Skip to main content

Izmaglica nad jezerom, drugi deo

Izmaglica nad jezerom
Kao i uvek previše razmišljaš, prilazio mu je, noseći u desnoj ruci bocu nekog pića i dve čaše.
Da li da kažem dobro jutro, rekao bih da je sunce tek izašlo.
Može, može, dobro jutro baš lepo zvuči.
Nego Pisac, otkud ti u mom snu.
Pa upravo si mi ukrao nekoliko rečenica iz knjige, greh bi bio da se i ja ne pojavim.
Zastao je na trenutak. Da li sam te citirao?
Od reči do reči. Odavno mi se nije desilo da neko zna napamet moju knjigu. Pa rekoh, red je da pozdravim čoveka koji sem što zna, istovremeno i sanja moju knjigu.
Super, mada šteta što je ovo samo san.
Ma snovi su nekad i više nego dobri. Nego – pogledao je u pravcu flaše – Izvini, samo je ovo ostalo u šanku. Martel, sedam godina star. Nekad je bilo boljih pića, ali i ovo će prijati.
Spustio je čaše na stenu i nasuo im po više od pola.
Da nije malo rano?
Nikad nije rano, a i voleo bih da nazdravim sa tobom.
Onda hoćemo. Živeli i hvala ti što si došao.
Druže, za tebe, uvek.
Zagledali su se u pravcu jezera. Pisac se mrštio, bilo mu je previše aromatično piće. Međutim, on je uživao. Okrenuo se ka Piscu i pitao kako ti se dopada na Komu?
Eeeee matori, šta da ti kažem, prvi put je uvek najbolje, ali ponekad volim ovako da navratim.
Kako da navratiš?
Pa u snove. Znaš, nisi jedini.
Ali kako znaš da treba da navratiš?
Pa svi vi sanjari me pozovete.
Da li je to naporno?
Bude ponekad, ali i ja se s vremena na vreme obradujem, volim kad me pozovete.
Pisac, aj živeli. Nego, još jednom izvini, ali moram da te pitam.
Pitanje je, kad će nova knjiga. A? – namignuo mu je.
Pa da, kako si znao.
Svi me to pitate, a ja uvek isto, ma biće, pišem nešto – zastao je i nasmejao se – Bez brige, biće. Nego, hoćeš li na doručak samnom. Većina hoće. Odličnu klopu prave.
Stvarno, možeš da me ubaciš?
Ma naravno, samo kažem da si kolega iz Srbije. Stranci su to, imaju da se oduševe.
Onda hoću. Hajdemo!
Pokušao je da ustane, ali nije mogao. Leva noga ga nije slušala. Nikako, ni makac. Pomislio je, šta je sad ovo. Okrenuo se ka Piscu, ovaj ga je gledao i čekao. Nad vodom se pojavila neka čudna izmaglica, više nije mogao da vidi jezero.
Otvorio je oči. Osetio je da mu je noga utrnula. E bedak, mogao sam otići na doručak sa Srđanom Valjarevićem u Rokfelerovu vilu. Baš bezveze.
Ustao je. Uhvatio je nogu rukama i masirao. Vraćala mu se cirkulacija. Pogledao je na sat, bilo je tek pola tri. Osetio je da mu je bešika puna, zato je i sanjao vodu. Ide da je isprazni. Ponovo je pomislio, baš bedak, mada mnogo dobar san.

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

U šetnji sa piscem, treći deo

Primetila je da gazi tucanikom. Držao ju je pod rukom, osećala je miris njegovog parfema. Gledala ga je, zaista odavno nije uživala u muškom društvu. Međutim vrzmalo joj se u glavi zašto je posle toliko godina ponovo na Kosančićevom vencu i zašto pod rukom drži Miloša Crnjanskog. Mlada damo, ti dobro znaš ko je voleo da šeta Kosančićevim vencem i ko je voleo da čita, to nisam ja rekao, već citiram njega, najvećeg Miloša Crnjanskog. Gledala ga je, bilo ju je po malo sramota. Bila je svesna s kim je ovde dolazila, ali sve se nadala da to nije istina. - Pa znam, ali ipak, bilo mi je malo glupo. Nikad nemoj da ti bude glupo. Ne smeta što sam prešao na ti. Ne, ne, ne, nikako, ali da li ja smem. Jesam, kako je on voleo da kaže najveći, ali prelepe žene uvek mogu da budu na ti sa mnom, čak, neophodno je. Kod Hiperborejaca, pa da, tako elegantno ste u Rimu izgledali. Zašto nismo u Rimu? Tvoj je san, ti si htela da budeš ovde. Ali nisam ovde bila deset...

Nova knjiga - Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca

Među šesnaest priča, koliko ih se nalazi u ovoj zbirci, sabralo se mnoštvo detalja koji se, koliko god da se rasipaju u svojoj razuđenosti, ujedno i spajaju u celinu savremenog života prestonice. U njima žive obični, urbani ljudi, od kojih se neki provlače kroz više priča, balansirajući na tankom žiletu sreće i tuge, prošlosti i budućnosti, podsvesti i svesti, smisla i besmisla, u večitoj potrazi za ljubavlju i receptom kako da im ona ne izmakne. Ova knjiga se, po svemu sudeći, može čitati i kao odraz našeg vremena, naših nada, strahova i stremljenja – jer daje sliku, ali i priliku nama samima u beskrajnom lavirintu želja i mogućnosti sa kojima se budimo i ležemo, u kolotečini dana koju zovemo život. Priče iz ove zbirke mogle bi se posmatrati i kroz nekoliko žanrova, pri čemu prednjače psihološki, a zatim i ljubavni motivi. U neku ruku, svaka priča mogla bi se podvesti pod psihološku, ali su najupadljivije one u kojima se kroz snove potkradaju najdublje...

Umesto uvoda

Zovem se Marko Mil Popović. Odmah bih pojasnio moje srednje ime, tj. Mil. Pre svega, u svetu književnosti i pisane reči postoji dosta Marka Popovića, tako da, sem mene, još trojica se bave pisanjem, plus do pre par godina najpoznatiji Marko Popović bio je naš čuveni arheolog. Da, i sa njim su me mešali. Ovako, Mil dobro zvuči, mada se u Google pretragama ponekad kao Marko Mil Popović pojavi i Marko Miljanov Popović, što realno i godi. Da, Mil je inače delimično vezano za moje porodično nasleđe i imena u mojoj porodici, a delimično zaista ima i umetnički prizvuk, zvuči anglikanski, poput Džona Stjuarta Mila. Tako da, ja sam Marko Mil Popović i dobrodošli na moj blog. Da, bar jedna rečenica i o blogu. Planiram na njemu da vas upoznam sa nekim novim pričama i da polako spremam neku novu zbirku, a u trenucima kreativne dokolice predstaviću vam i pojedine isečke iz mojih romana i već napisanih priča. ...