Skip to main content

Čudan dan, prvi deo

Uzeo je kašiku slatkog od šljiva i popio gutljaj vode. Leglo mu je, baš-baš. Otvorio je fioku i uzeo još jednu kašičicu i ponovo zahvatio u teglu. Šljiva se presijavala, a šećerni soft se lagano slivao u sudoperu. Jako je otvorio usta i smazao je.

Okrenuo se u pravcu frižidera, pozivnica je i dalje stajala prikačena magnetom i bez prestanka mu se obraćala, ajde, ajde. Bio je spreman da krene, ali nekako mu je bilo mrsko. Sama pomisao povratka i viđanje znanih i neznanih ljudi, dragih i manje dragih, sve to mu je izazivalo neku nelagodu.

Zanimalo ga je, zašto su ga pobogu zvali. Sa Ljubomirom je ostao u dobrim odnosima, ali ga je viđao kad bi sa porodicom dolazio za Beograd. To bi bili srdačni, mada kratki trenuci, tokom kojih bi se poigrao malo sa decom, sa Svetlanom bi pričao o pravljenju vina i Ljuba bi ga zasmejavao.

Čak se nije ni trudio da bude blizak sa njima, ali oni su ga kroz sve te godine jednostavno zavoleli. Tu je i bio problem. Ljuba i Ceca su bili skroz dobri likovi, ali od kad se razišao sa Sanjom, zaista nije imao previše dodirnih tačaka sa njima.

Najgore od svega, dobio je poziv za svadbu najmlađe sestre, male Gordane, Goce. Pitao se zašto? Koliko moraš biti prostodušan i da ne razmišljaš ni o čemu, nego da ga pozoveš na svadbu. Mada, kad mu se mozak drugačije naštimuje, rekao bi fascinantno. Da li su smatrali da je prošlo dovoljno vremena od rastanka sa Sanjom i sad da bude samo njihov prijatelj. Mada to je Ok, ali pozvati ga na svadbu.

I šta je mogao da uradi, nakon deset pokušaja izvlačenja, poslednji put je popustio. Nisu mu oni bili krivi zato što su ga zavoleli. Ali ipak, moglo je to biti mnogo finije, možda pri nekom slučajnom susretu Sanji kurtoazno čestitati na sestrinoj svadbi, pitati šta ima novog, ona bi se još ljubaznije zahvalila i onda nekako preći preko svega i truditi se kao i prethodnih godina da izbegnu jedno drugo.

Ovako bivši od najstarije sestre dolazi na svadbu. Pomislio je baš si faca. Šta li su tek rekli njenom mužu. Eeee, to je tek genijalno, Ljubin prijatelj iz Beograda, dobra caka, da niko ne provali. Sem naravno svih zajedničkih prijatelja koji su znali istinu. Genijalna zamisao za tajnu koja je trebala da ostane tajna do kraja života. Šta li je Sanja mislila o svemu tome, bilo mu je bolje i da ne zna.

Stigao je u poslednjem trenutku, dočekali su ga miris tamjana i hladnoća crkve. Sa leve strane bile su upaljene sveće za zdravlje i preminule. Podigao je pogled nagore, Bogorodica koja je sa tavanice posmatrala smrtnike i beli krilati anđeo koji je sa mačem u ruci stražario. Nije voleo često navraćati u crkvu, jer ga je podsećala na mnogo znanih ljudi koje je upravo baš na ovom mestu i poslednji put video.

Možda je to i bila istina, ali ne sasvim jer ipak je došao i u nadi da bih možda nju ponovo video posle toliko godina, znatiželja je bila čudo. Seoska crkva puna ljudi, mnoštvo neznanoga sveta, sve je to bilo sporedno, samo je bilo bitno njegov pogled uhvati njen. Bio je sebi smešan, ali šta čovek u tom trenutku da pomisli, nego upravo to. I naravno da se ponada da je naglo ostarila, ugojila se, šta god.

Pšenica je letela na sve strane, vesele zvanice su vikale sretno, dok je dečurlija jurila naokolo i skupljala novce koje je kum bacao. Polako je izlazio iz crkve, posmatrao gomilu i tražio njen lik, da bi znao na koju stranu će ići, ne bih li je slučajno sreo i uspeo bar na tren odvojiti od svega ovoga.

Ivane hoćeš li sa nama – povika Ljuba i držeći ga za ruku, povlačio ka kolima.

Neka snaći ću se nekako – govorio je ne obazirući se na njega i gledajući u njenu figuru, koja je znajući za njegov dolazak, trčala ka kolima pokušavajući što pre izvući se iz ove gužve.

Daleko je, ipak kuća je skroz na kraju sela, umorićeš se, a zabava još nije počela – bio je uporan i polako ga odvlačio u stari raštimovani automobil.

Sanja je stigla, sigurno si je i ti video, a bio je red bar na sestrinom venčanju da se pojavi, ako nas se već odrekla i retko dolazi kući.

Da video sam je u crkvi – rekao je nemarno pokušavajući da sakrije nelagodu. Nije očekivao da je baš toliki papak, da će mu njena pojava biti toliko značajna.

I šta kažeš na to, ipak između vas dvoje bilo je, ipak ozbiljno. Znaš, ja se i dalje nadam da ćeš mi ipak na kraju biti zet.

Da, nekad možda, ali bio bi ti ja dosadan zet. Siguran sam da je mnogo bolje od mene odabrala – odgovorio je sa lažnim smeškom na usnama, dok se prisećao njihove poslednje večeri.

Nastaviće se

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

U šetnji sa piscem, treći deo

Primetila je da gazi tucanikom. Držao ju je pod rukom, osećala je miris njegovog parfema. Gledala ga je, zaista odavno nije uživala u muškom društvu. Međutim vrzmalo joj se u glavi zašto je posle toliko godina ponovo na Kosančićevom vencu i zašto pod rukom drži Miloša Crnjanskog. Mlada damo, ti dobro znaš ko je voleo da šeta Kosančićevim vencem i ko je voleo da čita, to nisam ja rekao, već citiram njega, najvećeg Miloša Crnjanskog. Gledala ga je, bilo ju je po malo sramota. Bila je svesna s kim je ovde dolazila, ali sve se nadala da to nije istina. - Pa znam, ali ipak, bilo mi je malo glupo. Nikad nemoj da ti bude glupo. Ne smeta što sam prešao na ti. Ne, ne, ne, nikako, ali da li ja smem. Jesam, kako je on voleo da kaže najveći, ali prelepe žene uvek mogu da budu na ti sa mnom, čak, neophodno je. Kod Hiperborejaca, pa da, tako elegantno ste u Rimu izgledali. Zašto nismo u Rimu? Tvoj je san, ti si htela da budeš ovde. Ali nisam ovde bila deset...

Nova knjiga - Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca

Među šesnaest priča, koliko ih se nalazi u ovoj zbirci, sabralo se mnoštvo detalja koji se, koliko god da se rasipaju u svojoj razuđenosti, ujedno i spajaju u celinu savremenog života prestonice. U njima žive obični, urbani ljudi, od kojih se neki provlače kroz više priča, balansirajući na tankom žiletu sreće i tuge, prošlosti i budućnosti, podsvesti i svesti, smisla i besmisla, u večitoj potrazi za ljubavlju i receptom kako da im ona ne izmakne. Ova knjiga se, po svemu sudeći, može čitati i kao odraz našeg vremena, naših nada, strahova i stremljenja – jer daje sliku, ali i priliku nama samima u beskrajnom lavirintu želja i mogućnosti sa kojima se budimo i ležemo, u kolotečini dana koju zovemo život. Priče iz ove zbirke mogle bi se posmatrati i kroz nekoliko žanrova, pri čemu prednjače psihološki, a zatim i ljubavni motivi. U neku ruku, svaka priča mogla bi se podvesti pod psihološku, ali su najupadljivije one u kojima se kroz snove potkradaju najdublje...

Umesto uvoda

Zovem se Marko Mil Popović. Odmah bih pojasnio moje srednje ime, tj. Mil. Pre svega, u svetu književnosti i pisane reči postoji dosta Marka Popovića, tako da, sem mene, još trojica se bave pisanjem, plus do pre par godina najpoznatiji Marko Popović bio je naš čuveni arheolog. Da, i sa njim su me mešali. Ovako, Mil dobro zvuči, mada se u Google pretragama ponekad kao Marko Mil Popović pojavi i Marko Miljanov Popović, što realno i godi. Da, Mil je inače delimično vezano za moje porodično nasleđe i imena u mojoj porodici, a delimično zaista ima i umetnički prizvuk, zvuči anglikanski, poput Džona Stjuarta Mila. Tako da, ja sam Marko Mil Popović i dobrodošli na moj blog. Da, bar jedna rečenica i o blogu. Planiram na njemu da vas upoznam sa nekim novim pričama i da polako spremam neku novu zbirku, a u trenucima kreativne dokolice predstaviću vam i pojedine isečke iz mojih romana i već napisanih priča. ...