Skip to main content

Jarići i nesanica, prvi deo

        

Lagano je zatvarao prozor od spavaće sobe, mada istini za volju, ta spavaća soba mu je istovremeno bila i trpezarija, radna soba, kao i dnevni boravak. Svakako voleo je taj deo svog stana, doduše šta je drugo i mogao voleti, mali hodnik, još manju kuhinju ili kupatilo. Mada, moguće, bar je kupatilo bilo prostrano, sa lepom kadom za kupanje, veš mašinom, malim lavaboom, kao i klozetskom šoljom, koju je ako ćemo iskreno govoriti možda i najviše voleo. Okrenuvši ručku od prozora zaustavio je i dotok zvukova koji su dolazili od spolja. Osetio je mir i osluškivao tek po koji zvuk, koji je dolazio iz komšinog stana.

Tek komša je bio priča za sebe. Profesor francuskog jezika, bez stalnog zaposlenja, ali uvek u nekim akcijama. Proćelavu glavu je uvek sakrivao raznoraznim kačketima i naravno da nikad nikom nije želeo da prizna da je prevalio pedesetu godinu. Takve stvari su tek na kraju mogle biti otkrivene. Kroz njegov stan je prodefilovalo čak i previše studentkinja, mada nikad nije bio alergičan ni na majke svojih mlađanih učenica. Komša je uvek bio lepo raspoložen i tu svoju razdraganost je uspevao, mada samo ponekad da prenese i na svog mlađeg komšiju.

Stanovali su, on na trećem, a komša na četvrtom spratu. Nije to bilo ni tako loše, taman su bili negde na sredini ove sive i ružne zgrade.

Oslušnuo je. Čuo se samo televizor u komšinoj sobi. Udario je nekoliko puta u cev od radijatora, a onda je sačekao nekoliko trenutaka. Čuo je tri jaka i na dve do tri sekunde odvojena udara u cevi sa sprata odozgo. To je značilo, slobodan sam, slobodno dođi. Kad ne bi bilo povratne informacije, znao je, ili komša drži časove, ili ima dopunsku nastavu, kako je to suptilno sam voleo da kaže, ili je jednostavno zaspao. Ova tri otkucaja su značila, ajde, dođi.

Prekontrolisao je da li je sve u stanu u redu i zalupivši vrata, brava se automatski zaključala. Proverio je po džepovima, ključ, novac i telefon su bili na svom mestu. Pretrčao je tih četrnaest stepenika i bez kucanja je ušao u komšin stan.

Hej – zbunjeno je rekao – Mislio sam da si solo.

Komša se samo nasmejao. – Ja nikada nisam sam. Možda nekad fizički nema nikog, ali u glavi uvek pričam sa nekim. Nego daj da te upoznam. Moja mala učenica Jelena i njena mama Marija.

Odmerio je gospođu, koja je bila negde između njegovih i komšinih godina, a onda pogledao u pravcu ćerke. Prvo je maloj pružio ruku – Madmozel, drago mi je što smo se upoznali.

Odgovorila mu je na perfektnom francuskom, ali on je nije razumeo. Okrenuo se prema majci i vrlo slično rekao: Madam, drago mi je što smo se upoznali.

Nije bila radosna što su se susreli. To se primećivalo i po njenom izrazu lica.

Drago mi je, Marija. Nas dve smo se spremale da krenemo, izvolite, prođite, taman da zamenimo mesta.

Prošao je pored njih i već je bio u sobi. Stanovi su bili identični, nije bilo previše nepoznatog za njega. Mada mora se priznati, komša je imao mnogo više stila od njega. Kako je njegova pokojna baka volela da kaže, pravi francuski švaler.

Vidimo se sledeće nedelje!

Bien sur monsieur le professor! – skoro koketno je rekla mlada učenica.

Mada njemu je skoro sve izrečeno na francuskom zvučalo koketno. Čini mu se čak i kad bi neko rekao nakon izkaska iz toaleta otvarajte sve prozore, pala je atomska bomba, pa i to bi mu bilo vrlo romantično i koketno. Baš je pomislio 'L atomik bomb, nema šta, baš fino.

Njegovo dubokoumno razmišljanje je prekinula sad je mogao i da potvrdi ne baš zadovoljna majka, mnogo manje razdragana od svoje ćerke. – Ukoliko ja ne budem stigla, moja majka će je dovesti.

Kako god odlučite madam Marija – teatralno je odgovorio komša.

Eeeee, ako je neko znao da bude teatralan to je bio on.

Zatvorila su se vrata. Okrenuo se ka njemu: - Šta bi ovo?

Mala kriza, ništa strašno.

Kako bre ništa strašno. Gospođa mama liči na furiju.

Zar moram da objašnjavam?

Ma znam ja zašto je ona nervozna, nego koji je razlog – nasmejao se i čekao odgovor.

Ma zbog predhodne učenice, nisam ih očekivao tako brzo, a ona ulete u stan.

I!?

Ma, ja sam već završio sa časom, ali sitni detalji su me odali. Znaš, u mojim godimama nakon intenzivnog časa francuskog – razvukao je osmeh – potrebno mi je malo vremena da dođem sebi.

Uhvatila te?

Ma, bez brige, ispeglaćemo to. Sve se one ipak vrate komši. Gde će i šta će, em godine stižu, em vuku prikolicu sa sobom. Ja pokajnički kažem da se tako nešto više neće ponoviti, ona sad već sa dobrim životnim iskustvom proguta ponos i to je to.

A, ako te ponovo ukeba?

Ma i to je lako, samo im promenim termine, da se ne susreću i ja miran. Nego dosta o meni. – pogledao je na sat – Ti to večeras izlaziš?

Otkud ti to?

E nesrećo, zelena malicija tako štipa oči da me sve boli. Ako se onesvestim, to će biti zbog tebe.

Stao je zbunjen – Kakva zelena malicija, o čemu pričaš?

Komša se nasmejao. Jedno vreme ga je odmeravao pogledom, a onda dodao: - Uvek zaboravim da si ipak klinac za mene. A za zelenu maliciju bolje pitaj ćaleta, sigurno se i on kao i ja zaprašivao njom. Nego, ipak si namirisan, sigurno ideš u neku štetu, zar ne?

Znaš Mikija?

Jel ti to onaj što stalno viče gde si druže?

Baš taj. Nego ima večeras svirku, pa posle pravi neki after.

Opa – upao mu je komša u rečenicu. After, baš smo večeras moderni.

Dobro, žurka posle svirke. Realno tu njegovu muziku niko ni ne sluša, ali zato posle svi vole da dođu na pijanku. Tako da red je i da ja ubijem ovo veče na najbolji mogući način.

Dopada mi se tvoj način razmišljanja. Nego za sledeći put smanji malo kolonjsku vodu.

Jel se baš previše oseti.

Komša se ponovo nasmejao. – Ma daj bre, vidiš da te zezam, ionako ima kući da se vratiš ko dimljena šunka. Kad svi ti kvaziumetnici krenu da purnjaju, taj tvoj parfem će dobro doći. Nego slušaj, ja nisam stigao ni da se istuširam posle – ponovo se nasmešio – predhodnog časa, a i nekako sam se i premorio, više psihički, nego mislim, znaš. Aj sutra ujutru pijemo kafu i pričaš mi šta je bilo. Da, i nađi nešto za sebe, nemoj da drugi odvode kućama najbolje komade, okej!?

Budi bez brige, pričam ti sve natenane.

Nastaviće se

 

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Priče o tri pisca i urbanoj svakodnevici

Večita i jednostavna tema života u metropoli i urbane dobre energije kako grada tako i ljudi koji u njemu žive – to je ono o čemu piše Marko Mil Popović u svojoj novoj knjizi „Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca“. Promocija ovog dela održana je u Galeriji 73, čija je direktorka Mirela Pudar pozdravila učesnike i goste. Ona je podsetila da je ovo književno veče deo manifestacije „Dani evropske baštine“. Popović u šesnaest priča o ljudima različitih generacija i zanimanja propoveda o prestonici, svom rodnom gradu, spominjući i „Politiku“. Tako kaže – da knjiga ima podnaslov, on bi glasio „Priče o mom Beogradu“. U zbirci je vidljiva kratka šetnja i posveta tvorcu „Lamenta nad Beogradom“ i večita tema sna, povratka, zebnje i ljubavi. Tri priče u sebi nose i tri velikana – Andrića, Crnjanskog i Valjarevića. I psihološki motivi su deo svake priče. O knjizi sa autorom govorili su i Dušan Krstić, književnik i Milomir B...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...