Skip to main content

U potrazi za Riberom - 16.

U potrazi za Riberom

     - Vasilevski, ovde je prelepo. Sedeti na mestu gde se stvarala istorija, osećati je. Ovaj amfiteatar postoji više od dva milenijuma, stariji je od samog hrišćanstva.
    - Trebalo nam je blizu osamdeset godina od početnih iskopavanja do ovoga što imamo danas, ali vredelo je.
    - Fasciniran sam, nadam se da se i našim prijateljima dopada. Rus je ustao i prvo pružio ruku Danici. - Gospođice, očaran sam, a onda je prišao i Armenskom - Znači ovo je naš prijatelj koji je potresao Moskvu. Budite sigurni glas o Vama se daleko čuje.
    - Gospodine Kurbanov, drago mi je što ste se sami pozvali, ali morate shvatiti da imam određenu averziju prema ruskim diplomatama. Umete da budete vrlo nezgodni.
    - Budite uvereni da ćemo danas pričati samo o umetnosti. Inače bilo mi je posebno drago kad sam čuo da Vas nisu pronašli pri ulasku u Beograd. To nam daje određenu prednost.
    - Vi ste znali za zasedu u Beogradu? Ali ako su Vaše kolege želele da me uhapse, zašto je vama drago što to nisu uspeli?
    - Sedite, Armenski. Znate ovaj amfiteatar je izgrađen još pre rimskih osvajanja ovog područja. Vidite kako je helenizam uspeo da preživi silne vekove. Tako, Vi i ja, ukoliko smo mudri, možemo isto preživeti.
    - Drago mi je da čujem, ali ko me je onda čekao u Beogradu i ko je dovoljno uticajan da povuče i srpsku policiju.
    - Znate, nekada su u diplomatsku službu sem karijernih diplomata zapošljavali stričeve i ujne. Ti ljudi nisu bili od preterane koristi, ali nisu ni pravili veliku štetu. Danas nažalost imamo mnogo opasnije ljude u međunarodnoj politici. Oni ne vode računa o interesima svoje države, već samo o svojim ličnim ili još gore o interesima pojedinaca, koji se većinom ne poklapaju sa državnim.
    - Zašto ih onda ne zaustavite? Dušan je pronašao nešto što je od koristi i za Vašu zemlju, a Vi ništa ne preduzimate. To je i Vaš interes, ne samo njegov lični ili interes Francuske.
    - Znate, gospođice, nas dvoje smo se sreli pre nekoliko godina dok sam bio na službi u Beču. Ako me sećanje ne vara, izložba starih fotografija, Vestliht galerija.
    - Da, 2017. bila sam tamo, ali previše plavokosih muškaraca. Izvinjavam se, ne sećam se, ali niste mi dali pravi odgovor.
    - Upravo tako, fotografija može malo da izbledi, ali ostaje prikaz na njoj. Tako je i sa Vašim prijateljem. Budite svesni da sve pratimo, kako njega, Vas, Vaše prijatelje, Vasilevskog ili Perovića u Beogradu. Na isti način tako pratimo i ljude koji podjednako interesuju i Vas i moje poslodavce. Međutim, morate znati, da ako razvijate fotografije i prebrzo ih izvadite iz kadice, dobićete samo mrlje ili jednu veliku mrlju. Gospođice, morate biti strpljivi, sačekati dovoljno dugo i dobiti rezultat od koga ćete imati najviše koristi.
    - Gospodine Kurbanov, u Parizu su naleteli kolima na mene, u Beogradu sam morao da skačem sa broda. Pritisak Vaših je bio toliko jak da je francusko ministarstvo kulture povuklo svoje resurse. Sem tapšanja po ramenu nije mi mnogo toga ostalo.
    - Vama nije, ali Aleksi Peroviću jeste. Vi možda niste svesni, ali mi jesmo, da francuska država i Interpol zbog Vašeg prijatelja i dalje stoje iza Vas. Možda se Vama čini da to nije dovoljno, ali moji poslodavci to smatraju preteranim mešanjem u naše unutrašnje stvari. Vaše jermensko poreklo takođe stvara određeni negativni odijum prema Vama.
    - Ja sam i svojim prijateljima u Parizu morao da objašnjavam da nisam Jermenin. Prezime tako zvuči, možda imam njihove krvi, ali to je daleko poreklo. Tako da sam ipak samo počasni član njihovih udruženja i saveta.
    - Znamo mi to, ali neki od vama bliskih ljudi deluju protiv naše države, a Vi samim prisustvom im dajete podršku. Čak dugi niz godina živite sa jednom njihovom istaknutom intelektualkom.
    Danica se naglo okrenula ka njemu, a on je lagano odgovorio Kurbanovu. - Da, živeli smo zajedno, ali zbog svega ovoga već neko vreme nismo zajedno. Njoj je kao i meni bilo previše buke. Mada nema razloga da Vas intrigira moj privatni život.
    - Morate shvatiti da se sve zapisuje. Od Vaše kooperativnosti zavisi koliko ćete pomoći dobiti. Možda Vam izgleda benigno, ali to Vaše druženje Vas je puno koštalo. Međutim, moram biti iskren i nama je pomoglo da vodimo paralelnu istragu ispod radara.
    - Da, tu dolazimo i do Ribere i Svetog Andreja. U Moskvi držite kvalitetno platno za koje se ne može sa sigurnošću reći da je autentično. Međutim, Vaše kolege je predstavljaju kao original, kao, siguran sam, bar još stotinjak dela, koja sam samo letimično mogao da proverim.
    - Vidite, Armenski, tu grešite, ne držimo ga mi. Ne mešajte državu u celu ovu zbrku, to platno poseduju pojedinci, velika je razlika. Možda Vi kao istoričar umetnosti to ne možete da razumete, ali nekim uticajnim ljudima u državnim strukturama takvo etiketiranje zaista smeta i pravi problem.
    - Vaša država me juri. Vaša federalna služba bezbednosti me je nekoliko puta presretala. Blokirate istragu, a u Moskvi ta Vaša država se nije obazirala na dokumenta koja sam Vam predočavao. Čak i pokušaj atentata je država pokušala.
    - Nemojte, nemojte, nije sve to tako dramatično. Niste ni Vi naivni, ipak sve ovo vreme DGS motri na Vas, niste Vi tako bezazlen igrač. Vi ste iz istog kraja kao i Tricikl i on nam je nekad zadavao puno problema. Nažalost, ni Vi, ni on, Vaše resurse nikad niste upotrebili u korist Ruske Federacije, čak ste uvek radili protiv naših interesa.
    - Čitao sam o njemu, ali ipak je Popov bio pravi špijun i to vrhunski. Mene samo zanima umetnost i tu se moja borba završava.
    - Ubedite nas i imaćete našu saradnju. Što se Ribere tiče, zatvaramo krug, ali tu ste nam Vi potrebni. Kancelarija Interpola u Beču je već presrela nekoliko falsifikovanih predmeta. Jedan deo lanca je prekinut, ali da bismo napali direktno, tu ste nam Vi potrebni. Kolega iz Interpola je već kontaktirao Aleksu Perovića i trebalo bi da ide u Lion, možda odu i zajedno, ali videćemo.
    - I Vi poznajete Aleksu? - kratko je prokomentarisala.
    - Draga gospođice, svi mi poznajemo gospodina Perovića.
    - Drago mi je da napokon i sa Vaše strane čujem dobre vesti. Kurbanov, mogu da prihvatim Vašu pruženu ruku, ali koliko je Vaša reč dovoljno jaka da zaustavite kolege sa kojima izgleda i Vi sami nemate dobru komunikaciju.
    - Očekujemo Vas u Moskvi. Iz Ohrida imate let za Varšavu, sa presedanjem za Moskvu. Imaćete svu saradnju ministarstva kulture, kao i ministarstva unutrašnjih dela. Moji pretpostavljeni Vas očekuju. Trebalo bi što pre da pođete.
    - Već sutra, ali idem do Beča, pa onda za Moskvu. Nadam se da ću ovaj put imati zaštitu države.
    - Vaš narod ima ne baš pohvalnu poslovicu o Rusima, ali obećavam da ćete u Moskvi biti sigurni. Drago mi je da to čujem, ipak niste toliko beznačajan igrač kao što tvrdite. Ja prvo moram na kratko navratiti u Beograd, ali u Moskvi Vas očekuju. Obećavam da ćete ovaj put imati podršku svih institucija. Armenski, do skorog viđenja.
    - Do skorog viđenja, gospodine Kurbanov.
    Nastaviće se

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

U šetnji sa piscem, treći deo

Primetila je da gazi tucanikom. Držao ju je pod rukom, osećala je miris njegovog parfema. Gledala ga je, zaista odavno nije uživala u muškom društvu. Međutim vrzmalo joj se u glavi zašto je posle toliko godina ponovo na Kosančićevom vencu i zašto pod rukom drži Miloša Crnjanskog. Mlada damo, ti dobro znaš ko je voleo da šeta Kosančićevim vencem i ko je voleo da čita, to nisam ja rekao, već citiram njega, najvećeg Miloša Crnjanskog. Gledala ga je, bilo ju je po malo sramota. Bila je svesna s kim je ovde dolazila, ali sve se nadala da to nije istina. - Pa znam, ali ipak, bilo mi je malo glupo. Nikad nemoj da ti bude glupo. Ne smeta što sam prešao na ti. Ne, ne, ne, nikako, ali da li ja smem. Jesam, kako je on voleo da kaže najveći, ali prelepe žene uvek mogu da budu na ti sa mnom, čak, neophodno je. Kod Hiperborejaca, pa da, tako elegantno ste u Rimu izgledali. Zašto nismo u Rimu? Tvoj je san, ti si htela da budeš ovde. Ali nisam ovde bila deset...

Nova knjiga - Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca

Među šesnaest priča, koliko ih se nalazi u ovoj zbirci, sabralo se mnoštvo detalja koji se, koliko god da se rasipaju u svojoj razuđenosti, ujedno i spajaju u celinu savremenog života prestonice. U njima žive obični, urbani ljudi, od kojih se neki provlače kroz više priča, balansirajući na tankom žiletu sreće i tuge, prošlosti i budućnosti, podsvesti i svesti, smisla i besmisla, u večitoj potrazi za ljubavlju i receptom kako da im ona ne izmakne. Ova knjiga se, po svemu sudeći, može čitati i kao odraz našeg vremena, naših nada, strahova i stremljenja – jer daje sliku, ali i priliku nama samima u beskrajnom lavirintu želja i mogućnosti sa kojima se budimo i ležemo, u kolotečini dana koju zovemo život. Priče iz ove zbirke mogle bi se posmatrati i kroz nekoliko žanrova, pri čemu prednjače psihološki, a zatim i ljubavni motivi. U neku ruku, svaka priča mogla bi se podvesti pod psihološku, ali su najupadljivije one u kojima se kroz snove potkradaju najdublje...

Umesto uvoda

Zovem se Marko Mil Popović. Odmah bih pojasnio moje srednje ime, tj. Mil. Pre svega, u svetu književnosti i pisane reči postoji dosta Marka Popovića, tako da, sem mene, još trojica se bave pisanjem, plus do pre par godina najpoznatiji Marko Popović bio je naš čuveni arheolog. Da, i sa njim su me mešali. Ovako, Mil dobro zvuči, mada se u Google pretragama ponekad kao Marko Mil Popović pojavi i Marko Miljanov Popović, što realno i godi. Da, Mil je inače delimično vezano za moje porodično nasleđe i imena u mojoj porodici, a delimično zaista ima i umetnički prizvuk, zvuči anglikanski, poput Džona Stjuarta Mila. Tako da, ja sam Marko Mil Popović i dobrodošli na moj blog. Da, bar jedna rečenica i o blogu. Planiram na njemu da vas upoznam sa nekim novim pričama i da polako spremam neku novu zbirku, a u trenucima kreativne dokolice predstaviću vam i pojedine isečke iz mojih romana i već napisanih priča. ...