Prošla je pored dečije sobe. Vrata su kao i uvek bila odškrinuta. Provirila je kroz njih. Zaspali su. Lagano je prošla hodnikom i ugasila svetlo. Ušla je u spavaću sobu i umorno sela na ivicu bračnog kreveta. Uzela je mleko za telo i krenula da maže ruke. Lagano je prelazila i sve do svojih tankih laktova je ostavljala trag mleka, koje je koža brzo upijala. Pogledala je dlanove i shvatila je da joj ostalo još dosta mleka na njima, zavukla ih je ispod spavaćice i lagano namazala stomak.
Iako i dalje skoro neprimetan, osećala je kako iz dana u dan i iz godine u godinu sve više raste. Plašila se starosti, trideset i deveta godina, još četiri meseca i ulazila je u petu deceniju života. Svoju majku je prezirala u tim godinama, smatrala je da joj je to doba daleko, a eto bila je godina kao nekad njena majka, baka.
Pogledala je na sat. Bilo je blizu ponoći. Suprug je započeo drugu smenu pre nekoliko sati. Još jedna noć prospavana u praznoj postelji, sa hladnom levom stranom kreveta. Uzdahnula je duboko i poduprla se rukama i uvukla pod ćebe. Napipala je na nadkasni utičnicu od stone lampe i ugasila je. Bila je preumorna, okrenula se na bok. Zavukla je jednu ruku ispod jastuka, dok je druga bila na stomaku i grejala ga.
Osećala je tišinu. Otvorila je na kratko oči, mogla je da vidi samo tamu, a onda ih je zatvorila i nestala negde u snu. Tama, tuga, tišina, samoća, sve je to bio deo njenog sna. Ništa nije ni osećala, ta velika praznina joj je jedino omogućavala da zaspi i spava.
Međutim u trenutku se obrela na sebi nepoznatom mestu. Okretala se oko sebe i shvatila da nije u svojoj spavaćoj sobi. Bila je lepo obučena. Pogledala je svoja stopala, imala je prelepe sandale. Dopalo joj se, a onda je osmotrila svoje ruke, haljina je bila bez rukava. Tek sad je shvatila da je leto, prelepo leto. Osećala je lagani povetarac, kako se igra sa njenom haljinom.
Tek sad je shvatila da se nalazi na Brankovom mostu, na stanici i da kako stvari stoje čeka autobus. Bila je okrenuta ka pravcu Novog Beograda. Pomislila je, hm, izgleda da idem preko mosta, to mi se odavno nije desilo. Ustvari već deset godina nije čekala autobus na ovoj stanici. Zašto je uopšte stajala i kako se stvorila ovde. Gde je krenula, i ako je krenula, zašto bar deca nisu sa njom. Zašto je sama, zašto se lepo oseća, šta se to dešava sa njom.
Zaustavio se dupli autobus, otvorila su se vrata, nekoliko ljudi je izišlo, bilo je prilično prazno. U trenutku joj je pogled prešao preko autobuskog stakla, videla je svoj odraz u njemu. Imala je dugu crnu kosu. Otkud joj crna kosa, već godinama se farbala u plavo i imala je mnogo kraću frizuru. Pogledala je i svoje lice, bilo je tanko i duguljasto, bilo je sveže, bilo je lepo, bilo je mnogo mlađe nego što ga je sinoć videla u ogledalu. Autobus je stajao još nekoliko trenutaka, uživala je u pogledu, a onda je velika žuta mašina nastavila u pravcu novoga grada.