Skip to main content

Jarići i nesanica, drugi deo

        

Još uvek su mu u glavi odzvanjali zvukovi bubnjeva i nekontrolisanog basa, ali s obzirom da su se nalazili u lokalnom baru i da je koncert, mada možda je bolje reći performans, da je bio gotov još pre pola sata, polako je dolazio k sebi. Komša je kao i uvek imao upravo, mnoštvo kvazi muzičara i pokušaja intelektualne elite, svi su morali da zapale po cigaretu i da hvale savšrsenstvo tonova, melodije, kao svega ostalog što su umetnici, i to kakvi umetnici želeli da im prikažu, a i pružili su im.

Još jedno smaračko veče, što i nije loše, već je popio dve loze, a treća je pristizala. Kako je šanker spustio čašu na šank, osetio je nečiji dah na svom vratu i video žensku ruku kako grabi čašu i uzima gutljaj. Okrenuo se, to je bila samo Lidija, večita školska drugarica i Mikijeva sad već dugogodišnja devojka.

Znala sam da ću te pronaći za šankom, a i - sad već reče mršteći se – znala sam da je ovo loza, uh baš je gadna.

Viknuo je: - Za damu pelinkovac – i nastavio da gleda u nju.

Znali su se već više od petnaest godina. Upoznali su se kad su krenuli u srednju školu. On je tokom prvog polugodišta prvog razreda počeo da se zabavlja sa njenom drugaricom i bio je red da njegov najbolji drugar krene da se zabavlja sa njom. Ni sam ne zna kako se sve to zbilo. Sa Lidijom je sedeo u klupi, a druga Lidija, što mu je uvek bilo fascinantno je sedela iza njih. Lidija i Lidija, on je završio sa drugaricom Lidijim i onda mu je bilo skroz normalno da Mikiju svoju Lidiju iz klupe preporuči. To mu je tad delovalo skroz moćno, njih dvojica nerazdvojnih da se zabavljaju sa dve Lidije. Ona se malo nećkala u vezi Mikija, ali vrlo brzo su je najbolja drugarica i ortak iz klupe nagovorili, ipak su tako postajali četverac i svuda su išli zajedno, a njih dvojica su u celoj školi postali poznati kao tipovi što se zabavljaju sa dve Lidije. Mnogo opako. Da, mnogo opako, sve do četvrte godine kad se njegova Lidija zaljubila u studenta, kako je Miki voleo da ga zeza, a ko je zapalio žito. Vrlo tužna proslava maturske večeri, tad se po prvi put obeznanio od alkohola, mada što svi kažu, prvi put je najteže, posle sve ide mnogo lakše, kako sa raskidima, tako i sa pijanstvom.

Čaša pelinkovca je sletela na šank i Lidija ju je poput mačke prihvtila. Kucnula se sa njim i stukla celu čašu. Pokazao je barmenu da ponovi turu, a onda se okrenuo ka Lidiji: - Gde ti je čovek?

Eno ga sa ostalim dilejama, lože se da su super muzičari. Njega samog mogu da trpim, ali kad se okupi trust mozgova moram da bežim. Ti si za sakrivanje idealan, postanemo deo inventara i pijemo koliko nam je volja.

Izgubila si volju da mu budeš podrška?

Haha ha, izgubila volju još u školi, al’ šta ćeš. Mislila sam da ću moći poput tebe da budem usputna podrška, ali to mesto si ti zauzeo, ja šta ću.

I tako petnaest godina – nasmejao se.

Petnaest dugih godina. Uzela je čašu, ponovo su se kucnuli i eksirali svoja pića.

Nego, da li ti je drugar rekao ko mu je bio večeras na svirci?

Ne, poslao je poruku samo da dođem.

Moja i tvoja bivša Lidija.

Zbunio se na trenutak. - Lidija?

Da, da, Lidija.

Otkud ona?

Našla ga je preko Instagrama.

Njega?

Pa neće valjda nas dvoje.

Urotnički su se nakezili jedno drugom. Nakon raskida njega i Lidije, koji ako smemo biti iskreni nikako nije bio prijatan, čak i vrlo neprijatan, Lidija je izabrala njega i kad je odlučio da ne želi više da vidi Lidiju u životu, ona je isto odlučila da je izbriše iz života. Tad, onako povređenom mu je to izgledalo skroz normalno, školska iz klupe mu je uz Mikija postala najbolji prijatelj i bio je Bogu zahvalan što njih dvoje su zauvek ostali zajedno i što on nije morao da bira između njih.

I došla je?

Da, sa nekim upicanjnenim likom je. Onako ukočeni i neprirodni deluju idealno jedno za drugog.

To znači da ste se videle.

Da, da, cmok, cmok, ljubim i otišla sam dalje.

Momak?

Uhhhh, rekao mi je ime, ali nije mi bilo bitno.

Još nešto?

Ne, poželela sam im prijatan koncert, a nek priča do mile volje sa izdajnikom.

Miki, izdajnik, bolje zvuči nego Miki drugar, haha, mislim da smo mu pronašli nov nadimak.

I zaslužio ga je, nego mi o vuku, a vuk na vrata - gledala je u pravcu ogledala u šanku.

Pogledao je i on i ne zatvarajući oči video je utvaru iz prošlosti. I dalje lepu, ali ipak utvaru. Prilazila im je i stala blizu njih.

Dobro veče, prelep koncert. Lepo vas je videti i dalje ste kao da sedite u istoj klupi.

Jedino se drugarica koja je sedela iza nas preselila na Novi Zeland – siknula je Lidija, dok je on samo ćutao.

I dalje sam u Beogradu, ali ako ti se čini da je Novi Zeland, neka bude tako. Ako nije problem želela bi da nas dvoje popričamo.

Nastaviće se

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Priče o tri pisca i urbanoj svakodnevici

Večita i jednostavna tema života u metropoli i urbane dobre energije kako grada tako i ljudi koji u njemu žive – to je ono o čemu piše Marko Mil Popović u svojoj novoj knjizi „Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca“. Promocija ovog dela održana je u Galeriji 73, čija je direktorka Mirela Pudar pozdravila učesnike i goste. Ona je podsetila da je ovo književno veče deo manifestacije „Dani evropske baštine“. Popović u šesnaest priča o ljudima različitih generacija i zanimanja propoveda o prestonici, svom rodnom gradu, spominjući i „Politiku“. Tako kaže – da knjiga ima podnaslov, on bi glasio „Priče o mom Beogradu“. U zbirci je vidljiva kratka šetnja i posveta tvorcu „Lamenta nad Beogradom“ i večita tema sna, povratka, zebnje i ljubavi. Tri priče u sebi nose i tri velikana – Andrića, Crnjanskog i Valjarevića. I psihološki motivi su deo svake priče. O knjizi sa autorom govorili su i Dušan Krstić, književnik i Milomir B...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...