Skip to main content

Izmaglica nad jezerom, drugi deo

Izmaglica nad jezerom
Kao i uvek previše razmišljaš, prilazio mu je, noseći u desnoj ruci bocu nekog pića i dve čaše.
Da li da kažem dobro jutro, rekao bih da je sunce tek izašlo.
Može, može, dobro jutro baš lepo zvuči.
Nego Pisac, otkud ti u mom snu.
Pa upravo si mi ukrao nekoliko rečenica iz knjige, greh bi bio da se i ja ne pojavim.
Zastao je na trenutak. Da li sam te citirao?
Od reči do reči. Odavno mi se nije desilo da neko zna napamet moju knjigu. Pa rekoh, red je da pozdravim čoveka koji sem što zna, istovremeno i sanja moju knjigu.
Super, mada šteta što je ovo samo san.
Ma snovi su nekad i više nego dobri. Nego – pogledao je u pravcu flaše – Izvini, samo je ovo ostalo u šanku. Martel, sedam godina star. Nekad je bilo boljih pića, ali i ovo će prijati.
Spustio je čaše na stenu i nasuo im po više od pola.
Da nije malo rano?
Nikad nije rano, a i voleo bih da nazdravim sa tobom.
Onda hoćemo. Živeli i hvala ti što si došao.
Druže, za tebe, uvek.
Zagledali su se u pravcu jezera. Pisac se mrštio, bilo mu je previše aromatično piće. Međutim, on je uživao. Okrenuo se ka Piscu i pitao kako ti se dopada na Komu?
Eeeee matori, šta da ti kažem, prvi put je uvek najbolje, ali ponekad volim ovako da navratim.
Kako da navratiš?
Pa u snove. Znaš, nisi jedini.
Ali kako znaš da treba da navratiš?
Pa svi vi sanjari me pozovete.
Da li je to naporno?
Bude ponekad, ali i ja se s vremena na vreme obradujem, volim kad me pozovete.
Pisac, aj živeli. Nego, još jednom izvini, ali moram da te pitam.
Pitanje je, kad će nova knjiga. A? – namignuo mu je.
Pa da, kako si znao.
Svi me to pitate, a ja uvek isto, ma biće, pišem nešto – zastao je i nasmejao se – Bez brige, biće. Nego, hoćeš li na doručak samnom. Većina hoće. Odličnu klopu prave.
Stvarno, možeš da me ubaciš?
Ma naravno, samo kažem da si kolega iz Srbije. Stranci su to, imaju da se oduševe.
Onda hoću. Hajdemo!
Pokušao je da ustane, ali nije mogao. Leva noga ga nije slušala. Nikako, ni makac. Pomislio je, šta je sad ovo. Okrenuo se ka Piscu, ovaj ga je gledao i čekao. Nad vodom se pojavila neka čudna izmaglica, više nije mogao da vidi jezero.
Otvorio je oči. Osetio je da mu je noga utrnula. E bedak, mogao sam otići na doručak sa Srđanom Valjarevićem u Rokfelerovu vilu. Baš bezveze.
Ustao je. Uhvatio je nogu rukama i masirao. Vraćala mu se cirkulacija. Pogledao je na sat, bilo je tek pola tri. Osetio je da mu je bešika puna, zato je i sanjao vodu. Ide da je isprazni. Ponovo je pomislio, baš bedak, mada mnogo dobar san.

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Priče o tri pisca i urbanoj svakodnevici

Večita i jednostavna tema života u metropoli i urbane dobre energije kako grada tako i ljudi koji u njemu žive – to je ono o čemu piše Marko Mil Popović u svojoj novoj knjizi „Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca“. Promocija ovog dela održana je u Galeriji 73, čija je direktorka Mirela Pudar pozdravila učesnike i goste. Ona je podsetila da je ovo književno veče deo manifestacije „Dani evropske baštine“. Popović u šesnaest priča o ljudima različitih generacija i zanimanja propoveda o prestonici, svom rodnom gradu, spominjući i „Politiku“. Tako kaže – da knjiga ima podnaslov, on bi glasio „Priče o mom Beogradu“. U zbirci je vidljiva kratka šetnja i posveta tvorcu „Lamenta nad Beogradom“ i večita tema sna, povratka, zebnje i ljubavi. Tri priče u sebi nose i tri velikana – Andrića, Crnjanskog i Valjarevića. I psihološki motivi su deo svake priče. O knjizi sa autorom govorili su i Dušan Krstić, književnik i Milomir B...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...