- Imao sam boljih planova za danas, ali kiša, šta ćeš. Nego zašto si zapela baš danas da se vidiš sa mentorkom.
- Sutra branim diplomski, a ona mi se ne javlja. Donela sam joj neke izmene, pa ako možemo danas da ih izmenimo.
- Toliko bitno i hitno.
- Ne možeš ni zamisliti. Nego Zdravko, hoćeš da ja zakuvam kafu ili ti.
- Odavno mi neko nije skuvao kafu. Naravno, ako ti nije problem.
- Naravno da hoću, da pokušam bar malo da se zahvalim na gostoprimstvu.
- E sad, gostoprimstvo!
- Ja ne bi smela da primim stranca u kuću.
- Ni mene?
- Ni tebe.
- A sad kad više nismo stranci.
- Pa ne znam, morao bi da mi pozvoniš na vrata, tek tad bi odlučila. Nego, gde su ti kašičice.
- Druga fioka sa desne strane.
Čuo je samo kašičicu kako lagano lupka po džezvi. Odjednom se sve utišalo. Pomislio je, koja sreća što sam ostao kući. Malo je blesava, ali zgodna je mala. Nije mu rekla da ga nebi primila u svoj stan, još ako skuva dobru kafu, dobro je počeo dan. Isključio je konzolu i spustio je ispod stola. Kako je bio sagnut, video je Natašine papuče i gole noge. Ostao je prilično zabezeknut. Podigao je pogled, koji je ostao fokusiran na njene gaćice. Lepe mršave noge i još lepši njihov kraj ili početak. Dobro pitanje.
Podigao je glavu i vrlo raspoloženo rekao svojoj gošći - Slobodno se raskomoti!
- Ostavila sam ih preko stolice, uz radijator. Dok sam kuvala kafu shvatila sam da su skroz mokre.
Stajala je ispred njega držeći šoljice u rukama, opojan miris se širio iz njih. Ustao je i gledao u njene oči. Bile su sigurne u svoj naum. Lagano je spustila šoljice na sto, a onda se ponovo uspravila. On je i dalje ćutao, mada mu se osmeh, koji nije mogao kontrolisati, sve češće pojavljivao na licu.
- Biće ovo vrlo ukusna kafa, siguran sam nezaboravna.
- To je to. Nadam se da voliš hladnu da piješ.
- Ja sam vrlo zainteresovan, ali moraš mi reći kad si odlučila?
- Dopao si mi se na prvi pogled, onako besna sam znala da te želim. Dok sam skidala pantalone, shvatila sam da ovo isto mogu da uradim za sat vremena ili kad po izlasku iz tvog stana, nakon razmene telefona, sačekam još nedelju ili mesec dana, ili - u dahu je rekla - da budem iskrena i prema sebi i prema tebi i da te poželim, sad i odmah. Pitanje je samo dali ti želiš mene?
Ćutao je, nije želeo ništa da joj odgovara. Počeo je da joj raskopčava košulju, privukao ju je k sebi i strasno poljubio. Odavno mu se nije dogodilo da sa nekim klikne ovako u samo nekoliko trenutaka. Podigla mu je duks i skinula ga. Jako ga je zagrlila i sa uživanjem nastavila da ljubi. Spustili su se na krevet i nastavili sa skidanjem.
Lagano joj je otkopčavao brus, kad se začulo zvono na vratima, a onda i glas profesorke arhitekture. - Komšija Zdravko, da li ste kući? Ponovo se začulo zvono - Komšija?
Nevoljno je odvojio svoje usne od njenih. Pogledao ju je i pokazao prstom da bude tiha. Brzo je navukao trenerku i prišao vratima. Otključao ih je.
- Komšinice, otkud vi?
- Ma ova prokleta kiša. Nisam ni stigla do posla i evo vratih se kući. Nego zvali su me sa fakulteta, moja studentkinja će možda doći kod mene. Da li me je možda tražila?
- Da, bila je devojka, da sam znao da ćete ovako brzo doći zadržao bi je.
- Žao mi je deteta, znate odličan, darovit student. Komšija rado bih vas upoznala sa njom. Predivno dete.
- Sad mi još žalije što je ne zadržah, ali ne brinite, rekla je vratiće se - pogledao je na sat - pa otprilike pola sata.
- Komšija, vi ste anđeo. Kad završimo sa konsultacijama pozvaću vas na kafu, da se upoznate.
- Onda smo se dogovorili! - pozdravio je komšinicu i zatvorivši vrata vraćao se nazad. Gledala ga je željno i čekala ga da se vrati. - Pola sata, da li je to dovoljno?
- Moraće da bude. Posle moram da se spremam za sastanak sa profesorkinom štićenicom. Čujem da je darovito i predivno dete.
- To ćeš tek saznati.
- Onda mislim da je pravi čas da pređemo u spavaću sobu.
- Vodi me.
Ustala je i prihvatila njegovu ruku. Otvorio je vrata spavaće sobe. Kiša je prestala, prvi zraci sunca su se polako probijali kroz zavese. Konsultacije su upravo započele.