Još jedan sunčani aprilski dan. Pupoljci su postajali predivni cvetovi. Zelenilo lišća i trave je prekrivalo sivilo grada. Istovremeno se budio život, koji se posle duge i hladne zime, kao sveža krv u čoveku rasprostirao u najskrivenije delove grada. Dolazak proleća se primećivao i u njegovoj kancelariji.
Pomislio je u sebi, stoj, stoj! Šta to radiš čoveče, da nisi kojim slučajem krenuo da pišeš ljubavnu priču. Nasmejao se sam sebi. Kako je uopšte uspelo da mu padne na pamet tako nešto besmisleno, pa još sa naglaskom na jedan sunčan aprilski dan. Ma bio bi maestralan pisac ljubića. Da, da, samo mu je još to trebalo u životu.
Sa radija se čuo piskavi glasić neke nesrećnice, koju su slagali da ima talenta. Oni koji bi želeli da je odvuku u krevet, bi rekli čak i anđeoski glas. Laž je najubojitije oružje, tako najlakše dođeš do nečijeg, ajde da ne bude prost srca, bilo muškog ili ženskog. Nije imao ništa protiv toga, ali ne možete zamisliti koliko je nesrećna nova nada pop scene bila piskutava. Piskutava! Da li je to dobar izraz? Vrlo moguće, mada ne deluje baš književnički.
Bogu hvala završilo se, a onda je čuo prvih nekoliko akorda sledeće numere. Naglo je pojačana muzika. Znao je da se Petar, njegov stariji kolega i dalje loži na rokenrol. Okrenuo se u njegovom pravcu i video je Petra da poput svakog matorca mlatara rukama i promuklo peva: “Vidiš da eeeeeee, pravim budalu od sebe”.
Počeo je da se smeje, a uz glasno pljeskanje, pridružile su mu se se i koleginice. One su vredno prale svoje biljke, takođe ih pripremajući za kako mu pre samo nekoliko trenutaka pade na pamet, još jedan lep aprilski dan. Mada, možda sunčani, ko će ga znati, već mu je lagano čilelo iz glave.
Petar mu je prišao. Naslonili su se na sims. Udisali su ipak bi smeo da kaže prijatan i svež beogradski vazduh. Čulo se brujanje trola, koje su završavale svoj krug oko Studentskog trga i poput stamenih i depresivnih portira ispraćale jedne koji su izlazili i sa dužnim poštovanjem prihvatale nove putnike, koji su lagano i ćutke ulazili i zauzimali svoja mesta.
U moru ljudi koji su žurno koračali i isto tako nestajali u Studentskom parku, prva klupa s‘ leve strane, svako jutro u deset časova bila je zauzeta.
Roditelji su trčali za svojom nestašnom decom, koja su se radovala čaroliji prolećnih dana. Isto tako penzioneri sa svojim kučićima su grabili toplinu tek probuđenog parka. Čak i zaljubljeni parovi koji su navraćali, ali prva klupa sa leve strane bila je rezervisana za devojku, koja je već danima tu sedela. Najtopliji sunčevi zraci bi joj baš u tim trenucima na vrhovima prstiju dolazili i ona je bila svesna toga. Mali tamno zeleni ranac sa desne strane, tetrapak od soka sa leve, knjiga sa sivkastim koricama u rukama i mirnoća njenog lica. Ne bi mogao sa sigurnošću da je opiše kako izgleda, svakako lepo lice, možda malo svetlije zbog dugih lednih zimskih dana. Naravno, ako daljina simsa kancelarijskog prozora nije previše lagala.
Već celu nedelju, dan za danom, uz miris filter kafe je čekao da ta interesantna devojka se pojavi i ulepša još jedan sunčani aprilski dan. Počeo je da shvata razlog romantične patetike, koja ga je izgleda obuzimala i taj sunčani aprilski dan.
- Mališa da li je naša tajanstvena dama stigla na vreme – upitala ga je Ljilja, dok je prekucavala spis koji je jutros dobila.
- Tu je, ona nikad ne kasni. Ljiljo, zamolio bi te da me ne zoveš mališa, bar ne dok uživam u pogledu - prilično smireno je rekao.
- Simpatična je, zar ne – ubacio se Petar sa iskustvom u glasu, preko kog je prelazio dim jeftine cigarete.
- Da, da tu si u pravu – odgovorio je polako pomerajući ruke sa simsa.
- Nego mališa, ti mladu damu samo osmatraš ili planiraš, bar, do sledećeg proleća da pružiš sebi šansu da se upoznaš sa njom.
- Možda, možda – odgovorio je lenjo i to Petrovo mališa nekako je prećutao.
- Ja sam najozbiljniji - Petar je utišao glas - ugrabi priliku dok možeš, ako to ne učiniš kajaćeš se. Imaš šansu, da nekog čeka, već bi odavno došao, ovako već danima je sama. Veruj matorom liscu, ‘ajde mališa.
- Šta da kažem, ono kao, već danima te gledam i to je to. A šta ako je brucoškinja, pa je klinka od devetnaest godina?
- Ne zezaj, i ti si ovde pripravnik, dvadesetpet nikad nije mnogo. Teško da iko može da bude mlađi od tebe. Nego uzimaj kaput i briši napolje, o posledicama misli sutra, prekosutra, ko zna - rekao je kroz smeh matori lisac.
Opsovao je u sebi i istrčao iz kancelarije. Mali lift je već bio prepun, a tri raspričane starije gospođe su svojom pričom samo pojačavale stisnutost u toj maloj kutiji. Nameštao je frizuru, sređivao revere od kaputa, na muzgavom ogledalu proveravao da li je zarazni osmeh isti kao dok je on bio student. Izašao je iz zgrade i nonšarlantnim, dodao bi istovremeno opakim korakom krenuo ka parku, smišljajući kako sesti sasvim slučajno pored nje. Npr, izvući novine, kako čitati ih i onda sasvim slučajno pitati za knjigu, a ostalo je već laganica i deo njegovog iskustva.
Sa velikom dozom samouverenosti je skrenuo ka parku, osmeh mu je činio lice sjajnim i sigurnim u zamisao. Skrenuo je iza zidića i umesto devojke sa knjigom u rukama, stajao je samo tetrapak soka od borovnice i prazna klupa.
Razočarenje i to sa razdvajanjem te tužne reči na slogove. Izvadio je telefon iz džepa i okrenuo Petra. Telefon je uporno zvonio, ali Petar se nije javljao. Bio je odlučan, zvaće ga dok mu se ne javi. Veza se prekinula. Ponovo ga je okrenuo, zvonilo je - Baš ti hvala! Džaba sam izlazio!
- Bre, čovek od tebe ne može ni do toaleta. Čekaj da uđem u kancelariju.
Gledao je u pravcu njihovog simsa i napokon je video Petrovu glavu - I?
- Šta bre i?
- Bezveze sam izlazio.
- Tupadžijo, okreni se.
Naglo se okrenuo i video devojku ispred sebe.
- Izvinite, zaboravila sam tetrapak da ponesem, da ga bacim, ako bi ste mogli...
Prekinuo je vezu. Bio je zbunjen. Šta li je rekao Petru u telefon? Da li ga je čula? Da li ju je spominjao.
- Maše Vam kolega.
Pogledao je ka prozoru, video je Petra da se ceri i umire od smeha - Kako to mislite, nije mi kolega - rekao je polu zbunjeno, polu iznervirano.
Pa gledam vas već danima kako stojite naslonjeni na prozor, predpostavila sam da ste kolege.
Oblio ga je hladan znoj. Šta sad da kaže. Razmišljaj, razmišljaj. Da, ukačio je: - On mi je šef - kako britko i genijalno razmišljanje, pomislio je.
- Zar to nije isto - rekla je sa blagim osmehom.
- Pa skoro, pa jeste, ali i nije. Mada, da, da, jeste, u pravu ste.
- Otkud Vi dole? - ispitivački ga je pitala.
Spustio je pogled i video tetrapak: Video sam da Vam je ostao sok, pa rekoh da bacim ambalažu. - Nije ni mogao pomisliti da neko može tako glupavo, ne ispravnije je tupavo da se oseća.
- Pa upravo sam se vratila da ga bacim. Ne dešava mi se to, ali eto knjiga, čekam termin za ispit i dok malo obnavljam gradivo, malo se nerviram.
- Kad je ispit? Danas?
- Da, za pola sata. Što pitate?
- Da držim fige, da bi ste položili. Ukoliko mi daš telefon, rado bih posle proverio kako si prošla.
- Telefon sam skoro kupila, ne mogu da ga dam, ali broj, njega ću rado dati.
Hteo je nešto mudro da kaže, ali je shvatio da je pametnije da prećuti. Upisala je na ceduljici broj i dala mu.
- Kolega, ustvari šef ti maše.
- Pogledao je u Petrovom pravcu. Video je kez od uva do uva. Bilo kog drugog dana bi mu smetao, ali sad je poželeo da bude opušten. - Mahni i ti njemu, nek taj pozdrav bude dobar znak pred ispit.
- Da što da ne, ali bolje zajedno da mašemo, da ne bude da sam neka lujka.
Mahali su Petru, na čijim usnama se videlo da objašnjava koleginicama da je mališa uspeo. Ona se okrenula ka njemu i zadržala dah.
- Moram da krenem na ispit.
Pogledao je na sat - Čujemo se za dva sata. Trebalo bi proslaviti.
- Nadam se. Hvala. Moram krenuti.
- Da, da, i ja moram nazad na posao.
- Tetrapak?
- Ne, ne, ja ću.
- Da, zbog njega si i sišao - rekla je sa osmehom.
- Između ostalog - i on se smeškao - vidimo se vrlo brzo i srećno.
Krenula je ka stepeništu i uputila se ka fakultetu. Zgodna devojka, rekao je za sebe, ali ne na glas. Pomislio je, još jedan sunčani aprilski dan, i onda kažu ljudi da je romantika precenjena. Do vraga - sad je rekao na glas, izvukao je mobilni telefon i ponovo pozvao Petra.
- Šta je šmekeru?
- Imaš li para na zajam?
- Mališa, za tebe uvek. Nego ne vuci se, nego trči gore i sve da nam ispričaš.