Otišao je u pravcu svoje kancelarije, ostavljajući je samu i u razmišljanju. Da li je stroga i prema sebi i prema njemu što neće da izađe na sastanak sa njim. Bio je zgodan, malo blesav, ali pozitivan. Da li je zaista izbirljiva, da li zaista čeka princa na belom konju. Da li će umreti sama bez igde ikoga. A šta, ako, dok se ona nećka i on pronađe neku koja bi želela biti sa njim.
Za trenutak je zastala, prošlo joj je kroz glavu, zašto uopšte razmišlja o svom kolegi, da li ozbiljno razmišlja o njemu, ne zašto je počela ozbiljno razmišljati. Trgla se iz razmišljanja, uzela je telefon i okrenula jedan broj.
Halo, ja sam. Zamisli šta sam sad čula.
Dobar dan i tebi, hajde pričaj.
Znaš mog kolegu, što sam ti pričala, da me je zvao na sastanak i što sam ga odbila iz dobro poznatih razloga.
Rekla sam ti da nisi fer prema dečku. Ako ga ti nećeš, daj ga meni.
Ne može, on je moja zlatna rezerva. Nego, došao mi je sa pričom o nekoj tetki i njenom mladom dečku.
Ma daj, baronisao te je.
Bio ozbiljan.
Šta kaže kakav je frajer.
Ma nisam ga pitala, čim je sa matorkom, sigurno je iz interesa sa njom.
A ona?
Valjda je dobra. Što?
Pa da znamo kad i nas dve uđemo u neke godine, da treba da pecamo piletinu.
Ma daj, koji ti je. Pa svi da te čudno gledaju.
Šta ima veze, za petnaest, dvadeset godina to će biti totalno in.
E ja sam te nazvala ozbiljno da ti kažem, a ti se zezaš sa mnom. Prekidam!
Nastaviće se