Lepo mesto. Napokon. Posle svih onih košmara kroz koje je prošao, napokon nešto lepo da sanja. Zamislio se. Sanjam! Da sanjam i svestan sam toga. Mozak mi se još nije skroz isključio. To je i dobro i loše.
Nastala je pauza. Obasjavalo ga je sunce. Počeo je da šeta, prelepo jezero. Nekoliko mlađih devojaka je prošlo pored njega. Zakikotale su se i produžile svojim putem. Spustio je pogled, bio je pristojno obučen. Isto kao i juče na poslu. Plava košulja sa ruskom kragnom. Farmerke! Brzo je spustio pogled na šlic, bio je zakopčan. Odahnuo je, dobro je.
Pogledao je u pravcu stopala, imao je ganc nove martinke. Konac se žutio, bile su skroz nove, presijavale su se. Pomislio je, otkud mi martinke, nisam ih nosio barem pet ili šest godina. Ma to je skroz dobro, čak nisu ni teške, osećao je da lebdi.
Bacio je pogled ponovo u pravcu jezera, zaista je bilo prelepo. Video je pri dnu veliku stenu u obliku kocke, krenuo je da se spušta ka njoj. Osećao je travu pod svojim nogama. Morao je lagano da koči da ne bi pao, ali se vrlo brzo spustio na obalu. Osetio je sitan šljunak pod nogama i gledajući u stenu, shvatio je da ona nije bila tako visoka, kako mu se u prvom trenutku učinilo. Prišao joj je i uz malo muke propeo se i seo na nju.
Jezero je zaista prelepo izgledalo. Duboko je disao, bio je svestan da ovde nije dolazio ranije. Gde li se nalazi. Baš mu je bilo čudno. Podigao je pogled ka nebu, video je pticu kako lagano krstari nebom. Na usnama su mu se pojavile reči, bio mu je poznat taj tekst, svidelo mu se: “Shvatio sam zašto su sve ptice zamukle. On je bio jedan, veliki, gore, iznad svih nas. Osećao sam se kao žaba. Mogao je sve, šta god je hteo”.
Ovo mu je previše poznato zvučalo. Mnogo dobre reči. Bio je svestan da nisu njegove. Ali kako u snu da ih kaže. Da je budan nikada ih se ne bi setio. Međutim, čije li su i zašto ih se setio. Otkud ta velika ptičurina i zašto vidi njen odsjaj u jezeru. Jezero, da, da, kako bi voleo da mu mozak ovako dobro radi i tokom dana. Ponovo su mu se prijavile reči, kao da ih je neko ispisivao po nebu u koje je i dalje gledao:
“Veliki zlatni orao; jedan, sam, veličanstven, ogroman, iznad Monte San Prima, nad jezerom Komo.”
- Jezero Komo, to legendo, savršeno – rekao je na glas – Prelepo jezero.
- Naravno da je prelepo, ali ne moraš da prepisuješ – čuo se glas iza njegovih leđa.
Zvučalo mu je poznato. Okrenuo se i iza sebe je video dobro znano lice. Ali otkud on tu, kako mu se približio, litica je bila baš strma da bi mogao skoro nečujno da mu priđe.
- Kao i uvek previše razmišljaš, prilazio mu je, noseći u desnoj ruci bocu nekog pića i dve čaše.
- Da li da kažem dobro jutro, rekao bih da je sunce tek izašlo.
- Može, može, dobro jutro baš lepo zvuči.
- Nego Pisac, otkud ti u mom snu.
- Pa upravo si mi ukrao nekoliko rečenica iz knjige, greh bi bio da se i ja ne pojavim.
Zastao je na trenutak -Da li sam te citirao?
- Od reči do reči. Odavno mi se nije desilo da neko zna napamet moju knjigu. Pa rekoh, red je da pozdravim čoveka koji sem što zna, istovremeno i sanja moju knjigu.
- Super, mada šteta što je ovo samo san.
- Ma snovi su nekad i više nego dobri. Nego – pogledao je u pravcu flaše – Izvini, samo je ovo ostalo u šanku. Martel, sedam godina star. Nekad je bilo boljih pića, ali i ovo će prijati - Spustio je čaše na stenu i nasuo im po više od pola.
- Da nije malo rano?
- Nikad nije rano, a i voleo bih da nazdravim sa tobom.
- Onda hoćemo. Živeli i hvala ti što si došao.
- Druže, za tebe, uvek.
Zagledali su se u pravcu jezera. Pisac se mrštio, bilo mu je previše aromatično piće. Međutim, on je uživao. Okrenuo se ka Piscu i pitao kako ti se dopada na Komu?
- Eeeee matori, šta da ti kažem, prvi put je uvek najbolje, ali ponekad volim ovako da navratim.
- Kako da navratiš?
- Pa u snove. Znaš, nisi jedini.
- Ali kako znaš da treba da navratiš?
- Pa svi vi sanjari me pozovete.
- Da li je to naporno?
- Bude ponekad, ali i ja se s vremena na vreme obradujem, volim kad me pozovete.
- Pisac, aj živeli. Nego, još jednom izvini, ali moram da te pitam.
- Pitanje je, kad će nova knjiga. A? – namignuo mu je.
- Pa da, kako si znao.
- Svi me to pitate, a ja uvek isto, ma biće, pišem nešto – zastao je i nasmejao se – Bez brige, biće. Nego, hoćeš li na doručak samnom. Većina hoće. Odličnu klopu prave.
- Stvarno, možeš da me ubaciš?
- Ma naravno, samo kažem da si kolega iz Srbije. Stranci su to, imaju da se oduševe.
- Onda hoću. Hajdemo!
Pokušao je da ustane, ali nije mogao. Leva noga ga nije slušala. Nikako, ni makac. Pomislio je, šta je sad ovo. Okrenuo se ka Piscu, ovaj ga je gledao i čekao. Nad vodom se pojavila neka čudna izmaglica, više nije mogao da vidi jezero.
Otvorio je oči. Osetio je da mu je noga utrnula. E bedak, mogao sam otići na doručak sa Srđanom Valjarevićem u Rokfelerovu vilu. Baš bezveze.
Ustao je. Uhvatio je nogu rukama i masirao. Vraćala mu se cirkulacija. Pogledao je na sat, bilo je tek pola tri. Osetio je da mu je bešika puna, zato je i sanjao vodu. Ide da je isprazni. Ponovo je pomislio, baš bedak, mada mnogo dobar san.