno i čekala ga da se vrati. - Pola sata, da li je to dovoljno?
    - Moraće da bude. Posle moram da se spremam za sastanak sa profesorkinom štićenicom. Čujem da je darovito i predivno dete.
    - To ćeš tek saznati.
    - Onda mislim da je pravi čas da pređemo u spavaću sobu.
    - Vodi me.
    Ustala je i prihvatila njegovu ruku. Otvorio je vrata spavaće sobe. Kiša je prestala, prvi zraci sunca su se polako probijali kroz zavese. Konsultacije su upravo započele.

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

U šetnji sa piscem, treći deo

Primetila je da gazi tucanikom. Držao ju je pod rukom, osećala je miris njegovog parfema. Gledala ga je, zaista odavno nije uživala u muškom društvu. Međutim vrzmalo joj se u glavi zašto je posle toliko godina ponovo na Kosančićevom vencu i zašto pod rukom drži Miloša Crnjanskog. Mlada damo, ti dobro znaš ko je voleo da šeta Kosančićevim vencem i ko je voleo da čita, to nisam ja rekao, već citiram njega, najvećeg Miloša Crnjanskog. Gledala ga je, bilo ju je po malo sramota. Bila je svesna s kim je ovde dolazila, ali sve se nadala da to nije istina. - Pa znam, ali ipak, bilo mi je malo glupo. Nikad nemoj da ti bude glupo. Ne smeta što sam prešao na ti. Ne, ne, ne, nikako, ali da li ja smem. Jesam, kako je on voleo da kaže najveći, ali prelepe žene uvek mogu da budu na ti sa mnom, čak, neophodno je. Kod Hiperborejaca, pa da, tako elegantno ste u Rimu izgledali. Zašto nismo u Rimu? Tvoj je san, ti si htela da budeš ovde. Ali nisam ovde bila deset...

Nova knjiga - Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca

Među šesnaest priča, koliko ih se nalazi u ovoj zbirci, sabralo se mnoštvo detalja koji se, koliko god da se rasipaju u svojoj razuđenosti, ujedno i spajaju u celinu savremenog života prestonice. U njima žive obični, urbani ljudi, od kojih se neki provlače kroz više priča, balansirajući na tankom žiletu sreće i tuge, prošlosti i budućnosti, podsvesti i svesti, smisla i besmisla, u večitoj potrazi za ljubavlju i receptom kako da im ona ne izmakne. Ova knjiga se, po svemu sudeći, može čitati i kao odraz našeg vremena, naših nada, strahova i stremljenja – jer daje sliku, ali i priliku nama samima u beskrajnom lavirintu želja i mogućnosti sa kojima se budimo i ležemo, u kolotečini dana koju zovemo život. Priče iz ove zbirke mogle bi se posmatrati i kroz nekoliko žanrova, pri čemu prednjače psihološki, a zatim i ljubavni motivi. U neku ruku, svaka priča mogla bi se podvesti pod psihološku, ali su najupadljivije one u kojima se kroz snove potkradaju najdublje...

Umesto uvoda

Zovem se Marko Mil Popović. Odmah bih pojasnio moje srednje ime, tj. Mil. Pre svega, u svetu književnosti i pisane reči postoji dosta Marka Popovića, tako da, sem mene, još trojica se bave pisanjem, plus do pre par godina najpoznatiji Marko Popović bio je naš čuveni arheolog. Da, i sa njim su me mešali. Ovako, Mil dobro zvuči, mada se u Google pretragama ponekad kao Marko Mil Popović pojavi i Marko Miljanov Popović, što realno i godi. Da, Mil je inače delimično vezano za moje porodično nasleđe i imena u mojoj porodici, a delimično zaista ima i umetnički prizvuk, zvuči anglikanski, poput Džona Stjuarta Mila. Tako da, ja sam Marko Mil Popović i dobrodošli na moj blog. Da, bar jedna rečenica i o blogu. Planiram na njemu da vas upoznam sa nekim novim pričama i da polako spremam neku novu zbirku, a u trenucima kreativne dokolice predstaviću vam i pojedine isečke iz mojih romana i već napisanih priča. ...