Skip to main content

Klupa, devojka, ispit i tetrapak, drugi deo

Opsovao je u sebi i istrčao iz kancelarije. Mali lift je već bio prepun, a tri raspričane starije gospođe su svojom pričom samo pojačavale stisnutost u toj maloj kutiji. Nameštao je frizuru, sređivao revere od kaputa, na muzgavom ogledalu proveravao da li je zarazni osmeh isti kao dok je on bio student.

Izašao je iz zgrade i nonšalantnim, dodao bi istovremeno opakim korakom krenuo ka parku, smišljajući kako sesti sasvim slučajno pored nje. Na primer, izvući novine, kao čitati ih i onda sasvim slučajno pitati za knjigu, a ostalo je već laganica i deo njegovog iskustva.

Sa velikom dozom samouverenosti je skrenuo ka parku, osmeh mu je činio lice sjajnim i sigurnim u zamisao. Skrenuo je iza zidića i umesto devojke sa knjigom u rukama, stajao je samo tetrapak soka od borovnice i prazna klupa.

Razočarenje i to sa razdvajanjem te tužne reči na slogove.

Izvadio je telefon iz džepa i okrenuo Petra. Telefon je uporno zvonio, ali Petar se nije javljao. Bio je odlučan, zvaće ga dok mu se ne javi. Veza se prekinula. Ponovo ga je okrenuo, zvonilo je: Baš ti hvala! Džaba sam izlazio!

Bre, čovek od tebe ne može ni do toaleta. Čekaj da uđem u kancelariju.

Gledao je u pravcu njihovog simsa i napokon je video Petrovu glavu. I?

Šta bre i?

Bezveze sam izlazio.

Tupadžijo, okreni se.

Naglo se okrenuo i video devojku ispred sebe.

Izvinite, zaboravila sam tetrapak da ponesem, da ga bacim, ako biste mogli...

Prekinuo je vezu. Bio je zbunjen. Šta li je rekao Petru u telefon? Da li ga je čula? Da li ju je spominjao.

Maše vam kolega.

Pogledao je ka prozoru, video je Petra da se ceri i umire od smeha. Kako to mislite, nije mi kolega, rekao je poluzbunjeno, polu iznervirano.

Pa gledam vas već danima kako stojite naslonjeni na prozor, pretpostavila sam da ste kolege.

Oblio ga je hladan znoj. Šta sad da kaže. Razmišljaj, razmišljaj. Da, ukapirao je: On mi je šef, kako britko i genijalno razmišljanje, pomislio je.

Zar to nije isto, rekla je sa blagim osmehom.

Pa skoro, pa jeste, ali i nije. Mada, da, da, jeste, u pravu ste.

Otkud vi dole? ispitivački ga je pitala.

Spustio je pogled i video tetrapak: Video sam da vam je ostao sok, pa rekoh da bacim ambalažu. Nije ni mogao pomisliti da neko može tako glupavo, ne, ispravnije je tupavo da se oseća.

Pa upravo sam se vratila da ga bacim. Ne dešava mi se to, ali eto knjiga, čekam termin za ispit i dok malo obnavljam gradivo, malo se nerviram.

Kad je ispit? Danas?

Da, za pola sata. Što pitate?

Da držim fige, da biste položili. Ukoliko mi daš telefon, rado bih posle proverio kako si prošla.

Telefon sam skoro kupila, ne mogu da ga dam, ali broj, njega ću rado dati.

Hteo je nešto mudro da kaže, ali je shvatio da je pametnije da prećuti. Upisala je na ceduljici broj i dala mu.

Kolega, ustvari šef ti maše.

Pogledao je u Petrovom pravcu. Video je kez od uva do uva. Bilo kog drugog dana bi mu smetao, ali sad je poželeo da bude opušten. Mahni i ti njemu, nek taj pozdrav bude dobar znak pred ispit.

Da što da ne, ali bolje zajedno da mašemo, da ne bude da sam neka lujka.

Mahali su Petru, na čijim usnama se videlo da objašnjava koleginicama da je mališa uspeo. Ona se okrenula ka njemu i zadržala dah.

Moram da krenem na ispit.

Pogledao je na sat. Čujemo se za dva sata. Trebalo bi proslaviti.

Nadam se. Hvala. Moram krenuti.

Da, da, i ja moram nazad na posao.

Tetrapak?

Ne, ne, ja ću.

Da, zbog njega si i sišao, rekla je sa osmehom.

Između ostalog, i on se smeškao, vidimo se vrlo brzo i srećno.

Krenula je ka stepeništu i uputila se ka fakultetu. Zgodna devojka, rekao je za sebe, ali ne na glas. Pomislio je, još jedan sunčani aprilski dan, i onda kažu ljudi da je romantika precenjena. Do vraga, sad je rekao na glas, izvukao je mobilni telefon i ponovo pozvao Petra.

Šta je, šmekeru?

Imaš li para na zajam?

Mališa, za tebe uvek. Nego ne vuci se, nego trči gore i sve da nam ispričaš.

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Priče o tri pisca i urbanoj svakodnevici

Večita i jednostavna tema života u metropoli i urbane dobre energije kako grada tako i ljudi koji u njemu žive – to je ono o čemu piše Marko Mil Popović u svojoj novoj knjizi „Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca“. Promocija ovog dela održana je u Galeriji 73, čija je direktorka Mirela Pudar pozdravila učesnike i goste. Ona je podsetila da je ovo književno veče deo manifestacije „Dani evropske baštine“. Popović u šesnaest priča o ljudima različitih generacija i zanimanja propoveda o prestonici, svom rodnom gradu, spominjući i „Politiku“. Tako kaže – da knjiga ima podnaslov, on bi glasio „Priče o mom Beogradu“. U zbirci je vidljiva kratka šetnja i posveta tvorcu „Lamenta nad Beogradom“ i večita tema sna, povratka, zebnje i ljubavi. Tri priče u sebi nose i tri velikana – Andrića, Crnjanskog i Valjarevića. I psihološki motivi su deo svake priče. O knjizi sa autorom govorili su i Dušan Krstić, književnik i Milomir B...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...