Žurno koračajući ušao je u zgradu nekadašnje Stare kasarne, u kojoj je već godinama bio smešten bitoljski muzej. Monumentalnost te zgrade, njen istorijski značaj, kao u ljudi koji su nekada u njoj boravili su upotpunjavali estetski izgled ove prelepe građevine. Debeljuškasti gospodin je protrčavao pored spomen-sobe Mustafe Kemala Ataturka kad ga je kolega zaustavio. - Vasilevski, javite se direktoru. Čuo je da sutra putujete za Ohrid, najverovatnije nešto želi od Vas.
Zastao je, nije očekivao da će danas morati da se zadržava na poslu. Sve obaveze je prebacio za sledeću nedelju, nije znao šta može da očekuje. Žurno je krenuo u svoju kancelariju po dokumentaciju koju je sutra planirao da ponese u Ohrid i da produži do direktora. Otključao je stočić, koverta je bila dobro zalepljena i krenuo je ka kabinetu.
- Uđite, Vasilevski, čekaju Vas već više od pola sata - rekla je sekretarica i najavila ga.
- Stupivši u direktorovu kancelariju primetio je poznato lice, ali nije znao zašto je danas i on tu prisutan.
- Nadam se da poznajete atašea za kulturu ruske ambasade, gospodin Kurbanov.
- Da, da, imali smo prilike u par navrata da se sretnemo i upoznamo.
- Poštovani gospodine Vasilevski, čast je ponovo videti Vas. Razgovarao sam sa Vašim direktorom, čujem sutra planirate za Ohrid. Ja sam na proputovanju kroz Vašu prelepu zemlju i s obzirom da i ja idem tamo, drznuo sam se da se obavežem mom prijatelju da ćete sutra putovati sa mnom. Udobna kožna sedišta vozila naše ambasade svakako su bolja od neudobnih međugradskih autobusa.
- Vasilevski, ovo je zaista čast. Taman ćete imati prilike da razmenite svoja iskustva sa našim prijateljem.
Počeo je da steže fasciklu. Najgore misli su mu pale na pamet, graške znoja su počele da se stvaraju na čelu, ali sabrao se i rekao: - Naravno, odlična ideja. Taman možemo da nastavimo naš razgovor od pre nekoliko meseci sa otvaranja one velike izložbe u Skoplju.
- Moj šofer će doći po Vas. Vi ste beše u ulici Cara Samuila, ako dobro pamtim?
- Da. Lepo je što to znate, hvala Vam na brizi. Onda do sutra.
- Da, do sutra. Dobro se naspavajte, imam mnogo toga o čemu bih želeo da pričamo, iskreno se radujem razgovoru sa Vama.
S obzirom na svoju fizionomiju hitro je izašao iz direktorovog kabineta, izvadio je maramicu i obrisao čelo. Uzeo je mobilni telefon i napisao poruku: „Rus, ataše za kulturu dolazi sa mnom. Šta da radim? Vasilevski.“
Njegovo gledanje u ekran telefona nije dugo trajalo. „Da li je sam ili ima pratnju?“
- „Samo sa šoferom“.
- „To je dobro. Vidimo se na dogovorenom mestu. Ukoliko bude promena, u kontaktu smo“.
Malo ga je oraspoložila hladnokrvnost iskazana u poruci koju je dobio. Znao je da je dužan Aleksi Peroviću i njegovim ljudima. Dobrodošlica koju je imao tokom postdiplomskih studija u Beogradu, kao i znanje i kontakti koje je tamo stekao dosta su mu pomogli u radu koji je obavljao u muzeju. Čak i samo zaposlenje koje je dobio u svom rodnom gradu išlo je preko veze u Beogradu.
Znao je to da ceni i bez obzira na sve nelagodnosti koje su bile moguće, bio je svestan da je ovo posao koji se mora obaviti. Rusa je poznavao usputno, nije bio opasan. Palo mu je na pamet ako ih i napadnu, on i Dušan će moći da savladaju atašea i njegovog vozača. Promrdao je glavom, pomislio je: “Kakve mi gluposti padaju na pamet? Kakva bi to bila tuča!?”
Pogledao je u sadržaj koverte. Spisi su bili tu, ali nedostajala je fotografija o kojoj mu je pričao kolega iz obližnjeg arhiva. Ponovo je počeo da se nervira. “Stvarno, čovek ne može baš ni na koga da se osloni, čak ni na prijatelja, sa kojim svakodnevno ispija po čašu do dve žolte”.
Ponovo je uzeo telefon. Posle dva do tri zvonjenja čuo je dobro poznat glas. - Da!
- Todor je. Nisi mi sve spakovao što smo se dogovorili.
- Naravno da nisam. Ako si mislio da ćeš se jeftino izvući, grdno si se prevario.
- Pa šta sad? Dobro znaš da mi je potrebna ta fotografija, ona uz ove papire pravi celinu priče koja me interesuje.
- Tačno je. To i ja znam, ali nju moram da skinem sa zida arhiva. Neko će primetiti da fali.
- Kako misliš sa zida? Gde li stoji?
- Pa u centralnom hodniku. Pored nje svaki dan prođe bar stotinu ljudi, vrlo je nezgodno.
- Molim te, tebi je nešto nezgodno? Kaži šta tražiš za uzvrat!
- E, tek sad pričamo. Znaš nešto sam ogladneo, treba mi neko ko će danas da mi plati ručak.
- Tako ptico, tako kaži. Ako ja platim ručak, da li dobijam fotografiju?
- Ako plaćaš ručak, onda će i fotografija morati da ide na restauraciju.
- Za koliko mogu da očekujem tebe i fotografiju?
- Za pola sata. U kafanici!
- Hajde, izrode, čekam te - rekao je i počeo se smejati.
Izašao je iz zgrade, osmotrio oko sebe i krenuo ka gradskom parku. Nije mu bilo svejedno, ali možda će ga baš razgovor sa prijateljem malo oraspoložiti. Krošnje drveća su se nadvijale nad njim, šetalište je upravo bilo očišćeno, samo se u pozadini čuo zvuk kosilica koje su šišale izraslu travu. Park je bio pun dece, navikao je na njihovu graju, opuštalo ga je, pokušavao je da se smiri.
Koračao je sigurnim hodom. Pomislio je: “Samo da prođe sutrašnji dan”. Ni u trenutku nije hteo da odustane. Bio je svestan da mora održati obećanje dato beogradskom kolekcionaru.
Nastaviće se