Skip to main content

Pešačko ostrvo i još ponešto, prvi deo

Pešačko ostrvo i još ponešto
 

Čuo je škripu guma. Do sada nije obraćao pažnju na saobraćaj koji je tekao glavnom ulicom, samo je piljio u semafor i čekao da se upali zeleno svetlo za pešake. Okrenuo se i video golobradog mladića kako pokušava da ubaci brzinu u rikverc i da auto koji je proklizao do pešačkog prelaza, da vrati metar, metar i po unazad. U tom trenutku se upalilo zeleno svetlo, taman kad je pomislio da krene, osetio je nečiju ruku na ramenu. To je bio kolega sa prethodnog posla. Nasmejali su se jedno drugom i u prolazu ovaj ga je pitao kako si, šta ima novo. Uspeli su da prozbore nekoliko rečenica i brzinski su pokušali da se vrate na svoje zamišljene maršrute.

Mahnuo mu je i krenuo. Na žalost tih nekoliko banalnih i ne baš smislenih reči i rečenica ga je usporilo. Dok je prelazio deo ulice sa strane na kojoj se nalazio, već je krenulo da se pali zeleno svetlo za vozila, dok se ono drugo manje za pešake uveliko crvenilo. Stao je na polovini ulice, na pešačkom ostrvu, gledajući naredne tri trake za vozila, koje su vodile u suprotnom pravcu. Dok je on čekao, čuo je automobilske sirene, video je sa druge strane ulice žensku siluetu kako brzo trči, da bi i ona stigla na bezbednu, ničiju zemlju između dva smera ove guste i prometne ulice.

Dok je dotrčavala, on je ostao zabezeknut. U njemu su se mešala, ne bolje je reći bućkala osećanja iznenađenosti, čežnje, mržnje, sreće, čega još. Gledao je u njenom pravcu. Nije ga videla, možda ga nije primetila, prepoznala, ipak prošlo je pet, ne pet, možda sedam, osam godina od kad su se videli. Ponovo je pogledao u njenom pravcu, morao se uveriti da je to ona. Već nekoliko puta mu se dešavalo da od neke druge žene pomisli da je to ona. Na kraju bi ipak bilo samo da mu se učinilo, da je želeo da je vidi, a u stvari to bi bila neka druga ženska osoba. Nekad čak ne bi ni ličila na nju, nego samo taj trenutak uobrazilje i želje, ko će ga znati. Uspravio je pogled, jeste bila ona, sad je već dugo promatrao njeno lice. Osetila je, okrenula se ka njemu.

Kasnila je. Istrčala je sa posla na samo pet minuta da bi podigla novac. Na žalost glupi bankomat je progutao njenu karticu. Morala je da uđe u ekspozituru i da se objašnjava sa radnikom obezbeđenja šta se desilo. Tih nekoliko minuta joj je trajalo poput večnosti. Tek kad se pojavio službenik sa ključem za bankomat mogla je da odahne. Međutim, izgubila je tih desetak minuta. Za to vreme drugarica je sedela u njenoj kancelariji i čekala tih nekoliko hiljada dinara, da ih pozajmi do prvog.

Ona i nije bila toliko bitna, na žalost kasnila je i na sastanak, koji joj je drugarica u suzama odložila prvo na pet minuta, pa na desetak izgubljenih u banci i bar još toliko u odlasku i dolasku na posao.

Izjurila je iz banke i krenula ka prvom pešačkom prelazu. Videla je da se pali crveno svetlo, ali je potrčala da bi stigla bar do polovine ove prometne ulice. Pomislila je, ukoliko bi imala sreće, možda bi mogla da se provuče i do druge polovine, svakako bi bila bliža svojoj kancelariji. Dok je pretrčavala, začule su se automobilske sirene, čak i jedna sočna psovka, ali nije se dala pokolebati.

Dok je trčala iz suprotnog smera sve je bolje mogla videti njegovo zbunjeno lice. Stala je na pešačkom ostrvu i ukopavši se u mestu zurila je u semafor s druge strane ulice. Osećala je njegov ispitivački pogled na svom levom obrazu. Zašto prokleti semafor ne menja boju. Pobogu, zar nakon svog današnjeg sranja još i on. Šta da radi, ne sme da ispadne da se pravi da ga nije videla, ispalo bi da ne sme da ga pogleda, kao da je ona za nešto kriva. Naravno da nije bila, sve drugarice su joj tako rekle. Da, on je ispao, on je, on je, šta on. Da, on je trebao da ima više razumevanja za nju, da tako je. Shvatila je da bi bilo glupo da ga izignoriše, ispala bi seljanka, a to ne bi želela da misli o njoj.

Okrenula se - Zdravo, baš dugo se nismo videli!

I dalje je zabezeknuto gledao u njenom pravcu, sve ove godine se nadao da će se nekako ipak i sresti, možda i pomiriti, a sad odjednom sreli su se i šta sad.

Baš dugo se nismo videli. Kad sam video žensku osobu da pretrčava ulicu, mogao sam pretpostaviti da si to ti u pitanju.

Znao si da sam ja i nakon toliko vremena.

Logično je, mada zaista nakon toliko godina. - Zastao je, zažmirkao je par puta - Otkud ti ovde, ne bih te očekivao sa ove strane mosta.

Odavno sam sa poslom u starom delu grada. Inače živim i dalje na istoj adresi. - Ugrizla se za jezik. Zašto je morala da mu kaže gde živi. - Ti, šta ima novog kod tebe.

Uhhh, kad se sretnemo ovako i nakon toliko godina, mnogo toga, a u suštini ne menja se skoro ništa.

Da li si na kraju otišao na Himalaje?

Bio, ali pre pet, šest godina. Davno je to bilo - nasmejao se - pogledao je na semafor - Zeleno je, hoćemo li?

Zbunila se, naljutila se na sebe, trebalo je on da bude zbunjen. Da li je on to tera. Pogledala ga je, pogledala u zeleno svetlo na semaforu, ponovo okrenula pogled ka njemu. - Da, zeleno, drago mi je što sam te videla. Videćemo se.

Da, da, videćemo se!

Nastaviće se

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

Priče o tri pisca i urbanoj svakodnevici

Večita i jednostavna tema života u metropoli i urbane dobre energije kako grada tako i ljudi koji u njemu žive – to je ono o čemu piše Marko Mil Popović u svojoj novoj knjizi „Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca“. Promocija ovog dela održana je u Galeriji 73, čija je direktorka Mirela Pudar pozdravila učesnike i goste. Ona je podsetila da je ovo književno veče deo manifestacije „Dani evropske baštine“. Popović u šesnaest priča o ljudima različitih generacija i zanimanja propoveda o prestonici, svom rodnom gradu, spominjući i „Politiku“. Tako kaže – da knjiga ima podnaslov, on bi glasio „Priče o mom Beogradu“. U zbirci je vidljiva kratka šetnja i posveta tvorcu „Lamenta nad Beogradom“ i večita tema sna, povratka, zebnje i ljubavi. Tri priče u sebi nose i tri velikana – Andrića, Crnjanskog i Valjarevića. I psihološki motivi su deo svake priče. O knjizi sa autorom govorili su i Dušan Krstić, književnik i Milomir B...

Između Rima, Hiperboreje i Embahada - Životni krug Miloša Crnjanskog

      Čovek koji je u salonima Rima video propast Evrope      Kada danas posmatramo zlatno doba srpske i jugoslovenske književnosti između dva svetska rata, pred očima nam se otvara fascinantan fenomen: naša moderna literatura nije nastajala u mansardama i boemskim bifeima, već u tišini kraljevskih poslanstava širom Evrope. Bilo je to vreme kada su naši najveći pisci nosili diplomatske frakove. Jovan Dučić je šarmirao kraljevske dvorove, Milan Rakić je rešavao teška konzularna pitanja na jugu, Ivo Andrić je hladnokrvno analizirao prilike u Berlinu, a Rastko Petrović je krstario Amerikom. Ipak, jedno ime u toj plejadi sija posebnim, duboko melanholičnim i uznemirujućim sjajem: Miloš Crnjanski.      Crnjanski nije bio tipičan diplomata. On nije posedovao Andrićevu taktičku uzdržanost, niti Dučićevu aristokratsku pozu. Bio je čovek oluje, prek, ponosan, ranjiv i pre svega – ukleti posmatrač istorije. Njegova diplomatska služba, koja se kretala o...

Kulturna baština Čukarice - Topčider i Košutnjak

     Kulturno-istorijska celina Topčider     Topčider se prostire na teritoriji tri Gradske opštine, Savski venac, Rakovica i Čukarica. Po prostoru koji zauzima i po vrednostima koje sadrži, jedna od nesumljivo najvećih prostornih kulturno-istorijskih celina u gradu.      Po značaju svojih prirodnih i estetskih vrednosti kao i po svom kulturno-istorijskom značaju, ona bez sumnje prevazilazi granice grada i republike. Prostorna kulturno-istorijska celina „Topčider“ je 1987. godine utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Odluka,  „Sl.glasnik SRS“ br.47/87) zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.      Značajniji prostori i objekti koji su bili osnov za proglašenje prostorne kulturno-istorijske celine „Topčider“ za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Čukaricu su: park-šuma Košutnjak, Fabrika šećera i Kovnica novca, Sportski...