Manifestacija Dani evropske baštine ustanovljena je 1991. godine od strane Saveta Evrope, uz podršku Evropske zajednice. Povod za njeno uvođenje bio je projekat „Otvoreni dani kulturnih spomenika“, koji je prvi put realizovan u Francuskoj 1984. godine. Cilj manifestacije je podsticanje interesovanja za evropsko kulturno nasleđe, kao i razvijanje svesti o sopstvenom identitetu, kojoj se najuspešnije prilazi prateći postojeće i stvarajući nove rute, mreže i veze.
U Srbiji se manifestacija održava od 2002. godine i predstavlja praznik kulture i turizma. Samim učešćem u njoj, Srbija je afirmisala svoju pripadnost evropskom kulturnom prostoru. Poseban značaj imala je 2007. godina, kada je Beograd bio domaćin centralne evropske proslave, postajući simbolička tačka rute, mreže i veze za celu Evropu.
Moj prvi susret sa manifestacijom dogodio se 2004. godine, u Galeriji 73, gde je priređena izložba starih fotografija našeg eminentnog fotografa Tome Grujičića Ravanjca. Neke od fotografija predstavljale su sam centar Žarkova, a na jednoj od njih nalazila se i zgrada u kojoj danas obeležavamo ovu značajnu manifestaciju.
Tema ovogodišnje manifestacije — „Rute, mreže i veze“ — stavlja u fokus ideju da kulturno nasleđe, pored toga što predstavlja osnov lokalnog identiteta i istorijskog kontinuiteta, odražava i uticaje, ideje i narode koji su ga oblikovali tokom vremena.
Naša današnja prezentacija je posvećena upravo tim rutama, mrežama i vezama — ne u savremenom, tehnološkom smislu reči (routes, networks, connections), već u kontekstu kulturne baštine: putanjama kojima su ljudi kroz istoriju prolazili, vezama koje su se gradile i mrežama koje su, često spontano, a ponekad i namerno, nastajale.
U tom kontekstu, govorićemo o knezu srpskih pesnika — Jovanu Dučiću — i njegovoj vezi sa Banovim brdom. Ta priča je, poslednjih osamdeset osam godina, živela na Banovom brdu kao nešto između istine i predanja. Svi su znali za postojanje „Dučićevog placa“, ali niko nije smeo da to sa sigurnošću tvrdi, a ni lokacije se nisu ujednačeno prenosile — razlikovale su se od čoveka do čoveka.
Međutim, pre nego što pređemo na samu vezu Dučića sa ovim krajem, moramo se vratiti još malo dalje u prošlost i govoriti o čoveku po kome je Banovo brdo i dobilo ime — Matiji Banu. Mnogi bi se mogli zapitati zašto u priču o Dučiću uvodimo i Bana, ali upravo tu dolazimo do zanimljive i značajne paralele između dvojice velikih pisaca i diplomata, koji su obeležili kulturni i društveni život svog doba.
Životne rute oboje počinju u istom kraju — Matija Ban potiče iz Petrovog sela kod Dubrovnika, a Jovan Dučić iz Hrupjela kod Trebinja. Mesta koja su udaljena jedno od drugog svega tridesetak kilometara. Obojica su, nezavisno jedan od drugog, krenula iz rodnog kraja i došla u Beograd, tačnije na prostor koji se nekada zvao Golo brdo, a koji već više od 150 godina nosi naziv Banovo brdo.
Matiju Bana je put prvo odveo u Carigrad, a zatim, oduševljen prirodom i ambijentom beogradske okoline, u šestoj deceniji 19. veka naselio se na području današnjeg Šumarskog fakulteta. Njegovo imanje, u početku dobijeno na poklon, nalazilo se na prostoru današnje ulice Kneza Višeslava i prostiralo se od Požeške ulice sve do Nemačkog groblja, najviše tačke Košutnjaka. Ta oaza, udaljena od centra grada šest kilometara, bila je pravi raj u koji se kočijama stizalo za manje od sat vremena — što je vremenska distanca koja i danas, u saobraćajnom špicu, nije bitno drugačija.
Jovan Dučić, za razliku od Bana, svoju životnu mrežu je gradio kroz diplomatsku službu i književni rad. Njegov spisak gradova u kojima je službovao je impresivan: Carigrad, Atina, Rim, Ženeva, Beč, Kairo, Madrid, Bukurešt... U Atini je dočekao početak Prvog svetskog rata, gde je, duboko potresen stradanjem svog naroda, napisao veličanstvenu pesmu „Ave Serbia“:
Tvoje sunce nose sad na zastavama,
Ti živiš u besnom ponosu sinova;
Tvoje svetlo nebo poneli smo s nama,
I zore da zrače na putima snova.
Još si uz nas, sveta majko, koju muče:
Sve su tvoje munje u mačeva sevu,
Sve u našoj krvi tvoje reke huče,
Svi vetri u našem osvetničkom gnevu.
Ti stihovi su napisani tokom 1917. godine u Solunu, kada je Jovan Dučić, kao sekretar druge klase Poslanstva Kraljevine Srbije u Atini, dočekao srpsku vojsku i predstavnike vlade koji su, nakon albanske golgote, preko Soluna i Kajmakčalana, krenuli u završnu etapu oslobođenja Srbije i svih južnoslovenskih naroda. U toj atmosferi patnje i nade, nastaje jedna od najpatriotskijih pesama srpske književnosti.
Napredujući u karijeri i stičući sve viša diplomatska zvanja, Jovan Dučić je pleteći mrežu puteva i veza obišao dobar deo Evrope. Bio je i ostao najreprezentativniji primer srpskog intelektualca, pesnika i diplomate. Ipak, u ovoj prilici pažnju usmeravamo ka dva grada u kojima je Dučić vršio službu, a iz kojih je planirao svoje konačno preseljenje u Beograd, tačnije na Banovo brdo.
Ovde se vraćamo Matiji Banu i vezi koja se, poput fine mreže, proteže između njega i Dučića. Vredi u ovom kontekstu napraviti i jednu ličnu, rodoslovnu digresiju. Prezimena Ban i Dučić, iako blistavo zabeležena u kulturnoj istoriji srpskog naroda, nisu ostavila dugotrajne potomke u direktnim linijama.
Matija Ban je sa suprugom Margaretom imao sedmoro dece. Samo su dve ćerke imale potomstvo. Ćerka Slavka bila je udata za artiljerijskog oficira Arsenija Stanojevića. Imali su sina, Ljubomira — prvaka Narodnog pozorišta u Beogradu. Ljubomir Stanojević je sa Jelicom Momirović imao dve ćerke — Danicu i Milicu. Mlađa ćerka Poleksija u braku sa slikarom Stevom Todorovićem je imala ćerku Ljubicu, koja je bitna za naše predavanje i kao poslednji izdanak Banovih živela je do 1953. godine.
I kod Jovana Dučića nalazimo sličnu sudbinu. Iako u Trebinju i danas ima njegovih daljih rođaka, direktna linija se završava njegovom smrću. Imao je vanbračnog sina — glumca pod umetničkim imenom Jovica Doljanski — koji je izvršio samoubistvo tridesetih godina 20. veka. Tako je ugašena direktna muška linija Dučićevog roda.