Skip to main content

Čarli Parker svira bosa novu, prvi deo

Čarli Parker svira bosa novu

Proveravao je dugmad na svojoj košulji. Na desnom rukavu je bilo zakopčano na drugoj rupici, pomislio je, dobro je. Međutim, na levoj ruci se prešao, ta druga rupica mu je stezala ruku, u stvari stezala je sat, koji je nosio. Otkopčao je dugme i provlačeći ga kroz prvi otvor, napravio je više mesta. Promrdao je ruku i pogledao na svoj sat. Ostalo je još tri minuta do dvadeset časova. Okrenuo se ka velikim staklenim vratima, pogledao je u svoj odraz. Pomislio je opa, opa, izgledam ko prokleti tajni agent.

Namestio je kravatu i okrenuo se u pravcu hotelskog parkinga. Tražio je pogledom Vladana, koji inače nije imao običaj da kasni, ali eto danas izgleda da će zakasniti. Njegova ideja je i bila da se zajedno pojave na promociji novog modela automobilske kuće iz Štutgarta. Nije baš bio ljubitelj nemačkih automobila, ali znao je da su Nemci široke ruke na ovakvim dešavanjima.

Vrteo je film, realno večeras nije ni imao ništa pametnije ni da radi. Teška odluka, ili gledanje emisije o prodaji napuštenih skladišta ili glamurozno veče i uživanje u svom sjaju novih automobila.

Ponovo se okrenuo, stajao je ispred velikih staklenih vrata i jedva nazirući video Vladanovo lice kako mu se ceri i otvara mu vrata.

Batice, kad sam rekao da se središ, mislio sam da bude elegantno – prošao je rukom preko njegovog odela – ali ne baš toliko, izgledaš kao da si krenuo na dvorski bal.

Hoćeš da mi kažeš da ova tri otkopčana dugmeta izgledaju prikladnije? – nasmejao se gledajući u svog prijatelja. Jer ako je on ličio na profesionalnog igrača valcera sa Bečkih dvorova, Vladan je podsećao na igrača tanga, rumbe ili sambe.

Ma nema veze, dobri smo. Imidž je za koleginice iz prodaje i marketinga.

Više njih?

Batice, samo jedna. Znaš, nemam ja vremena za rasipanje energije. Usredsredim se samo na jednu i kad ko bik navalim, nema mrdanja.

Ti si znači, onaj iskusni.

Godine čine svoje. Svi postajemo zreliji, promućurniji. Nego daj da te uvedem. Sedimo za istim stolom. Biće prelepo.

To znači da si došao pre mene.

Eeeee, još od četiri sam ovde.

Ali rekao si da se vidimo u osam ispred hotela.

To je bilo juče. Jutros me je gospođica pozvala da joj pomognem i eto tu smo. Da, obradovala se kad je čula da dolaziš.

E sad, obradovala!

Jeste, majke mi, znaš da si mi povećao šanse bar za 20%.

Ponovo te ne razumem!?

Pa pričam joj već mesecima kako imam prijatelja književnika. Znaš ona ne zna ni jednog pisca.

Predstavljaš me kao pisca?

Eeeeee, kad mi prigusti, ti si mi kec iz rukava. Nego hajde da se probijemo kroz ovu gomilu.

Vladan ga je prihvatio rukom za desno rame i krenuli su da se probijaju kroz gužvu svečanog hotelskog hola. Mnoštvo zvanica. Svi nešto kao važni. Prazne priče o tehničkim mogućnostima, karakteristikama, ekologiji i euro normama. Kroz žamor su se čula najrazličitija tumačenja uvođenja elektromotora, prirodna ili eko koža, ajde, mada najinteresantniji su bili oni, koje je fascinirala jačina sijalica koje su osvetljavale ovo veliko i luksuzno zdanje.

Vladan ga je gurao i provlačio sve dok nisu stigli do ogromne banket sale. Prolazili su preko plesnog podijuma, i prešavši ga uputili se ka srebrnom kabrioletu. Hostesa je sedela u njemu i svakom se pojedinačno i podjednako smeškala. Ponovo ga je povukao za ruku i rekao – Sedi ovde, ovo su naša mesta. Odmah smo do stola od budžovana iz moje firme.

Posadio ga je na stolicu, a onda hitro mahnuo rukom i pokazao mu prstima, samo dva minuta. Zbrisao je i ostavio ga u gomili ljudi, ali ipak samog. Prešao je pogledom po sali, razni, kako bi rekao, da razni ljudi, gledao je njihove fizionomije, bili su mu slični, ali ipak nekako i različiti. Nekoliko ljudi je već sedelo za stolom, pričali su međusobno. Nije ih poznavao, pretpostavljao je da su Vladanove kolege, prijatelji, ko će ga znati. Ovaj je tako brzo odmaglio da nije imao vremena ni kurtoazno da ih upozna. Taj minut je tako sporo prolazio, a tek, kad je ušao u drugi, imao je osećaj da neko namerno usporava kazaljku na satu.

Odjednom je osetio Vladanove ruke na svojim ramenima. Okrenuo se i pogledao u njegovom pravcu. Ovaj je imao razvučen osmeh i brzo mu je predstavio svoju večerašnju pratilju.

Nastaviće se

Popular posts from this blog

Umesto uvoda

Zovem se Marko Mil Popović. Odmah bih pojasnio moje srednje ime, tj. Mil. Pre svega, u svetu književnosti i pisane reči postoji dosta Marka Popovića, tako da, sem mene, još trojica se bave pisanjem, plus do pre par godina najpoznatiji Marko Popović bio je naš čuveni arheolog. Da, i sa njim su me mešali. Ovako, Mil dobro zvuči, mada se u Google pretragama ponekad kao Marko Mil Popović pojavi i Marko Miljanov Popović, što realno i godi. Da, Mil je inače delimično vezano za moje porodično nasleđe i imena u mojoj porodici, a delimično zaista ima i umetnički prizvuk, zvuči anglikanski, poput Džona Stjuarta Mila. Tako da, ja sam Marko Mil Popović i dobrodošli na moj blog. Da, bar jedna rečenica i o blogu. Planiram na njemu da vas upoznam sa nekim novim pričama i da polako spremam neku novu zbirku, a u trenucima kreativne dokolice predstaviću vam i pojedine isečke iz mojih romana i već napisanih priča. ...

Topla noć beogradska

Imao je osećaj da je ponovo lagao. Nije bilo namerno, jednostavno desilo se. Nije sad baš bila griža savesti, ali mogao je biti iskreniji. Ustao je iz kreveta i otišao na terasu. U neka ranija i sretnija vremena zapalio bi cigaru, ali nisu mu mnogo falile, jednostavno samo je duboko uzdahnuo i gledao u pravcu reke. Svetla velegrada su se ogledala u reci, a on je i dalje razmišljao da li je bio samo neiskren ili je bio lažov. Zašto je morao da kaže da mu se dopada njen tekst i zašto joj je rekao da ga slobodno objavi. Znao je da je to težak bofl, ali kako joj reći da je netalentovana. U tom prvom trenutku mu je izgledalo mnogo lakše, praktičnije da ne koristi energiju na razmišljanje i slaganje misli koje bi bile adekvatne, iskrene i možda bolne. Udahnuo je duboko i dok je izdisaj uzlazio iz njegovih pluća, prelazeći preko resice i izlazeći kroz usta začuo je dubok gromki glas. Pretoplo je noćas u Beogradu! Okrenuo se prema pravcu odakle je d...

U šetnji sa piscem, treći deo

Primetila je da gazi tucanikom. Držao ju je pod rukom, osećala je miris njegovog parfema. Gledala ga je, zaista odavno nije uživala u muškom društvu. Međutim vrzmalo joj se u glavi zašto je posle toliko godina ponovo na Kosančićevom vencu i zašto pod rukom drži Miloša Crnjanskog. Mlada damo, ti dobro znaš ko je voleo da šeta Kosančićevim vencem i ko je voleo da čita, to nisam ja rekao, već citiram njega, najvećeg Miloša Crnjanskog. Gledala ga je, bilo ju je po malo sramota. Bila je svesna s kim je ovde dolazila, ali sve se nadala da to nije istina. - Pa znam, ali ipak, bilo mi je malo glupo. Nikad nemoj da ti bude glupo. Ne smeta što sam prešao na ti. Ne, ne, ne, nikako, ali da li ja smem. Jesam, kako je on voleo da kaže najveći, ali prelepe žene uvek mogu da budu na ti sa mnom, čak, neophodno je. Kod Hiperborejaca, pa da, tako elegantno ste u Rimu izgledali. Zašto nismo u Rimu? Tvoj je san, ti si htela da budeš ovde. Ali nisam ovde bila deset...

Topla noć beogradska 3. deo

Otpio je veliki gutljaj piva, ponovo mu je zafalila cigara, valjda mu je i dim iz lule otvorio apetit za duvanom. Baš mu je falilo da duboko udahne neku finu aromatičnu cigaru i da je propusti kroz nozdrve, pomislio je uh, kako bi to bilo lepo. Ponovo je uputio svoj pogled ka reci i svetlima koja su se prelamala u njoj, bio je u pravu ovaj gorostas sa Grenlanda, imao je Beograd svojih čari. Eto baš večeras nikad nije bio lepši, mada i ovo pivo koje je uzeo je doprinosilo toj slatkoj maloj čari koja se rađala u njegovim mislima. Taksi je stao ispred njegove zgrade. Iz njega su polako izlazili momak i devojka, ljubili su se i nisu obraćali previše pažnje da li ih neko gleda ili ne. To mu je čak pomalo bilo i slatko, setio se sebe kakav je nekad bio. Njih dvoje su brzo ušli u susedni ulaz i nestali u tami hodnika, dok je dizel motor taksija ravnomerno brundao i nestajao iza kružnog toka. Kako se buka pojavila, tako je jednostavno i brzo nestala, ponovo...

Topla noć beogradska 2. deo

Ma bar je grad lep, možda malo prljav, ali lep. Većini stranaca se dopadne Beograd, ali mi koji ovde živimo nemamo baš neko lepo mišljenje o našem gradu – rekao je pokušavajući da ga nadglasa. Meni je lepa ova vaša gužva, užurbanost. Viđam baš puno ljudi, znaš kod nas na Grenlandu nekad danima i nedeljama ne vidim ni drugog medveda, a ni čoveka. Uželim se čuti tuđu riku ili ljudsku viku. Samo tišina, znaš to je nekad nepodnošljivo, nepregledna belina i bučna tišina. Nego brate, pošto obojica ne možemo da zaspimo da li si za jedno pivo, bar malo da se razladiš – rekao je sa tradicionalnom beogradskom gostoprimljivošću. Dosta sam već popio danas, idi ti samo po njega, ja ću nastaviti da pućkam svoju lulu – povukao je jak dim i zagledao se u daljinu. Dim je lagano izlazio kako iz lule tako i njegovih usta i nestajao u pravcu gradskih ulica. On je za to vreme ušao u svoju spavaću sobu, prošao kroz nju, ušao u mali uzani hodnik i iz njega sti...