Skip to main content

U šetnji sa piscem, prvi deo

U šetnji sa piscem

   Prošla je pored dečije sobe. Vrata su kao i uvek bila odškrinuta. Provirila je kroz njih. Zaspali su. Lagano je prošla hodnikom i ugasila svetlo. Ušla je u spavaću sobu i umorno sela na ivicu bračnog kreveta. Uzela je mleko za telo i krenula da maže ruke. Lagano je prelazila i sve do svojih tankih laktova je ostavljala trag mleka, koje je koža brzo upijala. Pogledala je dlanove i shvatila je da joj ostalo još dosta mleka na njima, zavukla ih je ispod spavaćice i lagano namazala stomak. 

   Iako i dalje skoro neprimetan, osećala je kako iz dana u dan i iz godine u godinu sve više raste. Plašila se starosti, trideset i deveta godina, još četiri meseca i ulazila je u petu deceniju života. Svoju majku je prezirala u tim godinama, smatrala je da joj je to doba daleko, a eto bila je godina kao nekad njena majka, baka. 

   Pogledala je na sat. Bilo je blizu ponoći. Suprug je započeo drugu smenu pre nekoliko sati. Još jedna noć prospavana u praznoj postelji, sa hladnom levom stranom kreveta. Uzdahnula je duboko i poduprla se rukama i uvukla pod ćebe. Napipala je na nadkasni utičnicu od stone lampe i ugasila je. Bila je preumorna, okrenula se na bok. Zavukla je jednu ruku ispod jastuka, dok je druga bila na stomaku i grejala ga.

   Osećala je tišinu. Otvorila je na kratko oči, mogla je da vidi samo tamu, a onda ih je zatvorila i nestala negde u snu. Tama, tuga, tišina, samoća, sve je to bio deo njenog sna. Ništa nije ni osećala, ta velika praznina joj je jedino omogućavala da zaspi i spava. 

   Međutim u trenutku se obrela na sebi nepoznatom mestu. Okretala se oko sebe i shvatila da nije u svojoj spavaćoj sobi. Bila je lepo obučena. Pogledala je svoja stopala, imala je prelepe sandale. Dopalo joj se, a onda je osmotrila svoje ruke, haljina je bila bez rukava. Tek sad je shvatila da je leto, prelepo leto. Osećala je lagani povetarac, kako se igra sa njenom haljinom. 

   Tek sad je shvatila da se nalazi na Brankovom mostu, na stanici i da kako stvari stoje čeka autobus. Bila je okrenuta ka pravcu Novog Beograda. Pomislila je, hm, izgleda da idem preko mosta, to mi se odavno nije desilo. Ustvari već deset godina nije čekala autobus na ovoj stanici. Zašto je uopšte stajala i kako se stvorila ovde. Gde je krenula, i ako je krenula, zašto bar deca nisu sa njom. Zašto je sama, zašto se lepo oseća, šta se to dešava sa njom. 

   Zaustavio se dupli autobus, otvorila su se vrata, nekoliko ljudi je izišlo, bilo je prilično prazno. U trenutku joj je pogled prešao preko autobuskog stakla, videla je svoj odraz u njemu. Imala je dugu crnu kosu. Otkud joj crna kosa, već godinama se farbala u plavo i imala je mnogo kraću frizuru. Pogledala je i svoje lice, bilo je tanko i duguljasto, bilo je sveže, bilo je lepo, bilo je mnogo mlađe nego što ga je sinoć videla u ogledalu. Autobus je stajao još nekoliko trenutaka, uživala je u pogledu, a onda je velika žuta mašina nastavila u pravcu novoga grada.


   Nastaviće se

 

 

Popular posts from this blog

Umesto uvoda

Zovem se Marko Mil Popović. Odmah bih pojasnio moje srednje ime tj Mil. Pre svega u svetu književnosti i pisane reči postoji dosta Marka Popovića, tako da sem mene, jos trojica se bave pisanjem, plus do pre par godina najpoznatiji Marko Popović je bio naš čuveni arheolog, da i sa njim su me mešali.  Ovako Mil dobro zvuči, mada u google pretragama nekad se kao Marko Mil Popović pojavi i Marko Miljanov Popović, što realno i godi.  Da, Mil je inače delimično vezano za moje porodično nasleđe i imena u mojoj porodici, a delimično zaista ima i umetnički prizvuk, zvuči anglikanski poput Džona Stjuarta Mila.  Tako da, ja sam Marko Mil Popović i dobrodošli na moj blog. Da, bar jedna rečenica i o blogu. Planiram na njemu da vas upoznam sa nekim novim pričama i da polako spremam neku novu zbirku, a u trenucima kreativne dokolice ću vam predstavljati i pojedine isečke iz mojih romana i već napisanih priča. Uživajte! 

Topla noć beogradska

    Imao je osecaj da je ponovo lagao. Nije bilo namerno, jednostavno desilo se. Nije sad baš bila griža savesti, ali mogao je biti iskreniji. Ustao je iz kreveta i otišao na terasu. U neka ranija i sretnija vremena zapalio bi cigaru, ali nisu mu mnogo falile, jednostavno samo je duboko uzdahnuo i gledao u pravcu reke.      Svetla velegrada su se ogledala u reci, a on je i dalje razmišljao da li je bio samo neiskren ili je bio lažov. Zasto je morao da kaze da mu se dopada njen tekst i zasto joj je rekao da ga slobodno objavi. Znao je da je to tezak bofl, ali kako joj reći da je netalentovana. U tom prvom trenutku mu je izgledalo mnogo lakše, prakticnije da ne koristi energiju na razmisljanje i slaganje misli koje bi bile adekvatne, iskrene i možda bolne.     Udahnuo je duboko i dok je izdisaj uzlazio iz njegovih pluća, prelazeći preko resice i izlazeći kroz usta začuo je dubok gromki glas.     Pretoplo je noćas u Beogradu!     Okren...

Topla noć beogradska 3. deo

     Otpio je veliki gutljaj piva, ponovo mu je zafalila cigara, valjda mu je i dim iz lule otvorio apetit za duvanom. Baš mu je falilo da duboko udahne neku finu aromatičnu cigaru i da je propusti kroz nozdrve, pomislio je uh, kako bi to bilo lepo. Ponovo je uputio svoj pogled ka reci i svetlima koja su se prelamala u njoj, bio je u pravu ovaj gorostas sa Grenlanda, imao je Beograd svojih čari.    Eto baš večeras nikad nije bio lepši, mada i ovo pivo koje je uzeo je doprinosilo toj slatkoj maloj čari koja se rađala u njegovim mislima.     Taksi je stao ispred njegove zgrade. Iz njega su polako izlazili momak i devojka, ljubili su se i nisu obraćali previše pažnje da li ih neko gleda ili ne. To mu je čak pomalo bilo i slatko, setio se sebe kakav je nekad bio. Njih dvoje su brzo ušli u susedni ulaz i nestali u tami hodnika, dok je dizel motor taksija ravnomerno brundao i nestajao iza kružnog toka. Kako se buka pojavila, tako je jednostavno i brzo...

Topla noć beogradska 2. deo

        Ma bar je grad lep, možda malo prljav, ali lep.    Većini stranaca se dopadne Beograd, ali mi koji ovde živimo nemamo baš neko lepo mišljenje o našem gradu – rekao je pokušavajući da ga nadglasa.    Meni je lepa ova vaša gužva, užurbanost. Viđam baš puno ljudi, znaš kod nas na Grenlandu nekad danima i nedeljama ne vidim ni drugog medveda, a ni čoveka. Uželim se čuti tuđu riku ili ljudsku viku. Samo tišina, znaš to je nekad nepodnošljivo, nepregledna belina i bučna tišina.    Nego brate, pošto obojica ne možemo da zaspimo da li si za jedno pivo, bar malo da se razladiš – rekao je sa tradicionalnom beogradskom gostoprimljivošću.    Dosta sam već popio danas, idi ti samo po njega, ja ću nastaviti da pućkam svoju lulu - povukao je jak dim  i zagledao se u daljinu. Dim je lagano izlazio kako iz lule tako i njegovih usta i nestajao u pravcu gradskih ulica.    On je za to vreme ušao u svoju spavaću sobu...

Jovan Dučić i Banovo brdo, prvi deo

   Manifestacija Dani evropske baštine ustanovljena je 1991. godine od strane Saveta Evrope, uz podršku Evropske zajednice. Povod za njeno uvođenje bio je projekat „Otvoreni dani kulturnih spomenika“, koji je prvi put realizovan u Francuskoj 1984. godine. Cilj manifestacije je podsticanje interesovanja za evropsko kulturno nasleđe, kao i razvijanje svesti o sopstvenom identitetu, kojoj se najuspešnije prilazi prateći postojeće i stvarajući nove rute, mreže i veze.    U Srbiji se manifestacija održava od 2002. godine i predstavlja praznik kulture i turizma. Samim učešćem u njoj, Srbija je afirmisala svoju pripadnost evropskom kulturnom prostoru. Poseban značaj imala je 2007. godina, kada je Beograd bio domaćin centralne evropske proslave, postajući simbolička tačka rute, mreže i veze za celu Evropu.    Moj prvi susret sa manifestacijom dogodio se 2004. godine, u Galeriji 73, gde je priređena izložba starih fotografija našeg eminentnog fotografa Tome Grujičić...