Još uvek su mu u glavi odzvanjali zvukovi bubnjeva i nekontrolisanog basa, ali s obzirom da su se nalazili u lokalnom baru i da je koncert, mada možda je bolje reći performans, da je bio gotov još pre pola sata, polako je dolazio k sebi. Komša je kao i uvek imao upravo, mnoštvo kvazi muzičara i pokušaja intelektualne elite, svi su morali da zapale po cigaretu i da hvale savšrsenstvo tonova, melodije, kao svega ostalog što su umetnici, i to kakvi umetnici želeli da im prikažu, a i pružili su im. Još jedno smaračko veče, što i nije loše, već je popio dve loze, a treća je pristizala. Kako je šanker spustio čašu na šank, osetio je nečiji dah na svom vratu i video žensku ruku kako grabi čašu i uzima gutljaj. Okrenuo se, to je bila samo Lidija, večita školska drugarica i Mikijeva sad već dugogodišnja devojka. Znala sam da ću te pronaći za šankom, a i - sad već reče mršteći se – znala sam da je ovo loza, uh b...
Vreme priče I razonode