Skip to main content

Izmaglica nad jezerom, prvi deo

Izmaglica nad jezerom
Lepo mesto. Napokon. Posle svih onih košmara kroz koje je prošao, napokon nešto lepo da sanja. Zamislio se. Sanjam! Da sanjam i svestan sam toga. Mozak mi se još nije skroz isključio. To je i dobro i loše.
Nastala je pauza. Obasjavalo ga je sunce. Počeo je da šeta, prelepo jezero. Nekoliko mlađih devojaka je prošlo pored njega. Zakikotale su se i produžile svojim putem. Spustio je pogled, bio je pristojno obučen. Isto kao i juče na poslu. Plava košulja sa ruskom kragnom. Farmerke! Brzo je spustio pogled na šlic, bio je zakopčan. Odahnuo je, dobro je.
Pogledao je u pravcu stopala, imao je ganc nove martinke. Konac se žutio, bile su skroz nove, presijavale su se. Pomislio je, otkud mi martinke, nisam ih nosio barem pet ili šest godina. Ma to je skroz dobro, čak nisu ni teške, osećao je da lebdi.
Bacio je pogled ponovo u pravcu jezera, zaista je bilo prelepo. Video je pri dnu veliku stenu u obliku kocke, krenuo je da se spušta ka njoj. Osećao je travu pod svojim nogama. Morao je lagano da koči da ne bi pao, ali se vrlo brzo spustio na obalu. Osetio je sitan šljunak pod nogama i gledajući u stenu, shvatio je da ona nije bila tako visoka, kako mu se u prvom trenutku učinilo. Prišao joj je i uz malo muke propeo se i seo na nju.
Jezero je zaista prelepo izgledalo. Duboko je disao, bio je svestan da ovde nije dolazio ranije. Gde li se nalazi. Baš mu je bilo čudno. Podigao je pogled ka nebu, video je pticu kako lagano krstari nebom. Na usnama su mu se pojavile reči, bio mu je poznat taj tekst, svidelo mu se:
“Shvatio sam zašto su sve ptice zamukle. On je bio jedan, veliki, gore, iznad svih nas. Osećao sam se kao žaba. Mogao je sve, šta god je hteo”.
Ovo mu je previše poznato zvučalo. Mnogo dobre reči. Bio je svestan da nisu njegove. Ali kako u snu da ih kaže. Da je budan nikada ih se ne bi setio. Međutim, čije li su i zašto ih se setio. Otkud ta velika ptičurina i zašto vidi njen odsjaj u jezeru. Jezero, da, da, kako bi voleo da mu mozak ovako dobro radi i tokom dana. Ponovo su mu se prijavile reči, kao da ih je neko ispisivao po nebu u koje je i dalje gledao:
“Veliki zlatni orao; jedan, sam, veličanstven, ogroman, iznad Monte San Prima, nad jezerom Komo.”
Jezero Komo, to legendo, savršeno – rekao je na glas – Prelepo jezero.
Naravno da je prelepo, ali ne moraš da prepisuješ – čuo se glas iza njegovih leđa.
Zvučalo mu je poznato. Okrenuo se i iza sebe je video dobro znano lice. Ali otkud on tu, kako mu se približio, litica je bila baš strma da bi mogao skoro nečujno da mu priđe.
Nastaviće se

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

U šetnji sa piscem, treći deo

Primetila je da gazi tucanikom. Držao ju je pod rukom, osećala je miris njegovog parfema. Gledala ga je, zaista odavno nije uživala u muškom društvu. Međutim vrzmalo joj se u glavi zašto je posle toliko godina ponovo na Kosančićevom vencu i zašto pod rukom drži Miloša Crnjanskog. Mlada damo, ti dobro znaš ko je voleo da šeta Kosančićevim vencem i ko je voleo da čita, to nisam ja rekao, već citiram njega, najvećeg Miloša Crnjanskog. Gledala ga je, bilo ju je po malo sramota. Bila je svesna s kim je ovde dolazila, ali sve se nadala da to nije istina. - Pa znam, ali ipak, bilo mi je malo glupo. Nikad nemoj da ti bude glupo. Ne smeta što sam prešao na ti. Ne, ne, ne, nikako, ali da li ja smem. Jesam, kako je on voleo da kaže najveći, ali prelepe žene uvek mogu da budu na ti sa mnom, čak, neophodno je. Kod Hiperborejaca, pa da, tako elegantno ste u Rimu izgledali. Zašto nismo u Rimu? Tvoj je san, ti si htela da budeš ovde. Ali nisam ovde bila deset...

Nova knjiga - Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca

Među šesnaest priča, koliko ih se nalazi u ovoj zbirci, sabralo se mnoštvo detalja koji se, koliko god da se rasipaju u svojoj razuđenosti, ujedno i spajaju u celinu savremenog života prestonice. U njima žive obični, urbani ljudi, od kojih se neki provlače kroz više priča, balansirajući na tankom žiletu sreće i tuge, prošlosti i budućnosti, podsvesti i svesti, smisla i besmisla, u večitoj potrazi za ljubavlju i receptom kako da im ona ne izmakne. Ova knjiga se, po svemu sudeći, može čitati i kao odraz našeg vremena, naših nada, strahova i stremljenja – jer daje sliku, ali i priliku nama samima u beskrajnom lavirintu želja i mogućnosti sa kojima se budimo i ležemo, u kolotečini dana koju zovemo život. Priče iz ove zbirke mogle bi se posmatrati i kroz nekoliko žanrova, pri čemu prednjače psihološki, a zatim i ljubavni motivi. U neku ruku, svaka priča mogla bi se podvesti pod psihološku, ali su najupadljivije one u kojima se kroz snove potkradaju najdublje...

Umesto uvoda

Zovem se Marko Mil Popović. Odmah bih pojasnio moje srednje ime, tj. Mil. Pre svega, u svetu književnosti i pisane reči postoji dosta Marka Popovića, tako da, sem mene, još trojica se bave pisanjem, plus do pre par godina najpoznatiji Marko Popović bio je naš čuveni arheolog. Da, i sa njim su me mešali. Ovako, Mil dobro zvuči, mada se u Google pretragama ponekad kao Marko Mil Popović pojavi i Marko Miljanov Popović, što realno i godi. Da, Mil je inače delimično vezano za moje porodično nasleđe i imena u mojoj porodici, a delimično zaista ima i umetnički prizvuk, zvuči anglikanski, poput Džona Stjuarta Mila. Tako da, ja sam Marko Mil Popović i dobrodošli na moj blog. Da, bar jedna rečenica i o blogu. Planiram na njemu da vas upoznam sa nekim novim pričama i da polako spremam neku novu zbirku, a u trenucima kreativne dokolice predstaviću vam i pojedine isečke iz mojih romana i već napisanih priča. ...