Skip to main content

Čudan dan, prvi deo

Uzeo je kašiku slatkog od šljiva i popio gutljaj vode. Leglo mu je, baš-baš. Otvorio je fioku i uzeo još jednu kašičicu i ponovo zahvatio u teglu. Šljiva se presijavala, a šećerni soft se lagano slivao u sudoperu. Jako je otvorio usta i smazao je.

Okrenuo se u pravcu frižidera, pozivnica je i dalje stajala prikačena magnetom i bez prestanka mu se obraćala, ajde, ajde. Bio je spreman da krene, ali nekako mu je bilo mrsko. Sama pomisao povratka i viđanje znanih i neznanih ljudi, dragih i manje dragih, sve to mu je izazivalo neku nelagodu.

Zanimalo ga je, zašto su ga pobogu zvali. Sa Ljubomirom je ostao u dobrim odnosima, ali ga je viđao kad bi sa porodicom dolazio za Beograd. To bi bili srdačni, mada kratki trenuci, tokom kojih bi se poigrao malo sa decom, sa Svetlanom bi pričao o pravljenju vina i Ljuba bi ga zasmejavao.

Čak se nije ni trudio da bude blizak sa njima, ali oni su ga kroz sve te godine jednostavno zavoleli. Tu je i bio problem. Ljuba i Ceca su bili skroz dobri likovi, ali od kad se razišao sa Sanjom, zaista nije imao previše dodirnih tačaka sa njima.

Najgore od svega, dobio je poziv za svadbu najmlađe sestre, male Gordane, Goce. Pitao se zašto? Koliko moraš biti prostodušan i da ne razmišljaš ni o čemu, nego da ga pozoveš na svadbu. Mada, kad mu se mozak drugačije naštimuje, rekao bi fascinantno. Da li su smatrali da je prošlo dovoljno vremena od rastanka sa Sanjom i sad da bude samo njihov prijatelj. Mada to je Ok, ali pozvati ga na svadbu.

I šta je mogao da uradi, nakon deset pokušaja izvlačenja, poslednji put je popustio. Nisu mu oni bili krivi zato što su ga zavoleli. Ali ipak, moglo je to biti mnogo finije, možda pri nekom slučajnom susretu Sanji kurtoazno čestitati na sestrinoj svadbi, pitati šta ima novog, ona bi se još ljubaznije zahvalila i onda nekako preći preko svega i truditi se kao i prethodnih godina da izbegnu jedno drugo.

Ovako bivši od najstarije sestre dolazi na svadbu. Pomislio je baš si faca. Šta li su tek rekli njenom mužu. Eeee, to je tek genijalno, Ljubin prijatelj iz Beograda, dobra caka, da niko ne provali. Sem naravno svih zajedničkih prijatelja koji su znali istinu. Genijalna zamisao za tajnu koja je trebala da ostane tajna do kraja života. Šta li je Sanja mislila o svemu tome, bilo mu je bolje i da ne zna.

Stigao je u poslednjem trenutku, dočekali su ga miris tamjana i hladnoća crkve. Sa leve strane bile su upaljene sveće za zdravlje i preminule. Podigao je pogled nagore, Bogorodica koja je sa tavanice posmatrala smrtnike i beli krilati anđeo koji je sa mačem u ruci stražario. Nije voleo često navraćati u crkvu, jer ga je podsećala na mnogo znanih ljudi koje je upravo baš na ovom mestu i poslednji put video.

Možda je to i bila istina, ali ne sasvim jer ipak je došao i u nadi da bih možda nju ponovo video posle toliko godina, znatiželja je bila čudo. Seoska crkva puna ljudi, mnoštvo neznanoga sveta, sve je to bilo sporedno, samo je bilo bitno njegov pogled uhvati njen. Bio je sebi smešan, ali šta čovek u tom trenutku da pomisli, nego upravo to. I naravno da se ponada da je naglo ostarila, ugojila se, šta god.

Pšenica je letela na sve strane, vesele zvanice su vikale sretno, dok je dečurlija jurila naokolo i skupljala novce koje je kum bacao. Polako je izlazio iz crkve, posmatrao gomilu i tražio njen lik, da bi znao na koju stranu će ići, ne bih li je slučajno sreo i uspeo bar na tren odvojiti od svega ovoga.

Ivane hoćeš li sa nama – povika Ljuba i držeći ga za ruku, povlačio ka kolima.

Neka snaći ću se nekako – govorio je ne obazirući se na njega i gledajući u njenu figuru, koja je znajući za njegov dolazak, trčala ka kolima pokušavajući što pre izvući se iz ove gužve.

Daleko je, ipak kuća je skroz na kraju sela, umorićeš se, a zabava još nije počela – bio je uporan i polako ga odvlačio u stari raštimovani automobil.

Sanja je stigla, sigurno si je i ti video, a bio je red bar na sestrinom venčanju da se pojavi, ako nas se već odrekla i retko dolazi kući.

Da video sam je u crkvi – rekao je nemarno pokušavajući da sakrije nelagodu. Nije očekivao da je baš toliki papak, da će mu njena pojava biti toliko značajna.

I šta kažeš na to, ipak između vas dvoje bilo je, ipak ozbiljno. Znaš, ja se i dalje nadam da ćeš mi ipak na kraju biti zet.

Da, nekad možda, ali bio bi ti ja dosadan zet. Siguran sam da je mnogo bolje od mene odabrala – odgovorio je sa lažnim smeškom na usnama, dok se prisećao njihove poslednje večeri.

Nastaviće se

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Priče o tri pisca i urbanoj svakodnevici

Večita i jednostavna tema života u metropoli i urbane dobre energije kako grada tako i ljudi koji u njemu žive – to je ono o čemu piše Marko Mil Popović u svojoj novoj knjizi „Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca“. Promocija ovog dela održana je u Galeriji 73, čija je direktorka Mirela Pudar pozdravila učesnike i goste. Ona je podsetila da je ovo književno veče deo manifestacije „Dani evropske baštine“. Popović u šesnaest priča o ljudima različitih generacija i zanimanja propoveda o prestonici, svom rodnom gradu, spominjući i „Politiku“. Tako kaže – da knjiga ima podnaslov, on bi glasio „Priče o mom Beogradu“. U zbirci je vidljiva kratka šetnja i posveta tvorcu „Lamenta nad Beogradom“ i večita tema sna, povratka, zebnje i ljubavi. Tri priče u sebi nose i tri velikana – Andrića, Crnjanskog i Valjarevića. I psihološki motivi su deo svake priče. O knjizi sa autorom govorili su i Dušan Krstić, književnik i Milomir B...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...