Skip to main content

U šetnji sa piscem, treći deo

 

U šetnji sa piscem

   Primetila je da gazi tucanikom. Držao ju je pod rukom, osećala je miris njegovog parfema. Gledala ga je, zaista odavno nije uživala u muškom društvu. Međutim vrzmalo joj se u glavi zašto je posle toliko godina ponovo na Kosančićevom vencu i zašto pod rukom drži Miloša Crnjanskog.

   Mlada damo, ti dobro znaš ko je voleo da šeta Kosančićevim vencem i ko je voleo da čita, to nisam ja rekao, već citiram njega, najvećeg Miloša Crnjanskog.

   Gledala ga je, bilo ju je po malo sramota. Bila je svesna s kim je ovde dolazila, ali sve se nadala da to nije istina. - Pa znam, ali ipak, bilo mi je malo glupo.

   Nikad nemoj da ti bude glupo. Ne smeta što sam prešao na ti.

   Ne, ne, ne, nikako, ali da li ja smem.

   Jesam, kako je on voleo da kaže najveći, ali prelepe žene uvek mogu da budu na ti sa mnom, čak, neophodno je.

   Kod Hiperborejaca, pa da, tako elegantno ste u Rimu izgledali. Zašto nismo u Rimu?

   Tvoj je san, ti si htela da budeš ovde.

   Ali nisam ovde bila deset godina, njega nisam videla istih tih deset godina. Zašto sada?

   Nedostaje ti!?

   Ne, nisam ni pomislila na njega, pa - ponovo je udahnula vazduh - pa dovoljno dugo.

   I eto ga sad ponovo.

   Ali zašto posle toliko vremena.

   Pa to je, eto, poput “Beskrajnog plavog kruga”...

   Prekinula ga je i nastavila - “I u njemu zvezda” - pogledala ga je ispod oka.

   Ne gledaj me sa prezirom, ovo je tvoj san. Izgleda da znaš samo jedan moj citat. Siguran sam da ih on zna mnogo više od tebe.

   I ja znam da zna. Ali zašto sanjam tebe, a ne njega.

   Njegov lik si zaboravila, a moj je malo po malo, dal na televiziji, novinama, tom vašem internetu. Eeee - odužio je - da je bilo interneta u moje doba.

   Nisam ga zaboravila - uzbuđeno je rekla.

   Jesi, jesi, ajde pokušaj ga se setiti.

   Ali ako se budem naprezala probudiću se, a meni je ovde lepo. Ne želim otići. 

   Zbog mene ili njega?

   Vi muškarci, svi ste isti.

   Ja možda, ali on ne. Zar nisam u pravu?

   Želela bih ostati ovde, zaista, Crnjanski bar Vi razumete.

   Ponovo smo prešli na Vi.

   Ne znam šta pričam, na ti smo, zar ne?

   Jesmo, jesmo, nego moram podići ove kofere, moram nositi proklete knjige, a London je ovih dana sav u magli i kiši.

   Pa kako sad London?

   Pa živeo sam tamo. Nadmeni englezi nisu želeli da mi štampaju knjige, ali sam morao da raznosim tuđe.

   Pa kako ćeš u London?

   Što mene pitaš, ovo je tvoj san - rekao je smeškajući se.

   Da li to znači da ću se uskoro probuditi?

   Rekao bih da je tako.

   Ali njega nisam još videla - pobunila se.

   Ah, dobro moje dete, možda ga nikad više nećeš videti, ali biće ti ponekad pred očima.

   Ali ja......

   Nasmejao joj se i mahnuo rukom - Zbogom, Goodbye, Auf Wiedersehen, mada, mlada damo talijanski je najlepši, najromantičniji - Arrivederci!

   Otvorila je oči. Pogledala je na sat, ostao je ceo minut do alarma za buđenje. Okrenula se na stranu. Videla je supruga kako spava na drugoj strani kreveta. Nije ni osetila kad je kasno sinoć ili rano jutros došao. Osetila je miris duvana, popušio je cigaretu pred spavanje, to je strašno mrzela. Pridigla se i u sekundi kad je zazvonio alarm ga ugasila.

   Bilo je i vreme da budi decu za školu. Prišla je istim vratima, kao i pre samo nekoliko sati. Otvorila ih je, tiho i nežno majčinski rekla:  - Ajmo spavalice, ustajanje.

   Mlađi je odmah otvorio oči i nasmejao se u majčinom pravcu. Ćerka, starija, od njeno dvoje dece je nije čula, ili se bar pravila. Gledala je nasmejano lice tog malog deteta, podsetio ju je na njega. Setila se sna.   Čudni su snovi, u trenu ih zaboraviš, pa se ponovo prisetiš. Zaista mlađe dete ju je podsećalo na njega. 

   Bio je u pravu pisac, nećeš ga videti, ali biće ti pred očima. Poslala je sinu poljubac i pokazala mu da promrda sestru. Krenula je ka kupatilu, bilo joj je potrebno dobro umivanje.

   Pitala se, da li ga zaboraviti ili ne. Možda, ipak povremeno misliti na njega, na prošlost, mladost. Da li je pisac bio anđeo koji joj se javio u snu ili samo njena probuđena savest. Volela bi da je videla anđela u snu i da ju je podsetio na lepe stvari koje je u svakodnevici nažalost zaboravila. 

   Donela je odluku, otići će narednih dana do Kosančićevog venca. Sigurno je i dalje lepo prošetati makadamom. Možda i on povremeno ode tamo i traži nju.

 

 

 

 

Popular posts from this blog

Umesto uvoda

Zovem se Marko Mil Popović. Odmah bih pojasnio moje srednje ime tj Mil. Pre svega u svetu književnosti i pisane reči postoji dosta Marka Popovića, tako da sem mene, jos trojica se bave pisanjem, plus do pre par godina najpoznatiji Marko Popović je bio naš čuveni arheolog, da i sa njim su me mešali.  Ovako Mil dobro zvuči, mada u google pretragama nekad se kao Marko Mil Popović pojavi i Marko Miljanov Popović, što realno i godi.  Da, Mil je inače delimično vezano za moje porodično nasleđe i imena u mojoj porodici, a delimično zaista ima i umetnički prizvuk, zvuči anglikanski poput Džona Stjuarta Mila.  Tako da, ja sam Marko Mil Popović i dobrodošli na moj blog. Da, bar jedna rečenica i o blogu. Planiram na njemu da vas upoznam sa nekim novim pričama i da polako spremam neku novu zbirku, a u trenucima kreativne dokolice ću vam predstavljati i pojedine isečke iz mojih romana i već napisanih priča. Uživajte! 

Topla noć beogradska

    Imao je osecaj da je ponovo lagao. Nije bilo namerno, jednostavno desilo se. Nije sad baš bila griža savesti, ali mogao je biti iskreniji. Ustao je iz kreveta i otišao na terasu. U neka ranija i sretnija vremena zapalio bi cigaru, ali nisu mu mnogo falile, jednostavno samo je duboko uzdahnuo i gledao u pravcu reke.      Svetla velegrada su se ogledala u reci, a on je i dalje razmišljao da li je bio samo neiskren ili je bio lažov. Zasto je morao da kaze da mu se dopada njen tekst i zasto joj je rekao da ga slobodno objavi. Znao je da je to tezak bofl, ali kako joj reći da je netalentovana. U tom prvom trenutku mu je izgledalo mnogo lakše, prakticnije da ne koristi energiju na razmisljanje i slaganje misli koje bi bile adekvatne, iskrene i možda bolne.     Udahnuo je duboko i dok je izdisaj uzlazio iz njegovih pluća, prelazeći preko resice i izlazeći kroz usta začuo je dubok gromki glas.     Pretoplo je noćas u Beogradu!     Okren...

Topla noć beogradska 3. deo

     Otpio je veliki gutljaj piva, ponovo mu je zafalila cigara, valjda mu je i dim iz lule otvorio apetit za duvanom. Baš mu je falilo da duboko udahne neku finu aromatičnu cigaru i da je propusti kroz nozdrve, pomislio je uh, kako bi to bilo lepo. Ponovo je uputio svoj pogled ka reci i svetlima koja su se prelamala u njoj, bio je u pravu ovaj gorostas sa Grenlanda, imao je Beograd svojih čari.    Eto baš večeras nikad nije bio lepši, mada i ovo pivo koje je uzeo je doprinosilo toj slatkoj maloj čari koja se rađala u njegovim mislima.     Taksi je stao ispred njegove zgrade. Iz njega su polako izlazili momak i devojka, ljubili su se i nisu obraćali previše pažnje da li ih neko gleda ili ne. To mu je čak pomalo bilo i slatko, setio se sebe kakav je nekad bio. Njih dvoje su brzo ušli u susedni ulaz i nestali u tami hodnika, dok je dizel motor taksija ravnomerno brundao i nestajao iza kružnog toka. Kako se buka pojavila, tako je jednostavno i brzo...

Topla noć beogradska 2. deo

        Ma bar je grad lep, možda malo prljav, ali lep.    Većini stranaca se dopadne Beograd, ali mi koji ovde živimo nemamo baš neko lepo mišljenje o našem gradu – rekao je pokušavajući da ga nadglasa.    Meni je lepa ova vaša gužva, užurbanost. Viđam baš puno ljudi, znaš kod nas na Grenlandu nekad danima i nedeljama ne vidim ni drugog medveda, a ni čoveka. Uželim se čuti tuđu riku ili ljudsku viku. Samo tišina, znaš to je nekad nepodnošljivo, nepregledna belina i bučna tišina.    Nego brate, pošto obojica ne možemo da zaspimo da li si za jedno pivo, bar malo da se razladiš – rekao je sa tradicionalnom beogradskom gostoprimljivošću.    Dosta sam već popio danas, idi ti samo po njega, ja ću nastaviti da pućkam svoju lulu - povukao je jak dim  i zagledao se u daljinu. Dim je lagano izlazio kako iz lule tako i njegovih usta i nestajao u pravcu gradskih ulica.    On je za to vreme ušao u svoju spavaću sobu...

Jovan Dučić i Banovo brdo, prvi deo

   Manifestacija Dani evropske baštine ustanovljena je 1991. godine od strane Saveta Evrope, uz podršku Evropske zajednice. Povod za njeno uvođenje bio je projekat „Otvoreni dani kulturnih spomenika“, koji je prvi put realizovan u Francuskoj 1984. godine. Cilj manifestacije je podsticanje interesovanja za evropsko kulturno nasleđe, kao i razvijanje svesti o sopstvenom identitetu, kojoj se najuspešnije prilazi prateći postojeće i stvarajući nove rute, mreže i veze.    U Srbiji se manifestacija održava od 2002. godine i predstavlja praznik kulture i turizma. Samim učešćem u njoj, Srbija je afirmisala svoju pripadnost evropskom kulturnom prostoru. Poseban značaj imala je 2007. godina, kada je Beograd bio domaćin centralne evropske proslave, postajući simbolička tačka rute, mreže i veze za celu Evropu.    Moj prvi susret sa manifestacijom dogodio se 2004. godine, u Galeriji 73, gde je priređena izložba starih fotografija našeg eminentnog fotografa Tome Grujičić...