Skip to main content

U šetnji sa piscem, prvi deo

Prošla je pored dečije sobe. Vrata su kao i uvek bila odškrinuta. Provirila je kroz njih. Zaspali su. Lagano je prošla hodnikom i ugasila svetlo. Ušla je u spavaću sobu i umorno sela na ivicu bračnog kreveta. Uzela je mleko za telo i krenula da maže ruke. Lagano je prelazila i sve do svojih tankih laktova je ostavljala trag mleka, koje je koža brzo upijala. Pogledala je dlanove i shvatila je da joj ostalo još dosta mleka na njima, zavukla ih je ispod spavačice i lagano namazala stomak.

Iako i dalje skoro neprimetan, osećala je kako iz dana u dan i iz godine u godinu sve više raste. Plašila se starosti, trideset i deveta godina, još četiri meseca i ulazila je u petu deceniju života. Svoju majku je prezirala u tim godinama, smatrala je da joj je to doba daleko, a eto bila je godina kao nekad njena majka, baka.

Pogledala je na sat. Bilo je blizu ponoći. Suprug je započeo drugu smenu pre nekoliko sati. Još jedna noć prospavana u praznoj postelji, sa hladnom levom stranom kreveta. Uzdahnula je duboko i poduprla se rukama i uvukla pod ćebe. Napipala je na nadkasni utičnicu od stone lampe i ugasila je. Bila je preumorna, okrenula se na bok. Zavukla je jednu ruku ispod jastuka, dok je druga bila na stomaku i grejala ga.

Osećala je tišinu. Otvorila je na kratko oči, mogla je da vidi samo tamu, a onda ih je zatvorila i nestala negde u snu. Tama, tuga, tišina, samoća, sve je to bio deo njenog sna. Ništa nije ni osećala, ta velika praznina joj je jedino omogućavala da zaspi i spava.

Međutim u trenutku se obrela na sebi nepoznatom mestu. Okretala se oko sebe i shvatila da nije u svojoj spavaćoj sobi. Bila je lepo obučena. Pogledala je svoja stopala, imala je prelepe sandale. Dopalo joj se, a onda je osmotrila svoje ruke, haljina je bila bez rukava. Tek sad je shvatila da je leto, prelepo leto. Osećala je lagani povetarac, kako se igra sa njenom haljinom.

Tek sad je shvatila da se nalazi na Brankovom mostu, na stanici i da kako stvari stoje čeka autobus. Bila je okrenuta ka pravcu Novog Beograda. Pomislila je, hm, izgleda da idem preko mosta, to mi se odavno nije desilo. Ustvari već deset godina nije čekala autobus na ovoj stanici. Zašto je uopšte stajala i kako se stvorila ovde. Gde je krenula, i ako je krenula, zašto bar deca nisu sa njom. Zašto je sama, zašto se lepo oseća, šta se to dešava sa njom.

Zaustavio se dupli autobus, otvorila su se vrata, nekoliko ljudi je izišlo, bilo je prilično prazno. U trenutku joj je pogled prešao preko autobuskog stakla, videla je svoj odraz u njemu. Imala je dugu crnu kosu. Otkud joj crna kosa, već godinama se farbala u plavo i imala je mnogo kraću frizuru. Pogledala je i svoje lice, bilo je tanko i duguljasto, bilo je sveže, bilo je lepo, bilo je mnogo mlađe nego što ga je sinoć videla u ogledalu. Autobus je stajao još nekoliko trenutaka, uživala je u pogledu, a onda je velika žuta mašina nastavila u pravcu novoga grada.

Nastaviće se

Popular posts from this blog

U potrazi za Riberom - 3.

  Naišao je prevoz. Dugački autobus je bio prilično prazan i sem njega ušla su još dva putnika. Dvoje srednjoškolaca, koji su delili slušalice od mobilnog telefona. Išli su pribijeno, jedno uz drugo i nisu mnogo marili za druge ljude. Dobro ih je osmotrio, devojka je imala neke čudne cipele ili možda patike sa velikim platformama. Momak u starkama i dalje je bio prilično viši od nje, tako da je sve vreme bio nagnut nad njom, da joj slušalica ne bi ispadala iz uveta. Naravno to je koristio da bi se saginjao i ljubio je, ona se cerekala, nekad uzvraćajući, a nekad koketno, odbijajući ga. Seo je u prednji deo autobusa, sa desne strane, na duplo sedište. Ispred njega su bile dve starije žene, nasuprot njih, sedeo je muškarac u radničkom kombinezonu, koji se najverovatnije vraćao sa posla. Autobus je skrenuo polulevo i hvatajući petlju, penjao se ka mostu. Posmatrao je svetla na gradilištu, savsku obalu nije mogao da raspozna. Koliko je u mraku mogao videti, nazirale ...

Jovan Viktorović 21.01.1893. - 20.10.1944. (16.05.1946.) god.

  Uvod Jedan od najznačajnijih i najuglednijih žitelja Čukarice iz prve polovine 20. veka, sem što je bio dvorski apotekar, Jovan Viktorović je bio i dugogodišnji odbornik skupštine grada Beograda, jedan od osnivača Rotari kluba u Beogradu kao i veliki dobrotvor i humanitarni radnik.   Viktorovićeva vila Porodično vezan za Matiju Bana (bio je oženjen njegovom praunukom Milicom), nastavio je Banovo delo, tako je između ostalog bio darodavac placa za izgradnju škole Josif Pančić, kao i jedan od ljudi koji su finansirali izgradnju škole. Bio je vlasnik vile, sigurno najlepše kuće predratnog Banovog brda na adresi Požeška 28, u kojoj se već 80 godina nalazi, prvo vrtić, a potom i uprava Predškolske ustanove Čukarica. Poput svog vlasnika i sama vila je imala interesantnu sudbinu, koja je isto tako zanimljiva za našu priču. Takođe, prvo njegov otac Mihajlo, a nakon njegove smrti Jovan, bili su vlasnici apoteke na Prestolonasledn...

U šetnji sa piscem, treći deo

Primetila je da gazi tucanikom. Držao ju je pod rukom, osećala je miris njegovog parfema. Gledala ga je, zaista odavno nije uživala u muškom društvu. Međutim vrzmalo joj se u glavi zašto je posle toliko godina ponovo na Kosančićevom vencu i zašto pod rukom drži Miloša Crnjanskog. Mlada damo, ti dobro znaš ko je voleo da šeta Kosančićevim vencem i ko je voleo da čita, to nisam ja rekao, već citiram njega, najvećeg Miloša Crnjanskog. Gledala ga je, bilo ju je po malo sramota. Bila je svesna s kim je ovde dolazila, ali sve se nadala da to nije istina. - Pa znam, ali ipak, bilo mi je malo glupo. Nikad nemoj da ti bude glupo. Ne smeta što sam prešao na ti. Ne, ne, ne, nikako, ali da li ja smem. Jesam, kako je on voleo da kaže najveći, ali prelepe žene uvek mogu da budu na ti sa mnom, čak, neophodno je. Kod Hiperborejaca, pa da, tako elegantno ste u Rimu izgledali. Zašto nismo u Rimu? Tvoj je san, ti si htela da budeš ovde. Ali nisam ovde bila deset...

Nova knjiga - Čarli Parker svira bosa novu i priče o tri pisca

Među šesnaest priča, koliko ih se nalazi u ovoj zbirci, sabralo se mnoštvo detalja koji se, koliko god da se rasipaju u svojoj razuđenosti, ujedno i spajaju u celinu savremenog života prestonice. U njima žive obični, urbani ljudi, od kojih se neki provlače kroz više priča, balansirajući na tankom žiletu sreće i tuge, prošlosti i budućnosti, podsvesti i svesti, smisla i besmisla, u večitoj potrazi za ljubavlju i receptom kako da im ona ne izmakne. Ova knjiga se, po svemu sudeći, može čitati i kao odraz našeg vremena, naših nada, strahova i stremljenja – jer daje sliku, ali i priliku nama samima u beskrajnom lavirintu želja i mogućnosti sa kojima se budimo i ležemo, u kolotečini dana koju zovemo život. Priče iz ove zbirke mogle bi se posmatrati i kroz nekoliko žanrova, pri čemu prednjače psihološki, a zatim i ljubavni motivi. U neku ruku, svaka priča mogla bi se podvesti pod psihološku, ali su najupadljivije one u kojima se kroz snove potkradaju najdublje...

Umesto uvoda

Zovem se Marko Mil Popović. Odmah bih pojasnio moje srednje ime, tj. Mil. Pre svega, u svetu književnosti i pisane reči postoji dosta Marka Popovića, tako da, sem mene, još trojica se bave pisanjem, plus do pre par godina najpoznatiji Marko Popović bio je naš čuveni arheolog. Da, i sa njim su me mešali. Ovako, Mil dobro zvuči, mada se u Google pretragama ponekad kao Marko Mil Popović pojavi i Marko Miljanov Popović, što realno i godi. Da, Mil je inače delimično vezano za moje porodično nasleđe i imena u mojoj porodici, a delimično zaista ima i umetnički prizvuk, zvuči anglikanski, poput Džona Stjuarta Mila. Tako da, ja sam Marko Mil Popović i dobrodošli na moj blog. Da, bar jedna rečenica i o blogu. Planiram na njemu da vas upoznam sa nekim novim pričama i da polako spremam neku novu zbirku, a u trenucima kreativne dokolice predstaviću vam i pojedine isečke iz mojih romana i već napisanih priča. ...